субота, 24. јануар 2015.





четвртак, 22. јануар 2015.

четвртак, 15. јануар 2015.

Ne znam ti ja ništa

Beograd, okupan suncem, imao je dimenziju zaboravljene lepote. Čak ni oronule fasade na perspektivi grada nisu bile toliko poražavajuće. Uobičajila sam da hodam pored reke. Posle svega onoga, trebao mi je svež vazduh, koga je ovde bilo na pretek. Posebno sam volela tu razliku koju su nudili Zemun, Novi Beograd i savski potez pored Sajma. Zemun sa razlivenom rekom i šmekom austrougarske palanke, a boga mi i bastiona protiv varvara u prošlosti, Novi Beograd kao mastodont komunističke arhitekture, pored reke sa ogromnim zelenim potezom i konačno, beogradska strana, puna krša, metalnih olupina, polusrušenih zgrada, željezničkih pragova. Beograd na vodi. Moj k..., mislila bih dok bi raspoložena hodala pored olupina, jer bi mi se uvek, otprilike na istom mestu u šetnji,  osmeh vrećao na lice i u sebi bi počinjala da pevam. Život je neosporno bio lep i jako sam ga volela. Bez daljnjeg. Posebno sam volela susret sa suncem koje bi, pošto bih šetala posle podne, nasedalo na onih nekoliko mostova u mojoj perspektivi ka Adi Ciganliji. Krupno, zimsko, skoro neverovatno. Blještalo je po vodi, crveno, nagoveštavajući vetrove, bledo, nagoveštavajući mir. Jedan dan je bio fantastičan. Jako topao, toliko, da su mnogi u sred januara trčali u majicama kratkih rukava. Odjednom se, baš na istom mestu, negde u blizini Novog na Adi, dan pretvorio u olujni. Mračan i zastrašujuć. Počeo je da duva ledeni vetar, a sunce je nestalo iza tako debelog oblaka da je u po dana pala tama. Zahladnelo je neverovatno, a sledeće jutro je grad bio okovan ledom.
Ali, to je prolazno. Sunce je brzo otopilo skoro sve.
Ima Seoba, ali smrti nema...
Moja novonastala pozicija u Ministarstvu, ma koliko se trudila da budem nevidljiva, nije bila zahvalna. Iza mene je bila senka moćne Amerike, koja je virila kao postava na kaputu loše isrojenom. Uprava nije znala kako da s ophodi prema meni. Zvali su me čak sa sobom i u Beč na ono preuzimanje. Odbila sam. Šta je tamo imala da radi mala službenica Ministarstva kulture i onako?
A onda je jednog dana zazvonio telefon, onako, značajno.

четвртак, 8. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

Ne čitam previše knjige, ali Uelbek je zaista maestralan. Juče mu je izašao novi roman. Kakva ironija u ovom pariskom haosu.
To svakako nije bilo dobro za mene. Nisam naučio da živim kao autsajder. A u Francuskoj se pojas stezao, posebno za nas, strance. Posle nove jedanaestice, biće još gore… Vladimir je radio sve za mene. Taj mali žigolo bi mi popušio kurac za novac, pored sve svoje genijalnosti. Takve sam voleo. Mreža je bila velika sa puno riba u njoj. Blago Vukovara nas je sve držalo.
Uelbek je zamislio da će 2022. godine, nakon drugog mandata Fransoa Olanda, zemlja upasti u političku krizu bez presedana sa dolaskom na vlast „muslimanskog bratstva“ pod vođstvom izvesnog Mohameda Ben Abesa. Abes, koji je zahvaljujući koaliciji sa UMP Nikole Sarkozija i socijalistima porazio na izborima ultra desničarski Nacionalni front, za premijera imenuje nekadašnjeg ministra obrazovanja i antiglobalistu Fransoa Bejrua. U društvu na ivici građanskog rata, situaciju će dodatno zaoštriti dva predloga zakona kojim se predviđa islamizacija obrazovanja i legalizacija poligamije. Glavni junak, univerzitetski profesor Fransoam, nalazi se pred dilemom da li da pređe u islam ili ne.
Mogao sam da budem šta hoću. Budistički monah, na primer. Katolički župnik. Jevrejski rabin.
Baštovan srpskog konzulata u Temišvaru.
Bilo je vreme povratka na Balkan.

Todorov je iz Bugarske slao precizna uputstva. Amerikanci, takođe. Na poslu je loše radilo grejanje.
I dalje sam se družila sa Ljubicom iz bivših dijaspora.
Bivšeg muža sam videla samo jednom. Bio je sav modar u licu i jako ostario. Neki stranac, zaista. Stariji sin je bio na turneji. Mladji, moje umiljato jagnje.
Imala  sam problem sa perspektivom, kao posledicu, očito one otmice u Americi. Kada bi se pogledala u ogledalu, na trenutak sam bila jako velika, a onda sasvim, sasvim mala. Skoro nepostojeća. Jedan dan sam u grudnjak stavljala čarape da ga popunim, drugi dan mi je sve kipelo, do pucanja.
Tako je bilo i sa cipelama.
Uporno sam sedela ispred praznog ekrana, a brdo neuradjenih projekata je čekalo. Konačno sam bila prava službenica države.

субота, 3. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

Na poslu je bilo strašno. Strašno. Na momente mi je bilo žao što nisam u izvesnosti otete. Znaš na čemu si i uloge su striktno podeljene. Banalnost i licemerje Potemkinovih sela trenutne vlasti je bila čista groteska. Pola ministarstva, oni što nisu odleteli sa dolaskom nove uprave se tešilo da ničija nije gorela do zore. Jedina osoba koja me je razumela, bila je moja drugarica glumica sa kojom sam se prvom i videla kada sam se vratila iz Amerike. Mazila me je po glavi kao da mazi dete. dok sam plakala. Trebala mi je topla i prijateljska ruka. Ko bi uostalom, rekao, da je ta pozorišna, dramska ruka imala toliko nežnosti u sebi. Stvari zaista nikada nisu bile onakve kako izgledaju....Ili, bar, ponekad.
U poslu, na momente sam se osećala kao ona dva sjajna klipana u novom američkom filmskom hitu, koja su krenula u severnu Koreju da ubiju velikog diktatora, za CIA i Ameriku. Posebno sam imala taj osećaj kada je bio otvaran novi, Pupinov most . Velika Kina u maloj Srbiji, a ja okružena morem stranih izveštača, agenata...Groteska, opet. Jedna Amerikanka iz Bostona mi je bila.... Uporno je, sa svojih skoro metar i devedeset i preko 100 kilograma tvrdila da je život ostriga, dok sam je vodala po Beogradu. Eat your dessert first, draga, govorila bi mi, proždiruci metre kobasica i ispijajući galone piva po Skadarliji. Pravdala se da se navukla na tu hranu, službujući u Beču i istočnoj Evropi. A ja pivo nisam podnosila.
Čista voda. čisto vino. Kao i u životu, koga definitivno nisam imala. Ukrali su mi ga.
Ej Srbijo među trulim šljivama.
Opet mi se povraćalo.

четвртак, 1. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

U sustini, stvari su bile mnogo komlikovanije od mog učešća u dogadjajima. U suštini, uvek je tako.
Agenti CIA sa kojima sam najvise komunicirala su mi otvoreno rekli da njihova dokumenta pokazuju da genocid nad Srbima nije bio srpska izmišljotina, već surova stvarnost. Advokati su na osnovu tih materijala već 1. avgusta 2000. dostavili Federalnom sudu u San Francisku dokaze da se u Švajcarskoj banci nalazi blago u vrednosti od 1,25 milijardi dolara, koje je oteto od pobijenih Srba. – CIA je dostavila spisak ustaških funkcionera i komandanata koji su likvidirali i pljačkali Srbe u NDH. Stvari su se vukle davno u proslost, a problem a amere koji su sve vodili pod drzavnom tajnom je bio vise od ekonomskog. Zašto se americki krimosi uopste mešaju u priču oko vukovarskog blaga…
Dokumenti pokazuju da je Švajcarska banka od ustaša primala zlato i srebro oteto posle genocida nad Srbima. Vlada SAD je pronašla i druge trezore u Švajcarskoj u kojima su ustaše sklonile oteto blago. Samo deo tog blaga vraćen je Titu. A jedan deo prebacen je u Argentinu, da bi se njime finansiralo skrivanje ustaša prebeglih iz Hrvatske.
CIA ima izveštaj iz koga se vidi da je 1952. godine, na primer, srpsko zlato iz Buenos Ajresa dovoženo u Švajcarsku i stavljano u trezore Švajcarske, ali i Vatikanske banke.

Dakle, stvari su bile…tante za kukuriku.
Srbi su uništili lepotu devedesetih, Hrvati četrdesetih…
Druga polovina dvadesetog veka je bio slika besčašća za sve nas na ovim prostorima.
Nije mi bilo dobro.
Sva lepota koju sam imala bili su moji dečaci. Inteligentni, duhoviti i lekoviti.
Beograd je bio okovan u ledu, kao i ja, od kada sam se vratila.
Noću sam mazala lice kremom od ljubičice, danju od nevena. Na oči sam stavljala kremu od bademovog ulja. Mangan, bakar i riboflavin su stvarali novu energiju, a mirisi bilja…Utehu, bar na tren.
Dobro sam se obukla i krenula na reku.