Приказивање постова са ознаком Srem. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Srem. Прикажи све постове

среда, 4. април 2018.

Iz autobiografije

16. decembra 2017. godine Mihiz se probudio, tačno dvadeset godina od kada je sahranjen na lepom groblju u Irigu, na blagom obronku Fruške, pod jednim velikim drvetom sa pogledom koji puca sve do Vrdnika i manastira Ravanice gde je u dvorištu sahranjena Milica Stojadinović Srpkinja. Dan je bio tek tek snežan, a sunčan i hladan, kako samo decembarski dani umeju. Odmah mu je na pamet pala njegova sahrana. Ironično se osmehnuo, kako bi uradio svaki Irižanin koji ume da se šegači na svoj račun. Popa je bio željan da celom svetu, a ceo svet je bio na sahrani, ispriča sve o njegovoj porodici, i šta je znao i šta nije. Liturgija je svakako trajala predugo, ko Božićna i pop je, daleki rođak njegove porodice, bio prilično pripit što od treme, što od iriškog jakog vina. Jer, cela opozicija Srbije je bila tu. Cela umetnička scena, baš cela. Ona što je pretekla iz Simine9a. Mihiz se reumatično istezao dok je veče padalo i razmišljao kako je odavno prestao da veruje u Boga. Sa nostalgijom je mislio o Rovinju i o tome da bi da je živ (o, još kako je bio svestan svoje pozicije) sigurno više plivao u divnom i plavom Jadranu. I možda se manje kockao. A možda i ne. Vajkao se.
Veče je padalo, naglo, kako samo decembarske večeri umeju da padnu. Silovito i naglo, kao da si ugasio svetlo.
Mihiz je leteo iznad Srema. Gledao je rasnu sremačku ravnicu u parlogu. Sela pusta a puteve prepune blata. Mnogo udžerica i poneku veliku vilu. „Toga je bilo i u moje vreme“, mislio je, tešeći se. Kod Inđije na primer, video je, što ga je zaprepastilo, zidine nekog grada do koga su vodili kružni tokovi. Kod Šimanovaca je video isto. Kod Inđije je ličilo na Beč, kod Šimanovaca na Holivud. Ličilo je i na karton, plastiku, Potemkinova sela. Da je Mihiz slušao savremenu muziku dok je tako leteo…Bilo bi to ovako:
LAZIĆ: Kakav je bio Mihizov odnos prema ljudima na vlasti? 
ĐURIĆ: Prema političarima je bio vrlo drčan. Napadao ih je, ali je to radio sa takvom merom i pameću, tako gospodski, da se niko na to nije mnogo ni ljutio. Mihiz je jedna tipična pojava za naše vreme i naše krajeve. On je čovek koji nije napisao ni pet posto od onoga što je znao i na šta je potrošio energiju pričajući. To je velika šteta za našu kulturu. Ja sam uživao u njegovim pričama, naročito u polemikama kada bi naišao na nekoga ko misli drugačije.
Poslednjih mesec dana često sam se vozila po Sremu. Kružni tokovi kod Inđije i veliki tržni centar pored nje, pa komentar moga sina kako se tim i takvim putevima i građevinama udvaramo Zapadu, su me podsetili na Mihizovu sahranu, 15.XII 1997. gde sam prvi put, uživo videla celu tadašnju opoziciju ujedinjenu. Odatle, a i iz nekih sasvim ličnih razloga, ovaj fantazmagorični tekst.
…Ujutru, kada se vratio u svoje počivalište, odlučio je da legne, ćuti i čeka smrt. Ništa mu drugo nije ni preostalo.