четвртак, 31. март 2011.

недеља, 20. март 2011.

Kisa i moje nove cipele - trideset deveti deo
















Obukla sam se krajnje jednostavno i ogolelo. Crnu rolku, crne pantalone, koje su fino padale niz moje bokove, ravne cipele, male rukavice i crni kaput. U usi sam stavila samo krupne i rusticne mindjuse od kovanog srebra, koje inace volim da nosim i jak i veliki sat sa srebrnom narukvicom. Da ne izgleda kao da nekoga zalim, nego da sam zena na koju se moze racunati...
Valjda...
Pomislila sam gorko u sebi, sumno udisuci hladan vazduh kasabe u koju sam se uputila, peske. Jutro je bilo kao mleko, maglovito i belo. Kao moja neizvesna buducnost...Isla sam ulicama cepeneka i ceramida, zapinjuci i tumarajuci...
No way out.
Razmisljala sam o ironiji da ovaj mali grad, ima cak dva univerziteta...Smejurija...Mehmedspasicev je bio stariji od drzavnog... Prosla sam pored ovog drugog. Lepa i svetla zgrada...Da li je ona Srbiji trebala? Realno gledano, da u ovoj drzavi postoje ikakvi kriterijumi koji bi vodili racuna o kvalitetu fakulteta i univerziteta oba univerziteta u Novom Pazaru bila bi zatvorena. I ne samo univerziteti u Novom Pazaru, vec i gotovo svi univerziteti u Srbiji. Zatvorili bi se svi i osnovao jedan koji bi okupio najbolje profesora sa svih univerziteta i to bi bilo dovoljno za jedan, u evropskim okivirima, skroman univerzitet. To je realnost. Ne moze stanje u visokom obrazovanju da bude ni bolje, ni gore od stanja u drzavi. Cak bih rekla da je stanje u drzavi u najvecoj meri odraz stanja u obrazovanju, posebno visokom. A kako ne postoje nikakvi kriterijumi, danas u Novom Pazaru imamo najezdu instant magistara, doktora nauka itd... Zao mi je sto ovo pisem, ali imala sam prilike da se susretnem sa par turbo doktora nauka iz Novog Pazara i mogu mirne duse da kazem da je to tuga jedna...Nis, Pancevo, Subotica...
Sta cu mu ja?
Pitala sam se u maglustini koja je bila sve gusca...
Morala sam da pitam retke prolaznike za pravac...
Jedan ljubazan starac me je cak odveo do moga cilja...
Zgrada je bila divna. Bela i otmena, sa urednim travnjacima i drvetima okolo. Prostor je bio cistiji i uredniji od i jednog beogradskog studentskog, na zalost. Mozda je novosadski kampus mogao da konkurise ovome, ne znam.
Postmoderan prostor minimalisticke arhitekture sa jedva primetnim obelezjima finog, orijentalnog . Nisam cekala na prijem ni pet minuta, primljena sam neverovatno poslovno i ljubazno i u zgradu i kod samog Mehmedspasica.
Bila sam iznenadjena kada sam ga ugledala,iako sam ga znala sa tv-a.
Bila sma iznenadjena, iako sam citala P.......
Sacekao me je jedan istinski fensy frajer, mocnog i inteligentnog pogleda, koji nije skrivao zadovoljstvo onim sto vidi ispred sebe. Postmoderan kao i zgrada. Minimalista sa jedva nagovestajem...
Utisak je kvario muskarac koji je stajao u cosku divne, svetle, elegantne i udobne kancelarije.
On je izgledao kao zemunski tvrdi momci, oni najgori.
Pomislila sam, obzirom ko me je uputio u Novi Pazar, da i pripada drustvu iz zemunske stranke.
Ej Srbijo. Najraznovrsnijih mracnih strasti i interesa.
"Mi smo dosta dugo čekali da Sunce univerziteta obasja ovo parče neba iznad nas, ali to čekanje nas nije nimalo pokolebalo, i mi smo odlučni da doista, ulažući svoj trud, oslanjajući se na sve potencijale ljudi koji žive na ovom prostoru, uživamo u tom Suncu. Istina, mnogo je tamnih, zloslutnih oblaka nadvijenih, kako nad ovim, tako i nad mnogim drugim prostorima, tako da će tom našem Suncu trebati puno svjetla da ih odagna. A mi smo uvjereni, uz Božiju pomoć, da će to Sunce uspjeti odagnati sve te zloslutne oblake, bilo da se taj oblak zove droga, kriminal, korupcija ili neki drugi oblik nemorala.
Mi smo potpuno svijesni jedne činjenice, a to je da je Bog dragi dao da živimo na ovom raspuću. Ovo sandžačko raspuće je u teškim vremenima jedna teška vjetrometina, gdje nije bilo baš lahko postojati i opstati. Ali to isto raspuće zapravo predstavlja mjesta susreta kultura, civilizacija i vjera. Dobro dosli. Sjedite." Bile su prve reci koje sam cula od gospodina.
Pomilslila sam ironicno i fascinirano: "Bogte. Pa ovo je zvanicno"!

Kisa i moje nove cipele - trideset i osmi deo

Nemam pojma sta smo vecerali. Preplakala sam celu veceru. Nemam pojma ni kad se prijavio na recepciji, ni kad smo se popeli u sobu. Nemam pojma...
Doneo mi je poklon,koji nisam ni pogledala i rekao mi da treba da idemo kuci i da se manem corava posla i sta mi je falilo, dok je on bio po sluzbenim putovanjima a ja kupovala, kupovala, kupovala! Pitao me je sta se to desava sa mnom,kakva sam zena to postala i dokle tako?
Da njemu treba zena, a ne medjunarodni spijun. To mi je rekao. I da ne bi ni dosao, da nisam u toj vukojebini. I to je rekao, a on nikad ne psuje. Zapalio je cigaretu, a on ne pusi. Kada sam ga pitala za druge zene, cutao je. Kada sam ga pitala da li me voli, cutao je. Kada sam pitala da li mogu da zavrsim bar zapoceto, cutao je. Rekla sam mu da onda ostajem i da on moze da ide. Ne uvece, nego ujutru, zato sto kisa pada. Rekla sam mu da uzme drugu sobu i da ne mogu da provedem noc sa njim. To sam rekla vise iz ocaja, kao najekstremniju meru, a on se odmah slozio...Izasao je iz sobe bez reci. Celu sam noc povracala. Zaspala sam izmucena u neko doba.
Recepcija me je probudila u devet sati. Pitala sam ih gde mi je muz, a recepcionerka mi je ljubazno i sa nekim zluradim zadovoljstvom u glasu rekla da""se gospodin odjavio rano ujutru i izleteo iz hotela kao furija"...
Eto.
Toliko o ljubavi.
Nije mi ostavio ni poruku na recepciji.
Odmotala sam poklon. Bila je to divna zelena Hermesova marama. Valjda je to bio novootkriveni smisao za humor - zeleno, muslimani, Novi Pazar, nikabi, burke, zarovi, feredze...
Nije mi bilo smesno. Ni malo.
Mozda bi on voleo da ja tako zivim - zavijena u svoje kupovine i svoju usamljenost...
Ne znam. Stara Vladislava bi sad sigurno mnogo mislila o tome.
Nova ima vrlo skori sastanak sa Muftijom...

субота, 19. март 2011.

Kisa i moje nove cipele - trideset i sedmi deo

Dok su mi se susila usta, od uzbudjenja i neizvesnosti, gledajuci u drago mi lice,tako blisko i tako daleko, zazvonio mi je mobilni telefon. U isti mah, decko za sankom mi je pruzao slusalicu fiksnog...Ala je guzva, pomislih iznenadjeno, sta je sad ovo!? Jednom rukom sam zadrzavala barmena, glavom sam klimala muzu i otvarala Divu, misleci kako je vreme da menjam mobilni i da valjda po prvi put u zivotu, od kada sam odrasla, nemam pojma koji je model u trendu...Zaista, ne licim vise na sebe, pomislila sam sa...Olaksanjem...
Sto me je iznenadilo, moram priznati.
Sta, vise nisam robinja mode?
Sta se desava sa mnom?
Trepnula sam i duboko udahnula vazduh:"Da?"
Bio je Goran:"Samo sam hteo da vidim kako se snalazis u ovom opasnom kraju. Da li Te neko dira? Sta ces obuci, da znam gde da Te izvedem...Ili da ostanemo tu, u hotelu..." Seretski i vedro, raspitivao se moj, izgleda, najbolji drug.
"Bas si zlatan, hvala Ti. Samo...Moram otkazati nas susret..."
"A zasto?" U glasu sam mu osetila razocarenje:"Nije te valjda zaveo neki lokalni..."
Prekinula sam ga nestrpljivo:"Slusaj,imam i drugu vezu, pa ne mogu da Ti objasnjavam. Stvar je jako licna. Izvini...I ovako se moramo cuti. Javicu Ti se kasnije...Zurim!" Dok sam sa jednog uha sklanjala Divu, ne cekajuci odgovor, drugom sam prinosila fiksni:"Izvolite?"
Sa druge strane me je cekalo iznenadjenje, drugo ove veceri."Kancelarija dr Mehmedspasica. Svetost se vratio veceras i izrazava zelju da Vas sutra primi u centralnoj zgradi Univerziteta. Takodje Vam salje najtoplije pozdrave i nada se da ste se udobno smestili. Sastanak je zakazan za 11 sati. Dovidjenja". Klik.Tu...Tu...
Bila sam bas iznenadjena. Ne toliko sto ce me Muftija ipak primiti, koliko celicnom ljubaznoscu glasa koji me je obavestio o promeni plana. Glasa koji ne bi trpeo pogovor. Lecnula sam se. I stresla...
Muz me je zabrinuto gledao: "Sta je, uzbudjena si sto me vidis, ili si primila lose vesti".
Nije bilo vreme za diplomatiju, nego za iskrenost:"Ma, i jedno i drugo...Imam ozbiljna posla ovde. Otkud da si sad resio da dodjes? Da nisam dobila ove pozive verovatno bih te udarila, po prvi put u zivotu pravo u nos ovom rukom na kojoj je oziljak od burme. To silno zelim da uradim. Da te nokautiram i da te gledam kako krvaris i umires. Tu, u sred Novog Pazara". Sad sam vec uzivala u pravednom besu koji sam osecala.
Moj muz je vidno bio iznenadjen. Nenaviknut na moje izlive besa, narocito ne na javnom mestu.
Boze,kakav je on formalista.
Pomislila sam iznenadjeno.
Kako to nisam videla sve ove godine!?
I pozer!!!Bio je pozer.
Bila sam sve ljuca i ljuca.
"Hajdemo na veceru, umirem od gladi",rekao je, pokusavsi da me intimno uhvati za nadlakticu, sto ja nisam prihvatila.
"Hajdemo".
Rekoh i ja i odmarsirah u restoran.

четвртак, 17. март 2011.

Kisa i moje nove cipele - trideset i sesti deo

U sobi mi je zazvonio telefon. Imala sam mobilni, naravno, pa sam se lecnula: ko li to sad zove, u nevreme?!
Bio je moj stariji sin; zvucao je napeto: "Kako si?" Upitao je satro, opustenim glasom.
"Dobro lepi moj, u ovoj vuko......A sto me nisi zvao na mobilni? Da li se desava nesto nepredvidjeno? Kako ste vas dvojica? Kako se snalazite bez majke svoje jedine?" Pitala sam ja, kao saljivo.
"Ma, moram nesto da Ti kazem...a mozda ce potrajati..."
Sada sam vec bila uplasena. Kad sin majci ovakav uvod pravi, sigurno nije sala.
"Bolje sedi". Rece moj stariji nezno.
"Kuku, sta je sad!?"
Hvatala me je panika.
Sela sam na krevet, brzo:"Govori, ne cuti".
"Otac dolazi po tebe". Ispalio je sumno duvajuci u slusalicu.
Meni je kamen pao sa srca. Vec sam se istinski uzbudila misleci da se nesto desava sa mojim macanima. Brzinom vetra sam jurila po mogucim ozledama duse i tela, porocima i uzasima koji mogu da ozlede decake. A otac...To cu valjda preziveti.
Odahnula sam sa olaksanjem i vedro rekla decaku:" Sine, pa mi i ovako moramo kad tad razgovarati. Ne vidim razlog da se uzbudjujes. Pa to je dobro,valjda!?"
Sad se i u njegovom glasu culo olaksanje:" Mama, bas si super. Mislio sam da ce te to naljutiti. Sad si me smirila. E i da onaj mali jednom bude u pravu. On je rekao da ce to biti dobro za sve nas...A ja sam se bas brinuo..."
Eto vremena za patetiku...I suze. Ma ako on vise ne brine o meni, imam ja moje decake. Oni su tu. Nisam sama.
Moram da priznam, bila sam ganuta. I ponosna. Poslala sam im sto hiljada poljubaca i zavrsila razgovor. Naravno, uz neophodne savete za samostalni zivot dvojice mladica. Gde je serpica sa sarmama, i da nisam ispeglala cist ves i na kojoj temperaturi da ga njih dvojica ispeglaju...Ma ne moraju ni da ispeglaju, samo nek ga obuku...i o svakodnevnom tusiranju i dovodjenju ekipe u stan...I tako... Znate vec. Vi, majke. Znate.
Kad sam spustila slusalicu, odjednom sam cula tisinu hotelske sobe. I sve zvuke Novog Pazara. Hodzu sa nekog minareta, skripu lifta, tihe korake. Sustanje vode u kupatilu neke od susednih soba. Priguseni govor. Glasove. Kisu koja je opet pocinjala da pada. Skripu automobilskih guma u prolazu. Neke decake koji su se dovikivali ispred hotela...
Zurno sam izasla iz sobe i krenula da za sankom popijem nesto zestoko, bilo mi je potrebno. Da se saberem i razmislim o nenajavljenoj poseti. Dok sam sedala za sank, sa ironijom sam pomislila, koliko sam se promenila. Kad sam ja sedela za sankovima u provinciji. Pomislila sam da treba da popijem dupli vinjak, pelinkovac ili lozu, da bi skroz bila u fazonu. Zapalim neku jeftinu cigaru i razglabam sa sankerom na neku levu temu.
To tako rade muskarci, zar ne!?
Ili, ipak ne.
To rade oni, ne ja. Ja pijem sverps za sankom.SSSSSS.
I razmisljam...
Hm...Goran. Muz. Novi modeli cipela. Neke debele cizme mozda...
I tako u razmisljanju, na kraju, eto, o novim modelima obuce (sta ti je zensko!?), nisam ni osetila da mi je neko prisao iza ledja...
Sesto culo, sta li, me je nateralo da se okrenem i zagrcnem se.
Bio je to moj muz, glavom i nekoliko dana starom bradom. Neobrijan, dakle.
Bio je malo oslabio i malo osedeo. Dobro mu je stajalo. Znalacki sam ga odmerila, ja putnica evropskih destinacija. Bio je to neki stranac, doduse zgodan. Dzord Kluni u novom filmu Amerikanac, nasalila sam se u sebi. Sa izrazenim znacima starenja, sa olovkom koja je iscrtana na donjem kapku davala znatnu dramatiku i strast njegovom pogledu...Klunijevom pogledu, mislim, ne pogledu moga muza...
Valjda je to bio on.
Silno sam zelela da mu se obrisnem oko vrata...O spontanosti, gde si zakazala?
A nisam to uradila. Mozda sam trebala. Ne znam. Sedela sam ukoceno i jedva uspela da promumlam:
"Nisam te ocekivala danas..."
"A zar si me ocekivala uopste?" upitao je on, pomalo povisenim glasom.
Pocinjala sam da prepoznajem signale. Kada je bio uzbudjen, moj muz je imao neznatno poviseni ton. Inace se dobro kontrolisao.
Odahnula sam. Stalo mu je. Sve ce ipak biti u redu.
"Momci su mi javili", rekla sam pomirljivim tonom...