Приказивање постова са ознаком Bugarska. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Bugarska. Прикажи све постове

субота, 10. мај 2014.

Ne znam ti ja nista

…Jedna od omiljenih epizoda u srpskoj knjizevnosti mi je ona u kojoj Dafina Isakovic, junakinja Seoba I, pokazuje zenama u Zemunu svoje noge, zadigavsi suknju. To cini da umiri duhove i da sve vide da nije necastivi licno, ili neka vesticara. Shodno tome, morala bi imati neko kopito umesto jednog stopala. To radi onda, kada je muz dovede u Zemun, da u njemu umre od tuge i usamljenosti, obljubljena od devera, koga se gadi. A Vuk Isakovic ode u pizdu materinu, da ratuje za tudj racun, na drugom kraju sveta.
U Cikagu je veliki sneg poceo da se topi, slusala sam vesti, kao i plate u Srbiji, po ko zna koji put. Lezala sam i dalje u skupoj cikaskoj bolnici na racun bugarske drzave i Todorova, licno, na jednom dugackom bolovanju.
Bila sam se sasvim oporavila, jaca, cini mi se nego ikad.
Iz ogledala me nije vise gledala Vladislava, ona kakva sam bila, nego neka grabljivica, kakva sam zelela da postanem.
Ili sam postala, nisam bila sigurna.
Ono sto je bilo na ivici komicnog, da nije bilo strasno bolno, bilo je pitanje moje noge koja se ustvari, onako promzla, najteze oporavljala. Mnogo vremena sam provodila u hiperbaricnoj komori koja je napravljena prvenstveno za lečenje dekompresivne bolesti koju dobijaju ronioci kad naglo izrone, ali se danas primenjuje i u lečenju mnogih drugih bolesti. Teška trovanja i sepse, kao što je gasna gangrena ili trovanje ugljen-monoksidom, praktično su neizlečiva bez tretmana u komori. Za lečenje šećerne bolesti, steriliteta, u ortopediji i oftalmologiji, tretmani u komori deo su terapije. 
„Ovde se radi o udisanju stoprocentnog kiseonika pod povišenim pritiskom, koji se putem krvotoka prenosi do perifernih tkiva, koja su kod tih pacijenata obično nedovoljno oksigenirana i tu nastaju razni pozitivni efekti“
Tretman je bio zlata vredan i imao je kao nuspojavu moje apsolutno neverovatno zdravstveno stanje.
Komicni su bili predlozi kako da nadoknadimo gubitak dela prstiju .
Vec sam jednom navela: ovo niti je naucna fantastika, niti gotska prica strave.
Nisam zelela nekakvu super modernu protezu, koja bi me ucinila nekim android modelom.
Nisam zelela ni tog nekog neverovatnog lekara koga su mi nudili, a koji je pre toga eksperimetisao sa zivotinjama i kao nudio savrsena resenja.
Moj se sin ljutio, komentarisuci,  „da sam pustila da me u Beogradu poradja cuveni ginekolog, doktor D.S, koji je poradjao i majmunice u zooloskom vrtu, a da sad nesto pametujem. I da je uvredljivo da sam to pustila za svoja dva zlata, a …“
„Doktor D.S je najcuveniji beogradski ginekolog sine, nisam zelela da rizikujem sa Vama dvojicom. Ovde je rec o meni. A mene…Mene vise ne interesuju visoke potpetice. Kako ne shvatas? To je cista metafora. Naucicu da hodam i bez prstiju. Necu se nigde sunjati“
Pokusala sam da ga umirim, stojeci pored prozora i gledajuci savrseno ravnu povrsinu jezera Micigen u daljini.
Prolecno Sunce se ponovo radjalo.

среда, 19. март 2014.

Ne znam ti ja nista

.“Vi uopste niste normalni…Niste normalni! Da li me cujete!? Kakve su to gluposti??? Sverc vukovarskog blaga, ovde u Cikagu!? Preko Rumunije uz ucesce Bugara!? Oh my god! I.. Can not believe!!! Vi ste gospodjo, uz duzno postovanje, totalni, kompletni idiot. Ne, ne da li je to neka skrivena kamera, neki stos? Neki kanal za uzaludne? Provokacija u mojim starim danima? Kazite, ko Vas je poslao? Ko? Brzo!!! Nije ovo Cikago Al Kaponea, gospodjo. Svasta!!!” Moj sagovornik u Cikagu, posle premijere filma, se demonstrativno obrnuo na jednoj peti i bez pozdrava odjurio iz sale. Onda se kao furija vratio, lupnuo staracki stapom po podu i rekao: “Ovo je XXI vek gospodjo. Doba Obamine administracije. Imamo mi ovde drugih problema a ne te trice i..i… kucine iz ksenofobicne Srbije”. U to je prisao moj saputnik lice sa oziljkom, sa najsirim osmehom koje je on mogao da iscedi, uhvativsi me ispod miske, sapucuci starom gospodinu nesto na uvo na engleskom…On je smrknuo, pogledao me ispod oka i nastavio nesto malo manje brundavim tonom:”Ma ipak, takve budalastine”…Vladimir je, jer tako se zvao moj kolega, nastavio uzbudjenu tiradu, celicnom sakom me stezuci za misku i dalje. Na svu srecu sto sam jos uvek razumela govor tela. Bila sam nepomicna i zauzela sam poziciju: predusetljivo.
Nisam znala sta sam uradila. Sve ovo je zaista za mene bila potpuno nepoznata i situacija i zemlja. Da li je sukob sa domacinima na festivalu mogao da bude medjunarodni diplomatski incident?
Tesko, pomislila sam ironicno. Inace se , koliko sam informisana, Srbi u Cikagu dele kao i oni u Srbiji. Od sebe se ne moze pobeci. Srbija bi želela da su „oni tamo” svi redom bogati i svoj novac ulažu u otadžbinu. Dijaspora traži da „mi ovde” budemo uređena, jaka i moćna država, da se s njima radi transparentno i po pravilima. Sve to, međutim, teško se ostvaruje jer je poverenje izgubljeno, a raskoli i podele su i dalje duboki. Partizani, četnici, Srbi, Jugosloveni, otimačine kroz zajmove za preporod, prevare, mito i korupcija – sve to stalo je kao zid između matice i dijaspore.
I ovako sam bila beskrajno unemirena snom koji sam imala prvu noc po dolasku u ovaj vetroviti grad. Uvek sam sam se uzasavala jakih i ledenih vetrova a izlazak iz stana naseg domacina je za mene bio pravi sok. Ledena oluja i temperatura od preko minus dvadeset vise nije bila blagoslov za moja ranjena ledja,.
Sav bol se vratio hiljadu puta jaci, a sad su uz njega isle i zle slutnje i strahovi. Jedva sam gutala ledeni dan kao ostricu noza u plucima…
U bioskopu sam plakala, od hladnoce, tuge uznemirenosti, dok je Jelena krisom zevala. Uzbudjivala ju je jedino publika i komplimenti koje je dobijala od gledalaca, posle projekcije. Bila sam iznenadjena da je na konferenciji za novinare, na kojoj je ucestvovao i reditelj filma, neki uzasno razmazeni i blazirani frajer, koji je samo jurio novac i veze po holovima festivalske zgrade, bilo vise americkih nego srpskih novinara. Ili se to meni samo cinilo?
Vladimirovo prisustvo je konacno dobilo na znacaju. Eto, cak sam saznala i kako se zove. 
On mi je objasnio da gresim i da to jesu nasi ljudi, ali sto godina kasnije. I da cemo svi mi kad izgubimo identitet, tako izgledati.
Kao stranci sami sebi.
A vetar je i dalje beskomromisno divljao.

субота, 7. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Iako realno, Rumunija bas i nema previse razloga za slavlje, obzirom na polozaj i nje i Bugarske u EU, a u odnosu na kljucnu Nemacku, ovih veceri, uoci Bozica, Temisvar je treperio u valcerima, izlozbama, prijemima…Bila sam zaprepascena kako sam odjednom pocela da razumem politicku scenu. Kao neko ko dugo vremena zivi u amneziji, pa se odjednom probudi i svega se seti. Ili sve ukapira.Odjednom sam razumela i teznju vlasti, sa namerom da sakrije ogroman odliv radne snage iz zemlje koja je u Evropi radila za najbednije dnevnice da pravi glamur i sjaj i raskos koji su bili, pa…U najmanju ruku diskutabilni.
Veceras sam uzivala. Isla sam sa mojom Jelenom,  najfantasticnijom zenom, na pravi pravcati bal. Pozajmila mi je neki mali ogrtac od sibirske samurovine u kome sam bila kao ruska kraljica luksuza….U mrkoj haljini sa mrkim krznom, izgledala sam skoro fatalno. Jedva sam u ceo aranzman uklopila neke male polusandale, simi, sa satenskom masnicom, od braon antilopa.
Dok sam ispijala za sankom po ko zna koju casu sampanjca, uzivajuci u Strausu i lakom pijanstvu, Jelena je plesala, plesala, plesala. Iako u znatnim godinama, imala je vise udvaraca nego ja. Njen elan vital i raskosni smeh su bili i dalje neodoljivi. Sve sam morala da joj priznam…Iz prestonice je na bal stigla i velika zvezda aktuelnog rumunskog hita sa kojom smo se vec videle, jer je isti bio humanitarnog karaktera. Nisam mogla da ne pomislim sa gorcinom na sve one kojima je u Rumuniji, kao uostalom i u mojoj Srbiji, pomoc trebala…Pogledala sam u dno svoje case sa preskupim sampanjcem, koji mi je odjednom bio…kiseo i rezak i previse aromatican. Pripala me je muka.
Suvise cesto mi je pripadala muka, shvatila sam. Mladi kelner koji me je posluzivao, se mnogo vrzmao oko mene. Pocela sam da se osecam vulgarno, kao da sam zaista bogata meta za jednog mladjanog zigola. Odjednom sam se otreznila i ohladila. Ni stola kojom sam bila ognuta nije mogla da me ugreje. Videla sam ironican pogled moga mladjeg sina i skoro cula komentar iz svetine…
Fucking socijala. Nikada necu nauciti da uzivam u zivotu. Sa gadjenjem sam pogledala vrh mojih sandaleta. Doslo mi je da kao Pepeljuga zbrisem jos pre ponoci sa bala. Kada sam prestala da se radujem???
Kada???
Pao mi je na pamet razgovor koji sam jutros vodila sa ministrom. Boze.. Nije moguce da sudbina srpske informative lezi u mojim rukama, kao sto je lezala sudbina obrazovanja. Pih.
I kako cu ja u Ameriku. Nisam o tome razgovarala ni sa kim.
B. je ceo dan bio nedostupan i na mobilnom telefonu, a sinove nisam htela da uznemiravam, bez pravog razloga.
Iskreno, moguc put me je beskrajno uzbudjivao, pre svega sto bi mozda nasla vremena da se vidim sa mojim lepotanima, sinovima, koji su trenutno obojica bili u USA. Svaki na svojoj strani, ali ipak… Bar bih im bila mnogo blize, iako nisam imala predstavu gde bi uopste isla. Nisam razmisljala previse o koencidenciji koja bi me poslala u Ameriku da se bavim i ukradenim srpskim blagom. Sve je to bilo pretenciozno do zla boga, mislila sam rasejano, dok sam jela neke male sendvice sa valjda, guscijom pastetom. 
Odjednom mi se i prispavalo, pa sam resila da se neprimetno iskradem sa bala, ostavljajuci Jelenu sa starom prijateljicom i udvaracima. Poslala sam joj sms i izasla pred bivsu vilu Causeskog, u kojoj je bal uprilicen. Mahnula sam taksisti, koji je, krenuo sa najblizeg parkinga, kada mu je put iz susednog bulevara presekao jedan veliki mracni auto. Taksista je izasao vicuci, prozor se spustio, taksista se samo naklonio, okrenuo i vratio poslusno u svoje vozilo. Do mene je stigla, tacnije zaplovila, neka – tek sam sad videla, americka ladja. Zadnja vrata su se bez suma otvorila preda mnom. Nije mi padalo na pamet da ulazim u nepoznati automobil. Iz njega se pruzila ruka sa pistoljem, dok mi je druga pokazivala da udjem. Mislim da nisam imala izbora.
Prigrnula sam blize i pelerinu i pozajmljenu stolu, pomislila na sinove i boga mi, bivseg muza, na otmicu i sta sve ne jos…Udahnula sam ledeni decembarski nocni vazduh. Nisam imala izbora.
Jebala me Amerika, da me jebala, pomislila sam dok su mi se susila usta.
Bila sam u momentu trezna, apsolutno.
Stisla sam oci i pesnice i sela u skoro jednom koraku u auto. 
Kada sam otvorila oci, preko puta mene je sedeo Cvetan Todrov.
Fuck, kakav teatralan prilazak, pomislila sam sa olaksanjem, videvsi vec sebe u nekom kanalu, u najboljem slucaju sa slomljenim rebrima.

недеља, 10. март 2013.

Ne znam ti ja nista

Da se razumemo: bila sam sama u konzulatu (u sekretarijatu konzulata je bilo zaposlenih, bio je radni dan) i imala sam sve vreme sveta pred sobom. Tacnije, dovoljno vremena da prerovim celu tajnu Sobu od poda do plafona. U Sobi su bila jos jedna vrata na koja sam, posto nisu mogla da se otvore, nalegla svom snagom. Iza njih je dopirao i svez vazduh, osetila sam. Vratila sam se istim putem u biblioteku, uzela onaj zarac i donela ga u Sobu. Koju cu zvati tako. Soba sa velikim s. Razvalila sam druga vrata i nasla se u ormanu sa metlama, u jednom zabacenom hodniku kuce ciji je izlaz bio na verandi, koja je gledala u bastu. Orman je dakle bio ulaz u drugi svet...
Narnija! Pomislila sam raspolozeno, skoro se osecajuci kao kada su moji decaci bili mali i kada je odlazak u bioskop bio najveca i najlepsa avantura...
U Sobu sam, sada kroz orman, donela flasu lepog soka, jednu finu lampu koja je prostor cinila svetlim i otmenim i jednu udobnu stolicicu za sedenje dok budem istrazivala. Dovukla sam i naocare, bez kojih vec duze vremena nisam mogla ni da pomislim da citam.
Bila sam u pravu. Dokumenta su bila cisto djubre, govoreci o proslim vremenima. Gomile banalnih beleski o ljudima koje su nekadasnji prisluskivali. Sta su jeli, pili, sa kim su razgovarali..Gde su isli. Sta su citali. Sta su rekli za Tita, Causeskog, Nevazne, minorne stvari malih ljudi. Prelistavala sam ih tuzno. Pomislila sam na sjajnu, istoimenu pricu Danila Kisa iz Enciklopedije mrtvih. Imaginarne knjige o svim zivotima ljudi koji su ikada ziveli. Na zalost, ovo je bila cista, nepotrebna gomila orvelovskog djubreta. Krajickom uma sam pomislila da sigurno u kuci postoji jos jedna ovakva soba, samo u upotrebi, sa papirima koji mogu nekome zivot da upropaste i glavu da mu smaknu. Ili su takva vremena prosla, zauvek?
Ono sto me je opasno zuljalo, bio je putir. Svetleo je pohlepno i zavodljivo sa mesta na kome sam ga nasla i sa koga ga nisam uzela. Bar ne jos.
U jednoj polici sam umotanog u jednu lepu vezenu crvenu svilenu maramu nasla i jednu cadjavu ikonu. Razmisljala sam kako ta dva predmeta ne idu u ovoj sobi. Pitala sam se zasto su tako cadjavi. Pitala sam se gde je treci predmet. Po simbolici brojeva uvek idu tri dobra, zla, duha, sta sve ne, zajedno. Zavukla sam nos ispod kreveta da vidim sta ima jos, osim nocne posude. U cosku su bila jos jedna tajna vratasca, koja sam sa zadovoljstvom razvalila istim zaracem. Krevet sam jedva pomerila. U udubljenju je bila kutija. U kutiji neki brojevi, stenogrami, jedno pozutelo pismo i jedan potpuno neverovatan krst velicine oveceg muskog dlana na kome je, iako je bio cadjav, blistao, nije bilo sumnje, pravi dragi kamen. Ne znam zasto, setila sam se Cvetana Todorova i Bugarske... 

недеља, 10. фебруар 2013.

Ne znam ti ja nista

Konzul je naredio rasprodaju svog suvisnog namestaja, zato sto je neki klipan u Vladi saznao da Amerikanci koji su na mestu ambasadora u Londonu, Parizu, Berlinu, Pekingu, sami, iz svog dzepa, placaju sve prinadleznosti oko svecanih prijema i ukrasavanja prostora. Kazu da su to nekad milionske svote, ako se zna, da je na primer sediste ambasade u Londonu samo malo manje od Bakingemske palate. Kazu cak, da bogati Ameri, koji su inace najvise doprineli svojim donacijama uspehu aktuelnog predsednika, pa ih zato on licno casti pozicijom ambasadora, mogu tu pocast da izdrze svega dve godine, toliko je to skupo...
Dakle, brka je sve rasprodao, jer je resio da kad stigne revizorska grupa iz Srbije (Gogolj, Gogolj) pokaze samo ofucanu postavu kaputa, nikako nista, sto bi licilo i na najmanju raskos. (Bora Stankovic, Bora Stankovic).
Tako sam ostala bez mog sofisticiranog otomana i uglavnom sam snuzdena jela kolace lezeci u nekom skripavom krevetu kome su se daske razisle ko zna kada. Jos u vreme Causeskog, verovatno.
Imala sam zastrasujucu zubobolju koja me je mucila mesecima i neverovatno osecanje da me neko posmatra. Sto je bilo vec uobicajeno stanje moga duha, od kad sam imala ono skoro gazenje u Novom Sadu, ono skoro upucavanje u Bugarskoj i ono skoro davljenje u Turskoj.
Nista se posebno nije desavalo. Isla sam na rezidencione ruckove, druzila se sa istoricarima i etnolozima, saznavala cinjenice iz nacionalne istorije koje nisam znala i koje su nam bile neophodne za izradu monografije.
U Temisvaru je upravo trajala pozorisna sezona, pa sam cesto odlazila u teatar. Zgrada Opere mi je bila najbliza, do nje sam mogla da stignem i peske, a i najvise mi se dopadala. Puno starog sjaja, jedva primetni red memle, pa neka nova pozlata i san o umetnosti kome sam i sama bila sklona.  Divan veliki prostor, pun rozeta, mermera i nesto malo Vizantije. Ova zgrada je potvrdjivala da je Temisvar najmocniji kulturni centar zapadne Rumunije. Ovaj prostor, u kome je smesteno cak nekoliko pozorista mi je govorio da sam deo multietnickog i multikulturalnog, sto mi je puno znacilo. I znaci mi. Model evropske civilizacije, a ne pustog turskog...Pfuj!
Jedno vece sam isla da gledam Toscu. U momentu kada je nesrecna pevacica ubijala onog zlosrecnog sefa policije, ucinilo mi se da u lozi sa moje desne strane (od 700 mesta za diplomate je uvek bila cuvana neka loza, eh. Privilegije.) vidim Cvetna Todorova.Trgla sam se i uplasila. Pogledala sam ponovo, misleci da pojava takvog formata iz susedne drzave, Bugarske, ne moze biti neprimecena ni od medija.
U lozi su bila neka gospoda, ali niko od njih nije ni licio na Todorova...
Na pauzi, jos uvek uznemirena lepotom Pucinijevog zamesateljstva izmedju politike i ljubavi sam silazila niz raskosne devetnaestovekovne stepenice, kad mi je stikla zapela za taj visoki uglacani sjaj. Posrnula sam i opet mi se ucinilo da vidim Todorova. Obula sam neverovatnu obucu koju mi je on poslao, koju sam jedva ukonponovala uz priliku u teatru. Pomislila sam da haluciniram, jer sam, kad sam ponovo pogledala, opet gubila Todorova iz vida.
Ako je to bio on.
Bilaa sam u drustvu neke lokalne srpske gospodje, ciji muz je finansirao dobar deo projekta oko monografije, pa sam morala da budem ljubazna. Ona je mlela neke gluposti, saputala mi ko je ko u zivotu Temisvara (nisam znala ni ko je ko u zivotu Beograda), a ja sam se grcevito smeskala, jer sam mislila da cu ako skinem osmeh da je posaljem...
Pravo u Transilvaniju da je pojede grof Drakula.

понедељак, 14. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista

Neke slobodne dane koje sam imala iskoristila sam za lenstvovanje. Imala sam neverovatnu zubobolju koja kao da mi je govorila da pod hitno treba da izadjem iz osecaja besmisla u koji sam upala. Eh, kao da je u ovim godinama, koje nevoljno pominjem, uvek moguce izaci iz sopstvenog zivota, tek tako!?
Bugarska epizoda mi nije bila nimalo draga. Ni ona jurnjava kolima, ni uzas i lepota mog tajanstvenog domacina. Goran, moj slatki, opasni kompanjon na tom putovanju, bio je nedostupan nedeljama...Ma kakvi nedeljama, mesecima. Ko zna na kakvom putu je bio. Iz ministarstva su mi stizale glasine o ponovnim premestajima (tresla se gora, rodio se mis!). A ja, ja sam gledala filmove, spavala do podneva, isla na moju zumbu i lecila zubobolju. Svaki dan sam, dok sam ispijala jutarnju kafu,oko podneva, bar pola sata na nogama imala moje nove cizmice koje su bile tako neprikladne za beogradski asfalt da bi mogla da ih nosim jedino na nekom ekstravagantnom kulturnom dogadaju na koje me nisu zvali, jer je  na ista isao iskljucivo ministar. Te malesne jedva primetne mrtvacke glave izmedju zmijskog printa, ta vrtoglava potpetica...Hm.. Mora da sam Cvetanu bas delovala rogato, kad mi je poslao takav poklon...I sta je taj poklon trebao da znaci? Mucilo me je to pitanje.
Osim toga, Bugarska nije bila pod mojom jurisdikcijom, mislila sam sa olaksanjem...
Gledala sam novog Tarantina. Neki omaz spageti vesternima. Jedna mracna osuda nasilja bele Amerike, koja zavrsava kao petparacka ljubavna prica. Remek delo, moram reci. Jedan junak lici na Kamijevog Kaligulu, toliko je strasan. Uzivala sam u filmu. To je meni trebalo. Remek delo sa ljubavnom pricom na kraju. Pricom sa srecnim krajem, naravno.

недеља, 13. јануар 2013.

Ne znam ti ja nista

Setila sam se crvene kapi krvi na prstu mog bugarskog demonskog domacina. Setila sam se najfinije esencije ruzinog ulja, koja je zajedno sa dragim kamenom bila na dnu moje ladice sa vesom...
Karta i pozdrav su stizali iz Bugarske. Pozdravljao me je "pesnik" Cvetan Todorov...
Znate da postoji filozof njegovog imena? Cvetan Todorov? Zivi u Francuskoj i zagovara ovakve ideje:Razumem da postoji velika skepsa u pogledu sudbine demokratije u istočnoj Evropi, očekivanja se nisu ispunila zbog samovoljnih poteza vladajuće političke garniture, i pored toga što se ne može nazad. Marksističko-lenjinističke parole očito nekima ponovo zvuče privlačno, jer bar u teoriji zagovaraju jednakost iako je to fantazija. Ljudi očigledno imaju veoma kratko pamćenje ili pripadaju generacijama koji nisu okusile diktaturu.(odlomak  iz intervjua ljubljanskom Delu, prolece 2012.)
 Ovaj binarni barokni model u koji sam upala, ovaj crno crveni eros/tanatos sklop je bio urnebesniji od bilo kakve gotske fantastike koju je neko u svom mozgu mogao da smisli...
Diktatura!?
Ej, diktatura?
Ma ove zanosne cizmice su bile gore od diktature.
Bile su nagovestaj nove avanture u kojoj cu se, po svemu sudeci, uskoro naci...