Приказивање постова са ознаком Piter Grinavej. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Piter Grinavej. Прикажи све постове

недеља, 2. децембар 2012.

U eseju o Odiseju, Piteru Grinaveju i o tome kako nam je samo lepota dovoljna

Filmove Pitera Grinaveja gledam predano vec dvadeset godina. I duze. Od kad sam na TV u, sasvim slucajno, gledala ono ludilo u njegovom Kuvar, lopov, njegova zena i njen ljubavnik. Uvek mi se digne kosa i smrznu kosti kad gledam uzasno nasilje koje nam nudi, smejem se persiflazi i ironiji te blasfemiji svakog filma. Uzivam u neverovatnoj muzici, sjajnom vizuelnom identitetu. Baroknom gomilanju i renesansnoj raznovrsnosti. Volim njegov dozivljaj seksa, kao erosa i tanatosa sto posto. Volim tu grubu igru koju nudi odabranima. Jer njegovi filmovi zaista nisu za obicnog puckog konzumenta. Morate biti...ma nesto posebno i kao gledalac. Piter Grinavej laska mom intelektu. Zaista.
U njegovoj verziji Bure sam uzivala, prvi put u mogucnostima novih tehnologija na filmskom platnu. I u jednoj potpun zanosnoj ekranizaciji Sekspira, koja je licila na Veliku svetsku nenapisanu enciklopediju, potpuno mitski tekst za sve ljubitelje filma, knjizevnosti, umetnosti uopste.
Prica u prici u prici u prici, je licila na moju omiljenu pricu svetske knjizevnosti cuvenog Borhesovog Alefa. Tacku u kojoj se sece sav svet, sve znano i neznano. Poznato i nepoznato. Tacku u kojoj junak cuvene Pescane planete, princ Leto, vise ne u ulozi ljudskog bica, nego ogromnog kosmickog crva, prepoznaje proslost, buducnost i ceo svemir...
No, nisam htela da dajem recenziju filmskog dela omiljenog mi reditelja (izmedju jos nekoliko ) nego da kazem ovo: Gledala sam poslednjih dana nekoliko bas dobrih filmova koji kao da su egzemplar za moje poimanje umetnosti.
Sta umetnost treba da uradi ?
Da te ostavi bez daha.
Da te obori sa nogu.
Da te istrese iz gaca.
Da te razbesni.
Da te ushiti.
Da te ucini covekom.
Imam dva primera, sa sasvim dva razlicita koncepta. Jedan je Grinavejev u filmu Golcijus i Pelikansko drustvo, a drugi Cezar mora umreti, brace Tavijani.
Grinavej, blasfemicno i dalje nudi koncept velike svetske enciklopedije, uz mocnu erotiku, metafore. Raskos i cula i duha, u potrazi za novcem koji ce omoguciti slobodno umetnicko stvaranje glavnih junaka, koji zele da se bave stampanjem knjiga po svaku cenu, pa i onu zivotnu. („Golcijus i Pelikansko društvo“ je film zasnovan na životu Hendrika Golcijusa, holandskog slikara iz 16. veka, autora erotskih grafika. On ubeđuje Margrava Alzaškog da plati za štamparsku mašinu uz pomoć koje će se objavljivati ilustrovane knjige. Golcijus mu obećava izuzetnu knjigu erotskih slika, zasnovanih na Starom zavetu – Samson i Dalila, Lot i njegove ćerke, Jovan Krstitelj i Saloma. Kako bi ga još više primamili da se upusti u ovaj poduhvat, Golcijus i njegovi saradnici nude Margrevu da na njegovom dvoru izvedu dramatizacije ovih erotskih priča. „Golcijus i Pelikansko društvo“ je drugi film iz Grinvejeve (8 ½ žena, Noćna straža) serije „Holandski majstori“. Treći film biće posvećen Hijeronimusu Bošu. (iz recenzije) )
Braca Tavijani, u svom vidjenju Sekspira pricaju istu pricu na drugi nacin. Njihovi junaci su pravi zatvorenici kojima je umetnost postala hleb nasusni i najvaznija zivotna potreba. Svedeni i minimalisticki, u jednoj crno beloj gami. Italijanska Prokleta avlija je potresna, duhovita i sokantna u isti mah. ( Predstava „Julije Cezar“ se završila i glumci su nagrađeni gromoglasnim aplauzom. Svetla se gase; glumci odlaze sa scene i vraćaju se u svoje ćelije. Svi su oni zatvorenici u jednom rimskom zatvoru. Jedan od njih kaže: „Otkad sam otkrio umetnost, ova ćelija je postala pravi zatvor“. Reditelji Paolo i Vitorio Taviani, kultni autori italijanske kinematografije, proveli su šest meseci na probama ove predstave. Njihov film pokazuje kako univerzalnu poruku Šekspirovog dela razumeju i ljudi u ekstremnim životnim uslovima. Nakon premijere, Cezar, Brut i ostali ostaju iza zatvorenih vrata. Svi oni ponosni su i na čudan način dirnuti, kao da je predstava otkrila dubine njihove prošlosti. ( iz recenzije FAF ))

Dakle, sva tri reditelja (braca Tavijani su dvojica p.autora) govore o tome da je umetnost u Evropi vise od pukog komercijalnog proizvoda. Govore da je umetnost zivot sam.

***
Pre neki dan sam se dopisivala sa prijateljicom koja zivi na drugom kraju sveta i koja mi je kao Grinavej dugi niz godina inspiracija da u sivilu svakodnevnog zivota ne potonem i ne udavim se potpuno. Znamo se jako, jako dugo, obozavam njenu silovitu energiju i snagu i cak je i jedna od prica napisanih na ovom blogu inspirisana njome, kao sto je ne samo jedna, inspirisana mojim malim zivotom, licno. 
U nekoj zurbi, sta li, nisam stigla do kraja da razvijem misao koju je ona isprovocirala komentarom da mi Srbi, svi mi u globalu i idalje zivimo onu Selimovicevu izreku sa kraja neprevazidjenog romana Dervis i smrt " da je svaki covjek uvjek na gubitku" i da je vreme da prihvatimo odgovrnost za svoj zivot i da nigde nije kraj, ako to sami sebi ne zacrtamo...Tako nekako, otprilike.
Pa sam nesto mislila o konceptu mitova na kojima smo mi Srbi ( Vizantija, brale, Vizantija i nesto Antike) rasli...
Posto volim Penelopu (moja prosla prica je njoj i posvecena) moram da joj volim i muza Odiseja.
Prvo nesto o njoj:  Pod jedan:Ona je za mene, prva riba koja nije besposlena sedela i cekala svog muza u istoriji!!
Bre, kakva je to zena!!!
Kakkav talenat da vuce za nos onolike prosce. Kakav karakter, kakva hrabrost. Kakva predanost da sina Telemaha izvede na put!!! Kakva odanost i upornost. Kakva vera u ljubav!!!
Nije Penelopa ona jadna iz Rakiceve bedne Iskrene pesme ( ti neces znati sta u meni biva, da ja u tebi volim sebe sama) ili slabasna Andriceva Jelena zena koje nema. Ili devojka sa trepavicama boje pepela iz drugog dela Seoba mog omiljenog Crnjanskog...Mogu da kazem da su se na Katedri za srpski jezik i knjizevnost u Novom Sadu, gde sam ja studirala, cak izucavali ti bledunjavi likovi srpske knjizevnosti kao zena kojih nema... (Kult device Marije i slican shit)
E pa takva Penelopa je imala koga i da ceka!!!
Odisej je lik koji  smo mi Srbi trebali da uzmemo za primer. Odisej.
Da se u skolama ne cita ono cudo od Ilijade i kad mladani vojno se razdvaja od zene mu Andromahe da pogine u boju sa odvratnim uobrazenim Ahilom, divljakom i nasilnikom, punim testosterona, koji se pali na robinjice, iskljucivo.
Odisej je kralj.
Odisej osvaja grad Troju (ej, kakav grad) lukavoscu a ne nasiljem.
Odisej je istrazivac, putnik namernik, radoznalac, avanturista.
Odisej voli da londra. da uci nove stvari, da menja sudbine drugih.
Odisej voli da se maskira, da eksperimentise. Da se sali. Odisej zna kad treba isukati mac, a kad treba udariti recima.
Odiseja nama treba, a ne hleba.
Odiseja.