уторак, 12. новембар 2019.

Ručak

Jutros je carski dvor bio načičkan po hermetički zatvorenim prozorima. Prozori su bili i visoko polarizovani, što je koštalo boga oca, da im sunčevi zraci ne bi oštetili belu i nežnu kožu. Vazduh ovde na bulevaru nije bio zadovoljavajući, pa se pazilo da sve dobro dihtuje. Nije bilo šale. Čak je i onaj, koji su službenici udisali bio višestruko prerađen i ako ćemo pravo, i on je bio iz epruvete. Vazduh je bio pun argona, metana, nitro oksida, freona, ugljen monoksida…O isparivim organskim jedinjenjima da i ne govorimo.
Na samom početku avenije, bila je bazična kosmička stanica, odnedavno zatvorena da ne bi uznemiravala zaposlene na dvoru. Oni koji su se upućivali na daleka zvezdana putovanja, morali su to da rade svojim brodovima, sa svojih stanica. Za sirotinju su putovanja i onako bila zabranjena.
Dakle, jutros su svi bili na prozorima: bilo je tu starih službenika čije postojanje se samo prepričavalo, uzbunjivača, nosaća lažnih vesti i onih pravih, nekoliko špijuna i onih koji su gledali svoja posla.
Ulog je bio velik i moglo se kladiti ceo dan. Oni koji su bili na najboljim pozicijama, mogli su da daju i izjave za medije o procenama oko događaja napolju.
Nakinđureni i dobro našminkani, kao prave zvezde, ti sa izjavama, bili su predmet zavisti mnogih mlađih i ambicioznih službenika. Oni su se morali zadovoljiti dostavama i nameštaljkama, za utehu, sanjajući posebnu pažnju medija za neko bolje, buduće vreme.
Naravno da ništa nisu govorili u lice odabranima. Samo iza leđa. Javna zloba nije bila korisna.
U podne, ipak ogladneli, svi su jurnuli na šalter opklada. Oni što su gunđali su bili među prvima.
Posle se moglo otići i na ručak.

уторак, 3. септембар 2019.

Tamo daleko

Gospođa Đurđina Duković se to jutro probudila izuzetno uznemirena: sanjala je da je zakopana do grla u zemlju pored puta. Samo joj je glava virila i bila slobodna. Da je gospođa Đurđina čitala Frojda mogla je odmah da shvati svu ironiju svog položaja i sretnih dana…
Pogledala je sa nelagodom u rezbareni drveni strop i uzdahnula. Stomak ju je sve češće boleo. Ili je to bio sjajan izgovor da noći provodi bez potrebe da udovolji mužu. Danju uglađen i dosta stariji od nje, noću se pretvarao u bestijalnu životinju koja ju je uzimala bez pogovora, kao psa, ili jašući je kao ždrebicu. Ponekad je lupao i korbačem po zadnjici.
Nikada nije uživala. I vrlo često je plakala.
Znala je sa gađenjem da je sobarica Pava gleda sa žaljenjem. Ili ponekad, kada je bila gruba prema njoj, podsmešljivo. Jedared je prolazila pored njene sobe rano ujutru. Ona u krevetu nije plakala, nego slasno uzdisala u žaru snošaja sa Jovanom, mladim oficirom koji je često dolazio kod njenog muža na raport. To jutro ju je išibala do krvi. Njena sobarica nije smela da prima oficira.
Spustila je svoje fino belo stopalo tršćanske gospođe na ledeni ružičasto beli mermer iz Joanine. Naježila se zadovoljno. Leto je bilo u punom sjaju i krfski dani su, ako nije mogla da ode na plivanje iz nekog razloga etikecije, bili dugački kao gladna godina…
Sa žaljenjem se setila vremena dok je bila devojka u Trstu i dragog i bledog Jadranskog mora.
Jonsko je bilo tako jako plavo. Uhvatila se za glavu, refleksno, kao da joj beli kamen krfskog podneva buši mozak.
Dok je pila belu kafu u bašti pokraj šedrvana i jela lagani doručak, parče tosta sa džemom od kajsija i malo parčence sira sa smokvama, sa dosadom je gledala kako se po kamenoj ogradi, več užegloj od sunca brzo kreće maleni gušter, tražeći rupicu da se sakrije od njenog pogleda.
„Mogla bih to da budem ja, u begu od Baje, noću po bračnoj postelji“, pomislila je žaleći sebe.
U bašti nije bilo ostalih gospođa, što ju je čudilo. Ni njene dve kćeri nisu bile tu.
U dnu bašte ugledala je Pavu koja je nosla sveže ispeglane presvlake, sva rumena i oznojena, sa dubokim dekolteom na njenim velikim i čvrstim dojkama.
Gospođa Đurđina se zagrcnula, kad ih je videla. Pitala  je jedva skrivajući zlobu: „Pavo, gde su svi?“
„Lepa moja gospođo“,odgovarala je Pava mazno, svesna svoje premoći nad gospodaricom, koja je morala da se sakrije,“Gospodar je na Konferenciji, a vaše ćerke su sa ostalim društvom otišle na more. Niko se nije usudio da Vas budi“.
Gospođa Đurđina je stisla usne. Nikada neće zaboraviti juli 1917, pomislila je uznemireno.
Posle doručka gospođa Đurđina je otišla na jahanje. Ranč Sali je bio u blizini, u Dasiji, u jednom maslinjaku. Stara drveta su se pružala preko pola brda sve do mora koje se leskalo. Bio je to pitom i mekan pejzaž, ni malo nalik onom jadranskom, u Herceg Novom kada je odlazila kod rođaka.
Mislila je baš na njih. Kako su njihove žene bile sputane i uvek zavidljive. Ni jedna nije smela da pomisli na jahanje ili da ume da pliva.
Njoj je naprotiv, u Trstu sve bilo dopušteno. Kao muškarcu. I da ona bude ta koja će učiniti prvi potez u udaji. Uzdahnula je tmurno. Od kada  se udala nije napisala ni jednu pesmu. Rođake su je zadevale: „Ne pišeš poeziju, ali vodiš državu.“
Uznemireno je pobola sapi Akaši, a on je pojurio između maslina. Bio je to najbolji ždrebac koga su imali u bogatim štalama, sjajnih crnih sapi koje su  se pušile od sile i besa mladoga mužjaka.
„Oženio se sa mnom samo zbog miraza“, pomislila je stoti put od kad su boravili na Krfu.
„Da nije bilo ove užasne kavalkade, ove srpske propasti… Ne bih nikada saznala istinu.“
Mislila je i na Radeta, zenicu oka. Slušala je svašta: da je nastavio da pravi skandale, da sa jahte pokazuje golu zadnjicu šetačima pored obale, uglavnom vojnicima, da lumpuje, pa je na kraju, divljajući državnim automobilom, pregazio jedno dete. Stvar je nekako zabašurena, posle plaćene odštete porodici.
Đurđina je platila, krišom od muža.
Od tog nemilog događaja, Đurđina je bar jedared nedeljno u predvečerje, umesto na more i plivanje, odlazila da poseti najmlađe vojnike u šatorima i odnese im provijant.
Sa konja je vično sišla sama, nisu njoj trebali pomoćnici kao bogatim engleskim gospođama koje su jahale sa njom. Bila je popularna među njima. Bila je vitka kao one, govorila je engleski i bila spretna jahačica. Svetska žena.
Sa njima se jedino dobro osećala.
Pomislila je sa gorčinom, da je bilo bolje da je poslala sliku nekom engleskom lordu kojih je u Trstu bilo..svako malo. Voleli su bogate srpske trgovce.
Voleli su novac i bledo Jadransko more koje je oplakivalo tršćansku obalu.
Posle, kad se udala i kada je muža upoznala u krevetu, čula je i šta je pričao za nju. Bila je svesna da je pogrešila što je bila tako slobodna i da će u krevetu iskijavati taj greh slobode doživotno: “ Kako gospođica piše “iskreno i od srca”, a nije me ni videla? Takve su danas jevropske gospođice, slobodne u ponašanju za razliku od naših koje samo što ne nose feredže… Dobro, videla je možda moju sliku u novinama, ali to je nešto drugo. Mora da je onaj tamo Aničić mnogo nacifrao o meni kad sam već u devojačkom srcu i opet pominje veliki miraz. Pa, ne ženim se ja zbog novca! Ali, ako joj otac tako bogat kao što se priča, onda treba uz ćerku dati, ovaj, za početak novog života.“
Fazanerija je bila odmah pored, pa pošto je popila skoro pun bokal ledene vode naredila je sluškinjama da pohite i uhvate tri najlepša. Znala je da njen Rade uz jarebice najviše voli fazane.
U raskošnoj bašti pansiona, a da se nije presvukla iz jahaće odežde, ubrala je svojom rukom lavande, majčine dušice, ružmarina, origana, čubra da začini fazane.
Posle klanja, koje je lično nadgledala (volela je te male glave koje su pri klanju bile tako mirne i pomirene, dok su tela još nekada trčala obezglavljena), šurenja, čišćenja i čupanja, lično se uputila u kuhinju da nadgleda kuvarice.
Ceo pansion je mirisao slatko. Na meso fazana i lavandu. Fazane, kada su isekli na komade, prvo su stavile u šerpu sa vodom i kuvale oko 45 min. Ovako se postizalo da meso fazana omekša i kasnije se lakše prži, a vodu koja je ostala posle kuvanja, iskoristila je da napravi izvrsnu supu.
Sutra ću poraniti i šta ostane, odneti deci na Vido, pomislila je brižno Đurđina, pljeskajući rukama da se žuri, jer muž samo što nije stigao.

Izbačeni tako na vrleti i ambise negostoljubive Albanije, desetkovani glađu i bolešću, tučeni nedobom i u besputnoj i divljoj zemlji, sačekivani i mučeni, iz zasede, od Arnauta puškarani – mi smo se kretali nemo i na tom putu umirali od najstrašnije smrti koja uopšte čoveka može snaći: od zime i gladi. Išli smo i stalno defilovali pored svojih drugova koji mrtvi ležahu i levo i desno od nas pored puta.*
Nikad nisam video more. Majka mi je noću, dok sam drhteći pored nje ležao, a planina odjekivala od hujanja ledenog vetra, pričala da je tamo, gde idemo, lepo i toplo. I da je more plavlje od najplavljeg neba nad našom livadom. I da je slano.
To me je posebno čudilo. Kako slano? Ko je toliko plakao?!
Seka je inače, plakala stalno. Majka je govorila da plače od gladi. Bila je mala, kao hlebac u majčinim rukama.
Jednu noć je zaćutala. Ujutru je nije bilo.
Pitao sam majku, gde nam je seka?!
Majka me je  stegla oko ramena i kroz jecaj rekla: Na boljem mestu Rade, na boljem mestu.
Dugo sam mislio da smo seku ostavili nekoj porodici i da ću se posle rata vratiti po nju.
Posle, kad smo stigli na more…Sve je bilo tako. More je bilo slano, a ja sam puno plakao.
Jedno jutro, dok su nas prebacivali sa obale na brod, noga mi je kliznula i ja sam poleteo u provaliju. Majka je jako vrištala. Niko me ne bi spasao, jer je brod bio pored samog doka, jako visok, a more duboko. Ko bi skočio za mnom, zaglavio bi se između doka i broda. Posle su mi rekli da bi me podvuklo pod brod i da bi se sigurno udavio.
Jedan mornar, tako su se zvali ti momci koji su sa osmehom na preplanulom licu vozili brodovlje, me je uhvatio za ruku u poslednjem momentu. Tako sam visio iznad provalije dok me nije on podigao i predao majci.
Mislim da ju je to dotuklo.
Ubrzo je umrla, a ja sam ostao sam da na grčkom suncu odrastam u čoveka.
Mnogo sam ćutao.
Mislim da sam bio jedan od najmlađih dečaka kome su dali pušku. Imao sam ja i crne cokule koje su skinuli sa leša jednog starijeg dečaka…Njega su bacili u more. Brrr. Nisam hteo da ih nosim. Dok nisam video zmijurine.
Iscepao sam krajeve mojih dugih gaća i tako sam u kratkim pantalonicama, sa zavojima umesto čarapaka na mojim premršavim nogama nosio ogromne cipele…bar tri broja veće.
Ali je to bilo odlično, jer sam se ih se jako plašio…
Iako su mi rekli da nisu otrovne, lagali su! U zidovima prema drugim vilama i levo i desno u periodu u kom smo mi bili, pojavljivale su se zmije…Ukupno 4 komada sam video…Sunčale su se po zidovima tj. ogradama kuća…Pored toga na plažama ih je takođe bilo…
Jedan dan sam skočio u more, naučio sam da plivam, kakva je to radost bila!
I izronio pravo na jednu…
Nisam mogao da zamislim, nisam mogao da zamislim da mi poskok bude na putu, a bilo ih je rogartih kao nečastivi. Nas decu su zbog zmija, stavile talijanske sestrice da spavamo zajedno. Ja sam spavao sa cokulama pod glavom i puškom u ruci…Pod šatorskim krilom…
Bila je jedna sestrica, sa loknavom sedom kosom i velikim sikama, debela i vesela, sa jednim velikim mladežom iznad usne, koja nam je uveče pevala, a ja sam zatvorenih očiju zamišljao da je to moja mama i tiho plakao da niko ne vidi. Rade, junačina sa puškom, a plače…Stella Stellina…
Dolazila je i jedna divna gospoja koja je govorila i talijanski i naš jezik. Bila je utegnuta. Ne debela. Lepotica. Sa belim licem i rukama. Hranu je davala najmanjima. Mene nije ni pogledala.
Jedan dan me jeste pogledala.
Stajao sam dok su mi bale curile gledajuću u nešto što je imala u ruci. Neki kolač kakav nikad ni video nisam.
Vadila je polako komadiće, otkidala i delila malima.
Neko me je pozvao:“Rade“
Ona se trgla, pogled joj je omekšao, čak je i pocrvenela.
Pozvala me je rukom, a Milorad me je zavidljivo gurnuo. Mrmljao je da gospodarica Đurđina ima sina koji se zove Rade, pa sam je verovatno podsetio na njega. Rekao je jedva gutajući suze: BLAGO TEBI!!!
Otkinula mi je komadić kolača. Ja ga nisam uzimao. Razumela je. Otkinula je još jedan za Milorada. Odahnuo sam i rasplakao se. Zgrabio sam ga iz ruke i odjurio kod Milorada.
Nas dvojica smo imali samo jedan drugoga.
Đurđina je odjednom obrisala suzu, koja joj se teško skotrljala niz obraz.
A bio je tako divan, topao, letnji, slani krfski dan.
Zagrizao sam kolač. Sok od borovnice mi se rasprsnuo po mom musavom obrazu. Bilo je to nešto najlepše i najslađe što sam ikad imao u ustima.
Zatvorio sam oči, dok mi se more ljeskalo u njima.

Rade je pljunuo na pod pansiona prezrivo, gledajući oca kako se umiva. U dnu sobe, Pava, sa velikim sisama, nameštala je gospodarev krevet. Rade ju je odmerio, oblizujući se.
Otac ga je lukavo pogledao kroz od umivanja čupave velike obrvuške.
Pogladio je bradu, žalostivo se gledajući u ogledalu. Duboko je uzdahnuo.
„Da se nisi usudio, to je omiljena služavka tvoje majke. Italijanka bi odmah namirisala“…
„Pa nisam joj ja muž, Bajo, nego ti. Tebe će da miriše. Mene neće, ja sam joj sin jedinac“, zakikotao se Rade ironično.
Pašić ga je besno pogledao: „Rekao sam ti da me ne zoveš tako…“
Rade se lecnuo. Znao je kako otac ume razorno da besni. Iako je bio odrastao, čuvao se njegovog štapa. Reče pomirljivo: „Dobro Bajo, tajo, šalim se. Neću više. Nego sam došao da popričamo o onim rudnicima“…
„A ja mislio o tvom ponašanju“, reče rasejano otac.
„Pavo“, viknuo je sluškinju, „Idi zovi malog Radu, da mi donese presvlaku i čizme da se sijaju“. „Danas ćemo se slikati. Potpisujemo deklaraciju“ nastavio je sinu, brižljivo mažući bradu mirišljavim arganovim i jojobinim uljem koje mu je iz Amerike doneo neki diplomata još pre rata. Nije mogao bez njega, a sad ga je jedva nalazio: pogledao je sa zadovoljstvom malu braon bočicu na kojoj je pisalo Honest Amish – Classic Beard Oil.
Đurđina mu je još onomad prevela naziv sa gađenjem i prezirom ga gledajući. Pošteni Amiš klasično ulje za bradu.
Pava je izašla iz gazdine sobe, merkajući sina. „Ne bi bilo loše raširiti noge“… pomislila je raspusno. „Gazdarica bi me mrzela još više“. Osetila je kako joj bradavice bubre od straha i od uzbuđenja.
U hodniku je naletela na malog Radu. Čizme su se sijale i da mu se ne zapoveda. Rastužila se i poljubila ga u kosu. Prošašoljila ga je po njoj. „Dođi posle u kujnu da doručkuješ. Vidi kakav si“, promrmljala je.
Rada je stajao i ćutao dok su mu ogromne oči bile pune suza. Jedna je kapnula i na čizmu.
Pava se setila: „Zovi i Milorada iz štale i on mora da doručkuje“.
Rada  je odmah obrisao nos rukavom i bosonog odjurio u Pašićevu sobu,  bez kucanja.
„Moramo detetu naći neku obuću“, pomislila je Pava brižno, sa gađenjem se setivši onih čizmetina u kojima su dete doveli kod nje.
Rade je grunuo u sobu kao svako malo dete, a kada je video Đurđininog sina, ukočio se. Nije prošao dan, da ga ovaj ne odalami preko leđa.
Sada ga je gledao zlobno.
„Šta si očekivao sine? Da će majka pustiti da sve prođe onako? Kad god vidim ovo dete, pomislim na tebe…kad si bio mali. Možeš misliti kako ti je majci. Italijanka…“
Rade je besno ćutao.
Otac je zadovoljno pružio stopala da ga mali nazuje: „Rade moj mali, baš si vredan“,bacio mu je novčić u krilo.
Okrenuo se sinu:“A ti, ti bi onu platinu, a?“
Rade ga je iznenađeno pogledao: „Mislio sam da ne znaš…“
„Sve Baja zna…Samo pazi, ako te uhvate, ja ću se odreći. Imam posla sa ovom deklaracijom i prekošire“. Nastavio je Pašić gladeći sa zadovoljstvom mirišljavu bradu.
„Ništa ne govori“, ozareno mu se obratio sin. „Ovo mi je sasvim dovoljno. Au revoir mon père“.
„Jebem te u strane jezike“, zadovoljno promrmlja otac, mazeći glavu malom Radetu koji mu je još uvek vezivao pertle na čizmama u kojima se možeš ogledati.
Krišom je rukavom obrisao mrlju od suze koja je kapnula.

Have a peak into every corner of Đurđina’s wardrobe, find inspiration while browsing through her outfits and favourite fashion pieces. Mlada blogerka je kliknula savezadovoljno pogledavši kroz svoj londonski prozor. Živahni Dalston u kome je živela i dalje ostaje jedno od najzanimljivijih i najenergičnijih područja u Londonu. Posebno je popularan kod studenata i mladih profesionalaca privučeni velikim barovima i klubovima. Sa kombinacijom viktorijanskih kuća sa terasama, imanjima bivših političara i novim modernim, visokim zgradama, Dalston je najkul mesto u gradu.
Dotakla je oko vrata divnu minimalističku ogrlicu od platine. Pre neki dan su je zvali iz Srbije, da napiše priču o svom pradedi. Bio je to velik izazov za nju, osećala je.
Priča joj je stalno izmicala. Danas je, pravi dan da je počne. Za ceo svet ona je bila čuvena modna blogerka. Za Srbiju, mislila je, mogla bih da budem nešto više.
Otvorila je svoj MacBook Air: Gospođa Đurđina Duković se to jutro probudila izuzetno uznemirena: sanjala je da je zakopana do grla u zemlju pored puta.
Za mog prapradedu Radeta, pisalo je u posveti.



I need your support to keep delivering quality journalism and literature to maintain our openness and to protect my precious independence. Every reader contribution, big or small, is so valuable. Support me from as little as 1€ – and it only takes a minute. Thank you.
pretplata i podrška https://www.patreon.com/aleksandranm

недеља, 7. јул 2019.

O lekovitom značaju teatra

Need your support to keep delivering quality journalism and literature to maintain our openness and to protect my precious independence. Every reader contribution, big or small, is so valuable. Support me from as little as 1€ – and it only takes a minute. Thank you.
https://www.patreon.com/aleksandranm


O lekovitom značaju teatra
… Prvi put sam htela da pobegnem sa nekim pozorištem sredinom devedesetih kada sam gledala i učestvovala (tada prvi put i to) u radionici Massima Đanetija  koji je na Petrovaradinskoj tvrđavi predstavio sa svojim pozorištem Specchi e Memorie neku neverovatnu verziju Judite, koja je mene potpuno obezglavila :). Ne mogu da Vam linkujem odlomak predstave, jer Infant svoju arhivu na internetu pravi tek posle dvehiljadite, a ni Italijani nisu bolji. Nemaju je ni toliko.
Šta me je posebno ostavilo bez daha:
Bilo je jako hladno veče i ja sam bila u zimskoj jakni, posle neke ledene dunavske kiše. Glavna glumica je celu predstavu odigrala u vodi staklenog bazena. Bila je gola, pod mokrim velovima. Posle predstave sam pravila intervju sa njom. Ja sam se tresla od hladnoće; ona nije mrdnula obrvom. Između ostalog, osim pozorišnog, Đaneti je koristio i metod Gurđijeva za vežbu pred izvođenje pozorišnog čina.
Gurđijev je učio da većina ljudi živi svoje živote u stanju hipnotičkog „budnog spavanja“, ali da je to stanje moguće transcendirati u više stanje i os­tvariti u sebi puni ljudski potencijal.
Da bi se to postiglo u praksi Gurđijev je razvio metod koji je nazvao „Delo“ (u smislu „rad na sebi“) ili „Metod“  a njegov metod buđenja svesti razlikuje se od puta fakira, monaha ili jogija, pa je tako ova duhovna disciplina nazvana četvrti put. Gurđijev je izvršio snažan uticaj na mnoge savremene mistike, umetnike, pisce i mislioce, uključujući Oša, Kita Džereta, Džordža Rasela, Alana Votsa, Timotija Lirija, Roberta Antona Vilsona, Karlosa Kastanedu. Njegovi najpoznatiji učenici su bili P. D. Uspenski, Džon Benet, Olga Hartman. Alister Krouli je više puta posetio njegov institut .
Tako mladoj i zagledanoj u zvezde kombinacija umetnosti i metafizike, činila se kao najbolji put u umetnost.
Nisam pobegla sa teatrom iz novinarstva. Umesto toga, 1998. rodila sam mog sina i na kratko, napravila pauzu pobegavši u najlepše moguće umetničko delo, bar za mene, majčinstvo. Da tada nisam otišla iz novinarstva…razbolela bih se i umrla. Toliko sam osetljiva, to sada znam.
Te prve godine nastanka Infanta koji upravo ovih dana počinje u Novom Sadu su bile godine teškog kulturnog i ekonomskog embarga nad Srbijom devedesetih. Modernih tendencija izvan lokala (dobro se sećam cele pozorišne scene u Vojvodini jer sam je vrlo pomno pratila deset godina) nije bilo baš previše. Infant je izašao iz Malog pozorja koje sam pratila baš tih poslednjih godina njegovog trajanja, do 1994 .
Poetička pozadina ovog festivala je meandrirala i menjala se kao i sami artefakti. Tako je u programskoj knjižici sedmog festivala zapisano da „Malo pozorje nije festival, nadmetanje, nego akcija, istraživanje, sa posebnom idejom da se otkrije, prevrednuje ili ospori mlada pozorišna produkcija. Zato je i (ono) samo eksperiment u smislu festivala, jer je ugrađeno u širu duhovnu osnovu od pozorišne”, da bi nešto kasnije konstatovano da ono nastoji da u svom repertoaru sadrži predstave koje podrazumevaju eksperiment kao formu istraživanja u pozorišnom mediju. Pred njegov kraj, metamorfozu, njegove ambicije su da afirmiše „novu pozorišnu praksu koja je u direktnoj suprotnosti sa okoštalim pozorišnim formama: realizmom, psihološkim i ilustrativnim teatrom kao i otvaranje prema drugim medijima, visokoj tehnologiji, likovnosti, pokretu, plesu; dalje, otvorenost prema svim novim promišljanjima i uzurpacijama osnovnih elemenata pozorišnog čina: tradicije, glume, teksta, režije. Takođe, tu je i otvorena podrška ’novoj dramaturgiji’”.Simon Grabovac
Dakle, tih devedesetih je za mene, ali i mnoge druge Novosađane, odlazak na Infant bio neka vrsta duhovne lične higijene i širom otvorenog prozora koji je gledao u Evropu i ako hoćete, u ceo svet…
Iz moje višedecenijske pedagoške prakse, znam odlično šta znači dati učenicima mogućnost da iz pozicije, često autsajdera, razmahnu krilima i uđu u svet pozorišne igre. Svi se doživotno zaljube u pozorište, a mnogi i razreše svoje mladalačke dileme, strahove, nedoumice, nesigurnosti…
O sjajnoj komunikaciji koju ostvarujete sa decom na taj način, ne treba ni da govorim. Ovde na blogu, imam mnoštvo dokaza za takvu tvrdnju.
Najveličanstveniji uticaj pozorišta je svakako onaj koji utiče na na rehabilitaciju najskrajnutijih i najugroženijih grupa.
Prvi put sam se susrela sa uticajem pozorišta na zatvorenike u filmu braće Tavijani, Cezar mora da umre, koji je dobio Zlatnog medveda na 62. filmskom festivalu u Berlinu.
Junaci filma su pravi zatvorenici kojima je umetnost postala hleb nasušni i najvažnija životna potreba. Svedena i minimalistička, u jednoj crno beloj gami, ova priča, italijanska Prokleta avlija je potresna, duhovita i šokantna u isti mah. Jedan od robijaša ( a svi su u višedecenijskim kaznama) kaže: „Otkad sam otkrio umetnost, ova ćelija je postala pravi zatvor“.
Već sam pisala kako sam se srela sa Aleksandrom Jelić i njenim projektom Aps art teatra.
Aleksandra već deset godina radi sa zatvorenicima najrazličitije pozorišne projekte.
Poslednji je sastavljen od sedam video radova nastalih u okviru projekta Art paket. Realizovao ga je ApsArt Centar za pozorišna istraživanja, u okviru koga su kroz kreativan proces osuđenici Okružnog zatvora u Beogradu dolazili u dodir i interakciju sa umetničkim delima iz kolekcije Narodnog muzeja.
dramaturg: Bogdan Španjević
voditelj procesa i reditelj video radova: Aleksandra Jelić
montaža i animacija: Darko Duckin
ton majstor: Velibor Hajduković i Boris Mijatović
muzika: Boris Mijatović
Projekat podržala Fondacija Jelena Šantić
Produkcija: ApsArt Centar za pozorišna istraživanja
slike su deo kolekcije Narodnog muzeja u Beogradu
Ono što je mene potpuno očaralo i potreslo je ta minimalistička gama u svakom od izraza:  neznatna intervencija u likovnosti kroz animaciju, jedno sigurno i pouzdano oko kamere, tek čujna muzička podloga, dovoljno raskošna da i za sebe bude jedno malo remek delo, koja ne malo doprinosi atmosferi  teskobe pred ljudskim krvavim pričama, taj svedeni jezik ulice i bolnih životnih priča koje su iznedrene svaka u par rečenica…A svaka priča…ljudske sudbine. I bol. I teskoba. I katarza.
Ono što nosi ovaj Art paket je jedna nova umetnička  stvarnost izvedena iz likovnosti i zatvorskih priča, koje ovako, postaju fantastičnije od bilo kakave izmišljene fantastične priče.
Potresno i uzbudljivo, bolno i strašno. A to umetnost treba da radi. Da pomera granice. I bola i lepote.
Video instalacije ste „uživo“ mogli da vidite 20. i 21. juna 2019. u Ostavinskoj galeriji u Beogradu.

субота, 4. мај 2019.

O dobrim lekarima, raku i podršci

O raku i novcu i pisanju, sve zajedno
Mislim da je neka idealna situacija jedne države ona u kojoj ni jedan pacijent nema potrebu da javno iznosi svoje zdravstveno stanje, čak ni kada je dugogodišnji bloger, kao ja. Što priznaćete, svi znamo, u Srbiji nije slučaj. Moja prvobitna namera pisanja ovog teksta je bila da se javno zahvalim ljudima koji su mi spasli život, kao i da pokažem da  ima fantastičnih profesionalaca u Srbiji.
Ovih dana, pošto sam saznala, da nažalost, imam rak, ovaj tekst je postao moja nasušna potreba. Šta mislite kolika je plata prosvetnog radnika na bolovanju? Na pravom bolovanju na kome sam, stvarno bolesnom, koji NE MOŽE sa strane da zaradi neku lovu?
Bojim se. A kad se bojim, vičem na sav glas!
Bojim se i bolesti i siromaštva.

Od oktobra, kada su počele ozbiljne fizičke smetnje, bila sam ubeđena da nešto opasno nije u redu sa mnom. Bilo je jutara kada nisam mogla bukvalno da ustanem iz kreveta.
A tako sam se lepo pravila da sve mogu. Sa venom koju nisam lečila preko trideset godina i miomima koje sam ignorisala bar sedam.
Dakle, preskočiću celu potragu oko toga šta nije u redu sa mnom, koja zaista nije na ugled zemunskom domu zdravlja u Šilerovoj. Poslednji put sam imala tamo dobrog lekara…pre petnaest godina, dok me je pratio dr Joksimović. 
On je imao onaj integralni pogled na zdravstvo. Onu svest o tome da je u organizmu sve povezano. Da je ljubav osnova svega. I porodica. I lična higijena. I ljubaznost. I u zdravom telu zdrav duh.
Dr Dušan Joksimović je znao članove moje porodice. I kako živim. I sve o meni. I o svakom svom pacijentu, sigurna sam u to.
Prvi put sam srela doktorku takvog kalibra (možda i većeg) kada je reč o matičnom Domu zdravlja pred operaciju koja je, da podsetim čitaoce, hitno obavljena pod palicom primarijusa dr Lazara Neikovića u bolnici Narodni front u Beogradu. (tekst ovde )
Dakle prim. dr Anu Mariju Simić Milovanović spec. interne medicine subspecijalistu kardiologije sam pronašla na dežurstvu u Batajnici. Ordinacija, bukvalno pored seoskog dvorišta punog kokošaka. Hodnik ispred ordinacije sa ofucanim linoleumom, sve rebri, užasno hladan dan, prostor se deli sa laboratorijom za decu (!?) Užasni uslovi, nisam tako nešto videla, slika sveta koja pokazuje koliko nam je ovaj sektor devastirao i kako ni jedna loša reč nije dovoljno velika kada se govori o stanju u našem zdravstvu. A dr Ana Marija!!! Fantastičan dijagnostičar, ljubazna, intuitivna. Potpuno holistički pristup zdravlju. Ja sa tom groznom dijagnozom i ona koja me je unapred provela kroz ceo budući proces lečenja. Ako nisam od nje posle sat vremena izašla izlečena…Izašla sam umirena. Usluga u okviru mog socijalnog osiguranja.
Još jednom osećam potrebu da kažem da ni kod jednog od lekara (osim dva sa kojima se privatno družim i koje ću pomenuti na kraju) nisam išla preko veze, preporuke ili nekog drugog „korumpiranog“ načina. (Pokloni više nisu korupcija, a ja ni poklone nisam nosila)
Pukovnik dr Uroš Zoranović,  vaskularni hirurg na VMA. Od oktobra meseca mi leči venu, koja je i bila alarm za ogromnu tumorčinu na jajniku koji sam operisala. Da sam ga slušala i odmah otišla kod moje ginekologice, ne bih bila skoro jedva živa pred operaciju, pošto bi istu obavila pet meseci ranije. Strpljiv, topao, inteligentan, dobar slušalac. Takođe izuzetno brz i precizan dijagnostičar. Obzirom na užasnu situaciju oko zakazivanja specijalističkih pregleda, dajem sebi pravo na taj luksuz da ovog lekara plaćam. Svota je minimalna i deo je cenovnika samog VMA. Za taj luksuz (3200 din.) stižem do dr Zoranovića kad god mi treba, a to je na žalost, ove zime bilo često. Moram da kažem da mi se vena posle trideset godina grozote sasvim povukla i da je moja leva noga fantastična sada kao i desna. Ne zaboravite, ja sam strasna biciklistkinja i biciklistička aktivistkinja. Moram da kažem da dr Zoranović nije jedini doktor kojeg sam posećivala kada je reč o venama. Bila sam u zemunskoj bolnici, u kliničkom centru i na samoj vojnomedicinskoj klinici. Ni jedan mu nije ni do …
dr Olivera Micić, specijalista dermatovenerolog  u Zavodu za kožne i venerične bolesti u Džordža Vašingtona. Kod nje sam bukvalno zalutala tražeći hitan kolor dopler vena. Fantastično. Dopler, tumačenje, pogled na celu istoriju bolesti. Duhovita, topla, radoznala. Precizna. 1200 dinara, netipična usluga zavoda.
Doktor dr sci med spec. grudne hirurgije  dr Vlada Cvijanović, načelnik grudne hirurgije na VMA. Trebalo mi je mišljenje nekoliko lekara (i pulmologa, takođe) glede operacije. Potpuno sam bez reči. dr Cvijanovića sam našla na jednoj privatnoj klinici, jer sam morala sledeći dan da nosim rezultate za hitan konzilijum u Narodnom frontu. Cenovnik potpuno usklađen sa onim na VMA (pogledaj dr Zoranović). fantastičan lekar, inovator. Radoznao. Precizan. Brz.
Ono što me je očaralo kod  sva četiri doktora je baš taj, več pomenuti holistički pogled na zdravlje, potpuno netipičan za dobar deo naših zdravstvenih radnika. Strpljenje, brižnost, intuitivnost.
I konačno, dva doktora koja sam znala izvan zvaničnih tokova medicine…Radiolog Aleksandar Ivković, bloger koji mi je iste večeri kada sam dobila snimke skenera iste pregledao i pripremio me da će biti ovako, kako i jeste. Snimke sam mu poslala u vidu malog filma preko fejsa. E to su čuda tehnike, moga sina koji je od mog raka napravio film i socijalnih mreža koji mogu da uspaničenoj ženi donesu brz odgovor!
dr Aleksandra Pikula  koja mi je takođe, neverovatnom brzinom komentarisala šta me sve čeka u mučnom procesu bolesti. Ona je prva i jedina koja je za sad i videla rezultate mog histopatološkog nalaza.
dr Pikula i dr Ivković su moji blog drugari (sreća u nesreći).

O PODRŠCI
Svi ovi lekari koje sam pomenula, osim ogromnog tima u Narodnom frontu koje je predvodio dr Nejković su deo jednog sinergijskog pristupa lečenju, kakav je izgleda jedino moguć kada je o ovoj užasnoj i podloj bolesti reč. Nisam sigurna, uz sav moj optimizam i svu podršku tima Narodnog fronta i mojih kolega, te pre i iznad svega mojih babica i moga sina, da ću ja sve što me čeka izgurati. Operaciju sam prošla super, ja sam moćna riba, puno sam se kretala i imala kondicije. Kako će biti dalje…videćemo. Čeka me velika bitka. Konzilijum u Narodnom frontu me čeka za koji dan.










I za kraj ovog teksta. Nemam pojma šta će biti. Najviše bih volela da za par dana snimim video i kažem  Vam: Hej drugari, ala sam se zaletela pre neki dan. Odoh ja na posao! U suštini, u fazi sam odricanja. Kako je moguće da sam bolesna!?
Kako!?
Pa nisam ja Isidora Bjelica da skupljam donacije u svom šeširu…
Uzgred, nemam pojma ni kako funkcioniše paypal, ni kako Patreon.
Po svemu sudeći, ni moje zdravlje…
Delite dalje.
Need your support to keep delivering quality journalism and literature to maintain our openness and to protect my precious independence. Every reader contribution, big or small, is so valuable. Support me from as little as 1€ – and it only takes a minute. Thank you.





недеља, 28. април 2019.

O raku jajnika, drugi deo

…Pre više od šest godina dr Igor Plješa koji je zemunskoj bolnici pratio moje miome, decidirano je rekao: Ja bih ovde sve izvadio, ko zna kakvo čudo se krije iza tih mioma.
Bila sam još u reproduktivnom ciklusu, imala sam neki dramatičan hormonski poremećaj kao sasvim mlada devojka, nisam mogla da zamislim da izvadim sve i da primam bilo kakvu hormonsku terapiju. Sin mi je tada imao 14 godina i smatrala sam da nije u stanju psihički da izdrži dosta dugu fizičku nemoć jedinog roditelja. Uzgred i moj ordinirajući ginekolog me je podržala u odluci da se ne operišem. Ako već nemam problema…
A problema sam imala. Produžene menstruacije nekoliko godina.
Operisaću se sutra.
Sutra.
Sutra, malo.
Kada sam izgubila menstruaciju, pre dve godine, slavila sam. Bacila sam svu dokumentaciju koja se bavila mojom ginekologijom. Uradila u INEP test na kancer jajnika koji je bio negativan, jedan ultra zvuk i rekla pa, pa, zdrava sam kao dren!
Vozila bicikli, 40 km dnevno, pravila pozorišne predstave, participirala u Ulicama za bicikliste u društvenom aktivizmu, dobijala nagrade sa decom, družila se sa blogerima.
Gajila jednog izuzetnog psa, prevelikog za moju snagu i kondiciju, radovala se prekrasnom dvadesetogodišnjaku kakav je moj sin postao.
Padala na nos od posla.
Sanjala užasne snove, kataklizmične koji su upućivali da nešto nije u redu sa mojim zdravljem.
Intimno, bila jako duboko usamljena. Pretužna. 13872934_10154377321477766_7473743971553907286_n
Na svu sreću, što sam pisac, pa umem patologiju da pretočim u tekst. Tako je drugi deo mog sci fi romana Velika zemlja postao horor, umesto sapunske opere što je bila moja prvobitna zamisao. Sve sam sanjala.
Ne mogu da vadim iz pupka porodičnu i ličnu prljavštinu i da tražim uzroke u dalekoj prošlosti i genetskom nasleđu sa očeve strane.
Okidač su bili dramatični događaji prošlog leta…Doživela sam užasan fizički napad, sa pretnjama, ucenom (na račun psa) i teškom izmišljotinom. Tada sam povredila nogu, vrlo malo ali dovoljno da pokrene proces sa venom koju sam takođe, kao i miome ignorisala. Ceo slučaj je u tužilaštvu, pa nemam prava da govorim o njemu, inače bih urlala.
Na Fruškoj gori je visoki crkveni velikodostojnik posadio šumu na jedinom malom parčetu žemlje koje je ostalo posle mog obožavanog oca i istu ogradio !?
Bože!
U suštini, srela sam se sa kriminalnim akcijama kojima nisam dorasla.
Toliko o mojoj hrabrosti. To su komentari drugara i čitalaca na račun moje odluke da sa ovom intimnom pričom izađem u javnost.
Od oktobra, kada su počele ozbiljne fizičke smetnje, bila sam ubeđena da nešto opasno nije u redu sa mnom. Bilo je jutara kada nisam mogla bukvalno da ustanem iz kreveta.
A tako sam se lepo pravila da sve mogu. Sa venom koju nisam lečila preko trideset godina i miomima koje sam ignorisala bar sedam.
Ja! Žena zmaj!
Ja. Mala ovca. (horoskopi kineski i zap. evropski)
Samo…Šta to nije u redu?!
nastaviće se…
U sledećem delu..O divnim lekarima u Beogradu i onima koji to nisu.
prvi deo ovde