понедељак, 17. мај 2010.

Kisa i moje nove cipele - deseti deo

Da ne pada ova kisa, ponovo i ponovo, preskocila bih celu ovu neprijatnu i uznemirujucu epizodu.Ovako, nemam kuda, u skladu sa naslovom,moram da nastavim...Dakle, u Novi Sad nisam isla da kupujem cipele ili da jurim garderobu, vec po zadatku i sluzbenoj duznosti...Ministar me je licno poslao...Vec u ponedeljak,posle onog zlosrecnog vikenda, kada sam se usunjala u kancelariju u ranim jutarnjim satima, da se ne bi nadigla dzeva oko nestanka dokumenta, naletela sam na njega.Na srecu, dokument sam vec vratila na sto, jer sam znala da Ministrova sekretarica pre pola devet ne dolazi na posao.Ni ponedeljkom, time jasno izrazavajuci protest zbog kasnih ostajanja na poslu. Na vratima njegove kancelarije smo se skoro sudarili...da li je bas mislio na mene, kada mi je dao ovaj zadatak, ili sam se ja samo nasla na pravom mestu u pravo vreme, nejasno je. Tek,od tog sudara postala sam njegov licni poverenik na poslovima oko zlosrecnog sporazuma!!!Ministar, sa telefonom u rukama:"Da, da ne brinite,"-meni tiho grimasom i polusapatom"vlada",pa glasno"Sve ce biti u redu, evo bas sam sa nasim strucnjakom za Torinski. Ne brinite, vec sutra je saljem!" Ulazeci u kancelariju, skidao je mantil, i zatvarao svoj telefon u isti mah:"Vladislava,zar, ne? Ma samo Vas je providjenje poslalo u moju kancelariju ovako sabajle! Ne mogu da se oslobodim ovih iz Vlade, a nemam ni vremena pre brifinga da Vas pitam sta radite ovde ovako rano ujutru...Koleginice? sta znate o Torinskom sporazumu?"
Ukocila sam se. Mozak mi je radio brzinom cestica pred veliki prasak. Sta zna?Od koga?
Srecom,Ministar je nastavio:"Molim Vas, ja znam da ste Vi nezavisni savetnik,ali moj tim je preopterecen.Vi ste vec nekako preziveli vise sastava ministarstava, pa znate da radite razne poslove....Vi ste elegantni,inteligentni,nacitani...Siguran sam da cete se snaci"..Shvatala sam polako...Znaci, treba mu moja pomoc,kad deli komplimente. Ipak, jos sam napeto cutala...
"Morate nam pomoci,"nastavljao je Ministar tonom mucenika,"dani prolaze a sporazum treba pod hitno da se primenjuje..Javljaju mi da se u Novom Sadu Univerzitet priklanja studentima.Eh,samo sto nisu usli u pricu o autonomiji, a jos jure glasove studenata.Kao, bice strajka,sta li? Idite sutra tamo,sastanak je Odbora za strateski razvoj Univerziteta...Moze?"
Vec sam se sabrala: "Naravno, gospodine Ministre.Sve je pod kontrolom...A to sto sam dosla do Vas i nije tako bitno.Sacekace...Upoznacu se u hodu sa problemom..."
Naravno da sam SVE znala.Vikend sam provela u groznici. Nisam bila sigurna sta radim.Skenirani dokument sam poslala mailom, ali je orginal bio u mojim rukama. Sto sam ga vise citala, manje mi se dopadao...Nisam sigurna, ali u sustini izgleda kao propast svih dobrih i starih obrazovnih vrednosti...Kao tiha privatizacija koja ce ubiti sve osim raznih privatnih skolica,koje kao, prate evropske trendove, na papiru, bez vrhunskog kadra i sa malo novca...Pa nemamo mi Oksford,pobogu! Nego ......unum i ....trend...
Muz je bio zaprepascen, a sinovi zabrinuti. Isla sam po kuci bez trunke sminke, krseci prste. Momci su mi kuvali caj, a ja sam se zatvarala u spavacoj sobi groznicavo citajuci izvestaje sa naseg sajta...Mislim da sam za prosli vikend saznala vise o poslovima Ministarstva nego od kad radim!!!
U Novi Sad sam stigla odevena cakum-pakum. Divan kostim u bojama zacina od sirove svile. Jedne fine cipele od zmije ista takva torba... Definitivno, novosadski studentski kampus izgleda bolje od beogradskog...Primili su me u Univerzitetu. Predsednik odbora prof.dr M.B.je malo previse pricao, za moj ukus, ali volim ga, kao starog demokratu i opozicionara. Sve u svemu,stekla sam utisak da su stvari pod kontrolom i da se Lale nece previse trsiti kad dodje stani-pani,pa sam posle jednog laganog obroka sa pogledom na Novi Sad, krenula preko puta, na Spens, da vidim neku izlozbu tapiserije,koje su mi preporucile clanice Odbora...Nikakav soping, naravno, nije dolazio u obzir,obzirom na ozbiljnost situacije. Mislim, nema smisla da licni poverenik Ministra kupuje po rasprodajama.I bas kad sam izlazila iz radnjice Roko Baroko na koju sam slucajno naletela trazeci tapiserije,gde sam pazarila jedan izvrstan crni asesoar (nesto volim crno posle one noci, tako je fatalno!?) primetila sam...
Primetila sam da me neko prati....
Bio je to skoro isti tip kao u Beogradu, pre pojave Kupusa...Skoro sam pocela da trcim.Usta su mi se osusila...Ponavljala sam u sebi-opusteno,opusteno...Na javnom si mestu.Imas novu torbu i kais i esarpu Roko Baroko...Imas novu torbu i kais i esarpu...Imas novu torbu i kais i esarpu...Izletela sam iz Spensa skro trceci preko ulice,prema Pravnom fakultetu gde sam ostavila nas auto i vozacu dala voljno par sati...Odjednom je, dok sam prolazila pored studentskog doma, uz skripu izleteo crni ogromni automobil, krenuvsi pravo na mene...Neko me je gurnuo svom snagom i ja sam pala na stranu...Posle zamracenja i trenutka straha,okrenula sam se da vidim ko mi je spasao zivot...Bio je to onaj covek koji me je pratio na SPENSU. Vec je odlazio, skoro trceci. Oko mene se okupila grupica uznemirenih studenata. Auto je uz skripu zamakao prema stadionu Vojvodine, tako mi je rekao student koji je potrcao za kolima, pokusavski da vidi registarske tablice..."Gospodjo,kako ste?", pitali su klinci. Jedan mi je pomogao da ustanem. Moje cipele od zmijske koze su bile upropascene. Ja sam na srecu, bila ziva.