Приказивање постова са ознаком Cikago. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Cikago. Прикажи све постове

субота, 10. мај 2014.

Ne znam ti ja nista

…Jedna od omiljenih epizoda u srpskoj knjizevnosti mi je ona u kojoj Dafina Isakovic, junakinja Seoba I, pokazuje zenama u Zemunu svoje noge, zadigavsi suknju. To cini da umiri duhove i da sve vide da nije necastivi licno, ili neka vesticara. Shodno tome, morala bi imati neko kopito umesto jednog stopala. To radi onda, kada je muz dovede u Zemun, da u njemu umre od tuge i usamljenosti, obljubljena od devera, koga se gadi. A Vuk Isakovic ode u pizdu materinu, da ratuje za tudj racun, na drugom kraju sveta.
U Cikagu je veliki sneg poceo da se topi, slusala sam vesti, kao i plate u Srbiji, po ko zna koji put. Lezala sam i dalje u skupoj cikaskoj bolnici na racun bugarske drzave i Todorova, licno, na jednom dugackom bolovanju.
Bila sam se sasvim oporavila, jaca, cini mi se nego ikad.
Iz ogledala me nije vise gledala Vladislava, ona kakva sam bila, nego neka grabljivica, kakva sam zelela da postanem.
Ili sam postala, nisam bila sigurna.
Ono sto je bilo na ivici komicnog, da nije bilo strasno bolno, bilo je pitanje moje noge koja se ustvari, onako promzla, najteze oporavljala. Mnogo vremena sam provodila u hiperbaricnoj komori koja je napravljena prvenstveno za lečenje dekompresivne bolesti koju dobijaju ronioci kad naglo izrone, ali se danas primenjuje i u lečenju mnogih drugih bolesti. Teška trovanja i sepse, kao što je gasna gangrena ili trovanje ugljen-monoksidom, praktično su neizlečiva bez tretmana u komori. Za lečenje šećerne bolesti, steriliteta, u ortopediji i oftalmologiji, tretmani u komori deo su terapije. 
„Ovde se radi o udisanju stoprocentnog kiseonika pod povišenim pritiskom, koji se putem krvotoka prenosi do perifernih tkiva, koja su kod tih pacijenata obično nedovoljno oksigenirana i tu nastaju razni pozitivni efekti“
Tretman je bio zlata vredan i imao je kao nuspojavu moje apsolutno neverovatno zdravstveno stanje.
Komicni su bili predlozi kako da nadoknadimo gubitak dela prstiju .
Vec sam jednom navela: ovo niti je naucna fantastika, niti gotska prica strave.
Nisam zelela nekakvu super modernu protezu, koja bi me ucinila nekim android modelom.
Nisam zelela ni tog nekog neverovatnog lekara koga su mi nudili, a koji je pre toga eksperimetisao sa zivotinjama i kao nudio savrsena resenja.
Moj se sin ljutio, komentarisuci,  „da sam pustila da me u Beogradu poradja cuveni ginekolog, doktor D.S, koji je poradjao i majmunice u zooloskom vrtu, a da sad nesto pametujem. I da je uvredljivo da sam to pustila za svoja dva zlata, a …“
„Doktor D.S je najcuveniji beogradski ginekolog sine, nisam zelela da rizikujem sa Vama dvojicom. Ovde je rec o meni. A mene…Mene vise ne interesuju visoke potpetice. Kako ne shvatas? To je cista metafora. Naucicu da hodam i bez prstiju. Necu se nigde sunjati“
Pokusala sam da ga umirim, stojeci pored prozora i gledajuci savrseno ravnu povrsinu jezera Micigen u daljini.
Prolecno Sunce se ponovo radjalo.

недеља, 13. април 2014.

Ne znam ti ja nista

…To vece smo bili zadrzani i na spavanju. Posle vecere, omamljena vetrom koji nikako nisam volela, stajala sam pored prozora spavace sobe gledajuci u beskraj ledenog jezera. Vetar je hucao skoro nepodnosljivo, a ja, ja sam opet, umesto o Americi u kojoj sam pretpostavljam trebala da uzivam, razmatrala pocetak kraja sa mojim bivsim muzem. To nije bila tema koju sam zelela, zaista ne, ali se nekako nametala sama od sebe. Verovatno je obozavanje Prediceve slike, tacnije davno mrtve zene, za koju sam pretpostavljala da bi mogla biti predak naseg domacina, uticala na to. Ili mozda bolecivost koja se nametala kao streotip uz moje godisnje doba; jeseni, rane ili kasne, kako Vam drago.
Ili, zavisi od tacke gledista.
Pila sam lagano belo vino (uz sliku bi se vise slagao neki seri ili porto, ali me je od obojenih pica bolela glava), omamljena i secala se. Kako sam mu u Sorentu rekla istinu i samo istinu i kako je tada zauvek zacutao. Kako sam ga zeljna cekala jako, jako dugo a umesto njega nalazila tragove drugih zena. Prijateljica, govorio je lakonski. Vrhunac su bili odlomci neke prepiske koju sam slucajno nasla na zajednickom mailu. Neka krakata plavusa, zacudo (uvek sam mislila da sam ja idealna mera za mog muza) koja se javljala sa raznih delova sveta i kojoj je ushiceno klicao…Dok je meni tako dugo i bezdusno cutao…
Kao da ja nisam bila heroina.
Kao da ja nisam…
Nekako mi je pateticno i da se secam, zaista.
Kao da trazim od njega dozvolu za dalji zivot.
Kao da je to ikom potrebno. 
Da sam bila u Beogradu, sigurna sam da bih te vetrovite sekunde pobacala sve one cipeletine koje sam tako marljivo skupljala svih tih godina.
Legla sam da spavam ojadjena i u samosazaljenju koje je pretilo da poplavi celu obalu moga sveta.
Sanjala sam bez snova neki tudji grad bez ljubavi, pust i prazan.
Sanjala sam…
Vukovar opet. I leseve po ulicama. I zenu kako trci sa malim detetom u rukama, a drugo vodi za ruku, dok se ono saplice a cuje se zavijanje sirena.
I mene, bosonogu.
Bosonogu.
Jutro nije donelo olaksanje. Maprotiv. Dan je pretio da bude gust i snezan. Leden i dalje. Meni je mucnina lezala na grudima kao tmasta smola.
Posle neverovatnog dorucka dostojnog rudarskog kopa, moj ludi i ekscentricni haker Vlada i ja smo krenuli za Cikago. Sekretar naseg domacina nam je potvrdio da smo vec sutra dan dobro dosli u kuci cuvenog dilera umetnickim delima Midwesta, koji je bio poreklom iz nasih krajeva.
Na poklon sam dobila malo krzno koje je licilo na Jeleninu stolu. U njoj sam stopirala one zlosrecne noci u Temisvaru, kada sam srela Todorova. Bio je to divan nerc, utesan prilicno. Skup i redak poklon.
Domacin mi se bledo i suvo osmehnuo kada sam mu zahvalila, odmahujuci rukom. Gledajuci u moju kratku kosu, zapitao je: “Kako mislite da prezivite nasu zimu, tako nezasticeni?”  
U sustini, od svih predrasuda koje sam imala o Americi, mozda je najvise vozila ona o tome kako je u njih vreme novac. Svi koje smo upoznali su naprotiv, izgledali kao da imaju sve vreme ovoga sveta na raspolaganju. Ili su samo imali dovoljno novca, nisam sigurna.
Nas domacin nam je uputio jos jedan poziv za ostajanje kod njega i taj dan, sto je za Vladu i mene bilo previse. Ta memorijalna atmosfera, artificijelnost, vetar, ogromna kuca, invalidska kolica, nisu bili nasa energija, bilo je jasno.
Oboje samo sa olaksanjem seli u nas iznajmljeni auto.
Slusali smo Doorse. Back door man, yeah. Uzivala sam.
Po hiljaditi put; jebo bivseg muza i mracne snove.
Life is beautiful, zar ne?
Dobro jutro, Ameriko.

четвртак, 27. март 2014.

Ne znam ti ja nista

“Vučedolska golubica je simbol grada Vukovara, ona je najpoznatija keramička posuda s arheoloških iskopavanja u Vučedolu, koji se pak nalazi veoma blizu Vukovara. Vučedolska kultura potiče iz mlađeg eneolitika, tu se nalazi veliko naselje iz bakrenog doba. Oblici tih drevnih Vučedolskih kuća bili su pravouglog oblika s predvorjem i središnjim ognjištem. 
Važnu ulogu u životu pripadnika Vučedolske kulture, je imao kult poštovanja kovača. Narocito kovača bakra. Čak se verovalo da kovači imaju utiecaj na prolazak vremena te da su uticali na godišnja doba. Verujem gospodjo da taj portal koji ste pominjali ima realno uporiste u susretu sakralnih elemenata sa hrvatskim nacionalnim znamenom, koji je kao orginal, jedno vreme zaista bio izvan Hrvatske. No, to je pretilo da postane ogroman kulturni skandal, pa su ga Vasi vratili Hrvatskoj drzavi…Ali mnogo sta je nestalo, pa i predmeti koje ste Vi pronasli u …Rumuniji?”…Nas tajanstveni domacin me je pogledao ispod nasusurenih sedih obrva sa zanimanjem, postavljajuci mi vise retorsko pitanje, no sto je stvarno bio zainteresovan za odgovor. Sedeo je u velikoj koznoj fotelji, znacajne snazne biste, prelepih negovanih ruku, pokriven nekim pledom sa bogatim indijanskim sarama. Video je da sa zanimanjem gledam cebe pa je prokomentarisao:” Ovo je orginal, od starosedelaca. Morate primetiti gopodjo da ja ne volim nista sto nije orginal…”Uzdahnuo je zadovoljno, milujuci portret na Predicevoj slici rukom. U tome je bilo neceg…nekrofilnog, ili se to meni tako cinilio. Stari gospodin je nastavio predavanje, prelazeci sa lakocom sa golubice na Cikago i indijance: “Predeo na severu Amerike, oko jezera Mičigen, na kome se nalazi ovaj metropolis, pre oko dve stotine godina, indijansko pleme Algonkini zvalo je Polje luka (Čikago). To ime je prvo dobila reka, a potom i grad, koji je nikao 1833. godine. U njemu je bilo četrdesetak kuća i dve stotine žitelja. Prvi su u njega počeli da se doseljavaju francuski Kanađani i urbani Indijanci, a potom mi došljaci iz Evrope i sa istoka Amerike. Kako se naselje industrijski razvijalo, tako se povecavao i broj njegovih stanovnika. Danas Čikago ima sedam miliona žitelja, koji vode poreklo iz čak osamdeset nacija sa svih krajeva sveta. Srbi su zato u ovom gradu mala etnicka zajednica. Ovo cebe je od Algonkina. Lepsa sara od pirotskih cilima, a?” Odjednom sam mu u glasu osetila ironiju… 
Vladimir se umesao. Morala sam da priznam. Imao je savrsen tajming za prekid neprijatnih situacija. Pogledala sam ga sa novim postovanjem. Skoro da bih mogla da zaboravim ono sranje sa amfetaminima…I mojim laznim nervnim slomom…
Ako je ista bila laz…
Stvari su se konacno pomerile sa mrtve tacke. Sledece jutro, iako samo sto nije bio Bozic, umesto u zabavni zivot grada, po nalozima iz domaje, Vladimir i ja smo rentirali auto i uputili se na nasu prvu destinaciju, predaje Prediceve slike na njeno odrediste.
Put je bio prava autostrada, navigacija izvrsna, ledeno jezero blistavo, automobil divni crveni Dodge Caliber . Sve je bilo ogromno i ja sam se prvi put, ali zaista prvi put osetila slobodnom od okova bracnog cutanja kome sam bila izlozena godinama, sad sam toga postala svesna. Onako kako je snezno belo moralo da bljesti kroz zasencene prozore Calibera. Na nekom dubokom nivou, meni je bela boja uvek bila boja smrti. Kao da sam citala Danteov Pakao, iznova i iznova istrazujuci deveti krug…
U divnom domu naseg domacina docekale su nas livreisane sluge, sto je, videla sam krajickom oka iznenadilo i Vladimira, koji je, mora se priznati bio jedan prilicno lezeran svat.
Starac, cije ime nam nije dato da saznamo, se odjednom pomerio sa svojom foteljom. Iznenadjenje je bilo da je mocno sedalo ustvari bilo vozilo za invalida. Pomerio je pled i ja sam videla nemocne noge koje se ni malo nisu slagale sa gornjim delom tela. Video je moj pogled i nastavio:”Sta bi jednom starcu vise znacilo nego lepota kojom bi se okruzio?…Narocito u mom stanju…” Kolica je usmerio ka cosku ogromnog salona u punom drvetu u kome nas je primio. Divni kolonijalni prozori su gledali prema ogromnom plavetnilu jezera…
Tamo su bili nekoliko rasirenih zanosnih pirotskih cilima i jedan divan beli, pohabani svileni ogtrac sa perjem kao kragnom. Predicevu sliku je stavio tacno na stafelaj pokraj sofe na kojoj je na crvenom samtu nehajno lezao ogtac. Bila sam duboko potresena…Sve sa slike bilo je tu uzivo. Iluzija je bila tako potpuna da sam samo cekala da zanosna gospa sidje sa stafelaja i sedne na lezaj…
Starac me je zadovoljno pogledao, smrkcuci:” Posle toliko godina…Odlicno, ona je tu gde treba. Pomoci cu Vam svakako oko Vase namere.”
Mislim…Kakve nase namere!?

уторак, 25. март 2014.

Ne znam ti ja nista

Kada sam digla slusalicu, sa druge strane je odjekivala tisina. Opet sam se strasno uplasila. Kao nekad u Pancevu, u mojoj muslimanskoj obrazovnoj avanturi, ili kada sam se susrela sa pravom prirodom naseg antikvara u Temisvaru. Zlo je trenutno bilo nepojmivo i nevidljivo, ali sam ga duboko u sebi osecala. Kao sto sam osecala u toplom domu naseg domacina ledeni Cikago napolju, koji jos nisam videla kako treba. Toliko je bilo hladno da je i pogled na ulice imao odredjenu specificnu tezinu. Zivot je stajao u mestu. A trebao je da se krece. Bilo kuda i bilo kako.
Brzo sam bacila telefon na krevet i izjurila iz sobe do Vladimirove, za koga sam bila sigurna da takodje ne spava.
Praznina mi je odjekivala u glavi onoliko koliko mi muzika nocas vibrirala kroz telo.
Naravno da je spavanje bilo iskljuceno.
Vladimira sam zatekla kako guta nekoliko tableta sa konzervom nekog energetskog napitka.
Prokleta Lisabet Salander!
Moj kompanjon je bio jedna obicna picka hakerska, narkomanska, asocijalni momak alternativnog stila.
Gledao me je preko konzerve cuteci, bez i jednog osmeha, kao da nismo celu noc proveli zajedno pod strobo topovima cluba.
“Sta sam popila nocas, Vladimire. Ne mogu da spavam? Drogirao si me”. Rekla sam sto sam mogla mirnije, misleci o tome da pod hitno moram otici u neki shoping mol…
Vladimir me je bledo pogledao i rekao:”Ma nisam. Popili ste malo speeda u Monsteru. Trebalo Vam je, cini mi se. Opusteno. Nece Vam biti nista. Vi ste jaki i zdravi. Necete postati zavisnik. Nisam ni ja” dodao je na kraju, otvarajuci novu limenku. 
Gledala sam ga pomirena sa sudbinom sa ubrzanjem koje mi ni malo nije bilo svojstveno. 
“Neko me je zvao na onaj telefon i cutao je.” Nastavila sam.
“Zvace opet” Vladimir je nemarno slegao ramenima.
Nimalo utesena otisla sam u svoju sobu. Kroz ogromni, ali uzani prozor, kao puskarnicu, gledala sam perspektivu velikog americkog grada pred sobom. 
Da je ljubavi, moj zivot bi bio idealan. Pomislila sam tuzno.
A onda malo raspolozenije: However, what is the American lifestyle?
Bilo je vreme da to saznam.

среда, 19. март 2014.

Ne znam ti ja nista

.“Vi uopste niste normalni…Niste normalni! Da li me cujete!? Kakve su to gluposti??? Sverc vukovarskog blaga, ovde u Cikagu!? Preko Rumunije uz ucesce Bugara!? Oh my god! I.. Can not believe!!! Vi ste gospodjo, uz duzno postovanje, totalni, kompletni idiot. Ne, ne da li je to neka skrivena kamera, neki stos? Neki kanal za uzaludne? Provokacija u mojim starim danima? Kazite, ko Vas je poslao? Ko? Brzo!!! Nije ovo Cikago Al Kaponea, gospodjo. Svasta!!!” Moj sagovornik u Cikagu, posle premijere filma, se demonstrativno obrnuo na jednoj peti i bez pozdrava odjurio iz sale. Onda se kao furija vratio, lupnuo staracki stapom po podu i rekao: “Ovo je XXI vek gospodjo. Doba Obamine administracije. Imamo mi ovde drugih problema a ne te trice i..i… kucine iz ksenofobicne Srbije”. U to je prisao moj saputnik lice sa oziljkom, sa najsirim osmehom koje je on mogao da iscedi, uhvativsi me ispod miske, sapucuci starom gospodinu nesto na uvo na engleskom…On je smrknuo, pogledao me ispod oka i nastavio nesto malo manje brundavim tonom:”Ma ipak, takve budalastine”…Vladimir je, jer tako se zvao moj kolega, nastavio uzbudjenu tiradu, celicnom sakom me stezuci za misku i dalje. Na svu srecu sto sam jos uvek razumela govor tela. Bila sam nepomicna i zauzela sam poziciju: predusetljivo.
Nisam znala sta sam uradila. Sve ovo je zaista za mene bila potpuno nepoznata i situacija i zemlja. Da li je sukob sa domacinima na festivalu mogao da bude medjunarodni diplomatski incident?
Tesko, pomislila sam ironicno. Inace se , koliko sam informisana, Srbi u Cikagu dele kao i oni u Srbiji. Od sebe se ne moze pobeci. Srbija bi želela da su „oni tamo” svi redom bogati i svoj novac ulažu u otadžbinu. Dijaspora traži da „mi ovde” budemo uređena, jaka i moćna država, da se s njima radi transparentno i po pravilima. Sve to, međutim, teško se ostvaruje jer je poverenje izgubljeno, a raskoli i podele su i dalje duboki. Partizani, četnici, Srbi, Jugosloveni, otimačine kroz zajmove za preporod, prevare, mito i korupcija – sve to stalo je kao zid između matice i dijaspore.
I ovako sam bila beskrajno unemirena snom koji sam imala prvu noc po dolasku u ovaj vetroviti grad. Uvek sam sam se uzasavala jakih i ledenih vetrova a izlazak iz stana naseg domacina je za mene bio pravi sok. Ledena oluja i temperatura od preko minus dvadeset vise nije bila blagoslov za moja ranjena ledja,.
Sav bol se vratio hiljadu puta jaci, a sad su uz njega isle i zle slutnje i strahovi. Jedva sam gutala ledeni dan kao ostricu noza u plucima…
U bioskopu sam plakala, od hladnoce, tuge uznemirenosti, dok je Jelena krisom zevala. Uzbudjivala ju je jedino publika i komplimenti koje je dobijala od gledalaca, posle projekcije. Bila sam iznenadjena da je na konferenciji za novinare, na kojoj je ucestvovao i reditelj filma, neki uzasno razmazeni i blazirani frajer, koji je samo jurio novac i veze po holovima festivalske zgrade, bilo vise americkih nego srpskih novinara. Ili se to meni samo cinilo?
Vladimirovo prisustvo je konacno dobilo na znacaju. Eto, cak sam saznala i kako se zove. 
On mi je objasnio da gresim i da to jesu nasi ljudi, ali sto godina kasnije. I da cemo svi mi kad izgubimo identitet, tako izgledati.
Kao stranci sami sebi.
A vetar je i dalje beskomromisno divljao.

недеља, 16. март 2014.

Ne znam ti ja nista

Vece smo inace zavrsili dok je pejzaz sve vise licio na olujni snezni, slusajuci neki opasan zvuk za koji je nas domacin rekao, smejuci se "Movin' and Groovin'". Istinski sam uzivala, jer muziku sam odavno prestala da slusam. "To su neki lokalni momci", moji drugari, upoznacu Vas obe sa njima" dodao je na kraju, prateci nas na spavanje.
Dodao je, nonsalantno, uz manje leden izraz ociju, da smo dobro dosle u njegovoj kuci i da je on, bez obzira na sve, i daljinu i godine koje su prosle, "u srcu i dusi jos uvek Beogradjanin".
Njegova zena je potvrdno klimala glavom, pokazujuci rukom ogroman prostor u kome su ziveli: "Kako Vi ono kazete? Kad gosti nisu...besni, ni kuca nije tesna? A?"
Ne mogu da garantujem da me je bilo sta uznemirilo to vece. Bila sam svakako uznemirena samom cinjenicom da sam na tako dalekoj destinaciji, prvi put u Americi.
Uznemirio me je i zapovedni ton Todorova, ali je on bio nekako daleko, skroz na drugom kontinentu.
Nisam pila ni kapi alkohola, uzivala narkotike ili na bilo koji drugi nacin uznemirila svoju i ovako uvek uzburkanu mastu.
Posle dugog tusiranja, srucila sam se u krevet, prvi put bez ikakvih bolova. Nista mi nije smetalo. Kao da je ledeno vreme Amerike imalo neku izleciteljsku ulogu u mom slucaju. Rupa se zatvorila i ja sam bila mirna i spokojna.
Pa ipak...
Opet se desilo. Sada sam bila sigurna da sanjam. Nije bilo nikavog sakralnog predmeta u mojoj blizini koji bi mi posluzio kao kljuc ili portal. Uporno sam sve vreme pokusavala da se probudim...
Bio je to Vukovar devedesetih, sada sam bila sigurna. Prepoznala sam obojicu. Vojska je sa tenkovima prolazila ulicoma koja su licila na zgarista. Pored obale Dunava jedna gradjevina je pretvorena u ...Bila je to ista bozanstvena barokna gradnja kakvu sam videla i prosli put u njenom cvetu. Stektavi i mazni, ljigavi su sa nekim groznim tipovima iz podruma zgrade iznosili umetnicka dela, namestaj, ogledala, slike. Dosao je jedan opasan oklopni automobil iz koga je izasao uzasno zgodan i vitak muskarac u sjajnom odelu. Duze loknave kose i divnih negovanih brkova. Mazni i licemerni je viknuo "Dzoni! Imamo za Tebe svasta". Dzoni je digao ruku sa nekoliko tananih zlatnih narukvica i provukao prste kroz kosu: "Ok.Ok. samo pazite da nesto ne polomite". U taj mah je jedno malo ogledalo ispalo iz nezgrapnih ruku nekog diva. Dzoni mu je prisao macecim i necujnim korakom i zalepio mu takvu samarcinu da sam ja trepnula od iznenadjenja. Div se nije pomerio. Dzoni je protrljao dlan drugom rukom:"E Marko, bas si sivonja, ne mogu ni nos da ti razbijem. Samo sto nisam slomio ruku. Pazi malo, sve je skupoceno, seljacino". Marko je cutao kao malo dete:"Izvini Dzoni, izvini", poceo je jecajuci. Svi su cutali. Dzoni se nasmesio i potapsao kaznjenog par puta po istom obrazu. "Ma u redu je, necu te valjda za to ubiti", vadeci drugom rukom ispod miske svilenog sakoa najveci pistolj koji sam videla u zivotu. Ispred dvorca je bio tajac.
Marko je stajao, prebledevsi.
Dzoni je pistolj vratio u futrolu. Stektavi je iz torbe izvadio moju lepotu. Dzoni je sa zadovoljstvom gledao dragi kamen. A onda je sa njega podigao pogled i zagledao se pravo u moje prestrasene oci. Odjednom je pored njega stajao neko koga sam jako dobro poznavala...Uzasno sam se uplasila.
Uporno sam pokusavala da se probudim.
Sanjala sam sirom zatvorenih ociju.
Fucking jebeni Stanley Kubrick.

понедељак, 10. март 2014.

Ne znam ti ja nista

"Postoji, čini mi se, još jedan fenomen vezan za ove naše moderne seobe. Naši ljudi sa sela maštaju da odu u grad, naši ljudi u gradu maštaju da odu u inostranstvo, a naši ljudi u inostranstvu maštaju da se vrate u selo ili grad iz kog su došli. Središte tog začaranog kruga nezadovoljstva po kom se vrtimo, čini se, u nama je samima. I jedino ga mi možemo prekinuti... Najteže je biti tu gde jesi, jer ti se uvek čini da je bolje negde drugde. I tako gubimo silnu energiju i vreme, koje bismo mogli utrošiti da tu gde smo učinimo ono što možemo i koliko možemo. I da, dok se ne steknu uslovi da pređemo tamo gde mislimo da ćemo se osećati prirodnije, budemo zadovoljni i zahvalni onim što imamo, tu gde smo." Ovo su bile prve reci naseg americkog domacina, Srbina davno pristiglog u Cikago, laureata necudaVamkazem koje nagrade, kada smo se konacno oskupili na lakoj veceri dobrodoslice u njegovoj kuci.
On je bio zauzet covek i pravo cudo je bilo da nam je uopste otvorio svoja vrata. Slatko se nasmejao kada je cuo kako nam je Vlada otkazala dati posao u kome je on kao posrednik imao da odigra vaznu ulogu. Rekao je nesto u stilu da smo uvek bili diletanti i da je u celu pricu usao samo zbog naseg ministra kulture ciji je otac bio njegov dobar prijatelj... Gledala sam te pametne sive oci koje su nas hladno premeravale i u kojima topline nije bilo ni za njegovu ispisnicu, cuvenu filmsku i pozorisnu glumicu Jelenu. Podsetio me je neodoljivo na ekipu iz Turske sa Univerziteta, iz moje prosle zmijske avanture. Pamet, nedostatak empatije i sentimenta. Vreme je zaista bilo novac, bilo je jasno kao ledena cikaska noc koja je kucala na ogromne prozore doma naseg domacina....
Moram nesto da dodam, pre nego nastavim moje pripovedanje.
Dakle, u kakvom domu je ziveo taj covek! U kakvom domu!!!
Nikada nista slicno nisam videla. Bila je to neka fabricka zgrada koju je on sa svojom zenom preuredio i u kojoj su ziveli samo njih dvoje. Plafon se jedva nazirao u visini pa...cetvorospratnice, u prostoriji koja je sluzila kao dnevni boravak. Da bi sacuvali primarni izgled tog ogromnog prostora, nisu srusili ni neku vrstu visoke peci koja je sluzila za izradu hartije do, kako su mi rekli, osamdesetih godina dvadesetog veka. Sada je to cudoviste bilo totalno artificijelno sa kaminom i pecnicom za hleb u dnu i sjajnim instalacijama nekog neverovatnog umetnika koji ju je oslikao... Fabricka hala je u sustini licila na Matroz u Sremskoj Mitrovici, sa sve dimnjacima koji su parali americko nebo. Spolja nisu radjene nikakve intervencije, tako da kad smo se taksijem dovezli na datu adresu, mislili smo da smo istu promasili...
Zgrada je imala nekoliko staklenih liftova kojima ste se penjali do soba. U mojoj gostinskoj sobi, bila je cak paleta za hartiju i stamparska presa, koja je izgledala prilicno orginalno.
Kasnije se ispostavilo da je i ta presa, kao i sve ostalo u ovom neverovatnom domu, zaista orginal. Nas domacin je bio novinar. I to je Amerika, pomislila sam.
"Necu da idem u hotel. N-e-c-u!" Dovikivala sam se preko okeana sa Todorovim, koji me je preko Skajpa zvao pred spavanje.

недеља, 9. март 2014.

Ne znam ti ja nista

Iz aviona sam izasla potpuno omamljena, kada me je kao nozem presekla skoro za mene, vecito zeljnu sunca, nepodnosljiva hladnoca. Bila sam svesna leda jos dok smo prolazili potpuno zasticenom tubom koja je vodila do shatla, koji je vozio do centalne zgrade. Iako sam  videla na internetu da su u Americi, posebno Ilinoisu, Iowi, Indijani, Wiskonsinu jako niske temperature, nisam ocekivala ovako nesto. Ni ovakav pejzaz. Bljestavih svetala velegrada vec u sumrak, kada smo sleteli i apsolutne snezne beline koja je svetlucala milionima plavih zvezda.
“Beskrajni plavi krug”, promrmljala sam tiho, na sta je Jelena razdrazljivo dodala; “Draga, mani me Seoba i Crnjanskog, zaista si pateticna i dosadna. Ovde ces gledati cetvrtu, petu generaciju Isakovica uzivo”
Pogledala sam je iznenadjeno, shvativsi odjednom da je i ona bila na kraju svih snaga. Napustanje Temisvara i zahtevnog ljubavnika, pa ludi Minhen koji se kao u nekom starinskom Praxinoscopu vrteo od Stare do Nove pinakoteke u koju jedva da smo zavirile. Direr, Ticijan, Leonardo, Rubens, Van Dajk…Sve je to bilo u omamljenom duhu kao ogroman palimsest koji nam se srucio na mozak i srce i vid. Slikarstvo je odjednom postalo tako opipljivo! Culno, velicanstveno, tako puno znacenja i izazova…
I kao slag na torti predugog putovanja, nepodnosljiva kustoskinja Nacionalne galerije iz rumunske prestonice, na koju smo naleteli u hotelu za vreme dorucka. Decentna spolja, u crnom, bila je prava pretenciozna guska iznutra. Moj novi imidz je licio na njen, u sustini. Valjda je svaki onaj koji je imao dodira sa modernom umetnoscu bilo koje vrste mislio da je “black is such a happy color”. Besno sam spocitala ociglednu istinu mom saradniku, na sta je on nezainteresovano slegnuo ramenima, sa beskrajnim zadovoljstvom prevrcuci krisom snimljene fotografije iz pinakoteke. 
Iluana, tako se zvala, nije zatvarala usta sve vreme putovanja. Pricala je o nekom medjunarodnom presipanju iz supljeg u prazno, pokazujuci neke beskrajno nezanimljive fotografije najlon kesa i djubreta smestenih kao umetnicke instalacije u vise gradova Evrope. Kakve je veze imalo to banalno i efemerno fotografisanje sa njenim komentarima tipa transmisija, globalizacija, inventivnost, “kapaciteti za promisljanje” i “fabrike za izgradnju demokratije” nisam nikako mogla da razumem, a nisam ni pokusavala. Cim bi zatvorila oci u meni je cvetala neka nova stara slika. U sebi sam gledala Tintoretovog starog Vulkana kako proverava vernost Venere, zavirujuci joj u p. bukvalno. Venera je upravo provela noc sa ljubavnikom Marsom sakrivenim ispod ljubavne im postelje..
Slika je bila tako asimetricna, eroticna, obesna i hrabra ne samo za svoje vreme, nego i kao prica (mislim, koja bi zena smela da dovede kuci mladog ljubavnika dok joj je stari muz u susednoj sobi) da mi je ostavila specifican ukus u ustima, pogotovo sto mi nije bila poznata od ranije.
Bila sam svesna da treba da budem ljubazna i iz diplomatskih i iz prakticnih razloga prema Iluani, jer je i njoj Cikago bio krajnja destinacija. A ko moze bolje da ti pomogne u kontaktima u likovnom svetu nego kustos bilo cije nacionalne galerije!?
No…Sve je proslo i mi smo konacno bili u Cikagu. 
Srce mi je ubrzano lupalo, a dupe se beskrajno smrzavalo.
Dobro dosla Vladislava, rekla sam sama sebi, jer je USA land of opportunities. Zar ne?

субота, 15. фебруар 2014.

Ne znam ti ja nista

..."What will you drink?" bilo je pitanje koje me je trglo iz laganog polusna u koji sam zapala. Avion je leteo bez potresa, a ja sam pogledala u Jelenu koja je na susednom sedistu pijuckala, cini mi se viski, potpuno mirna i zadovoljna. Prosla ju je ljubavna groznica, pomisila sam zadivljena njenim elan vitalom.
Osetila je da sam budna i pokazala mi zestoko pice koje je drzala u ruci. Trepnula sam odbijajuci stjuarta, a njoj se nasmesila. " Znate da sam na put posla pod antibioticima" odgovorila sam na njeno neizgovoreno pitanje. "Ne mogu da pijem alkohol. "
Zignula me je rana koja se protezala preko polovine ledja. Moj stariji sin, koga sam konacno videla u Beogradu, me je na ovaj neizvesni put pustio sa osecanjem teskobe. Smatrao je da ta rana, uz hladno vreme koje je krenulo da se siri Amerikom, ne moze tako brzo i lako zarasti.
U sustini, znala sam da je u pravu. Ledja su me posle operacije, iako su mi konci izvadjeni ima vec vise dana, prilicno bolela. Imala sam rupu u njima koja mi je smetala pogotovo kad duva vetar.
Bila sam opet prava i ravna, bez grbe. Skoro fatalna. Ali sam u tom bezazlenom zahvatu ostala izgleda i bez srca. Kao da je i ono nestalo. I tu je bila jedna velika rupa. 
Postala sam Limenko iz Oza, skoro da sam bila sigurna.
Fantasticni i ogromni avion je bas u tom trenutku mog solilokvija poskocio. Ni njemu se gubitak srca nije svidjao.
Moram da priznam: za vreme svih mojih putesetvija u oba Ministarstva, i onom nesrecnom sirotinjskom u prosveti, ni u ovom kulturnom, nisam putovala ovako luksuzno. 
"Prva klasa u avionu je prava stvar", pomislila sam zadovoljno se protezuci po sedistu, koje je za moju velicinu bilo i vise nego zadovoljavajuci krevet.
Jelena je bila raspolozena za pricu, ja ne. Htela sam da gledam pramenove gustih i tmastih oblaka punih snega kroz koje smo prolazili. Htela sam i da se odmorim, jer su me putna groznica i sve oko Amerike, prilicno stresna operacija i susret sa sinom potpuno iscrpli.
Sve se zbivalo munjevitom brzinom:
Rezervacija karata za Cikago iz Temisvara sa presedanjem u Minhenu i skoro 20 sati pauze u istom.
Zatim zamena karata iz biznis klase za prvu, za troje. Sa nama je isao i Scarface, koji nije skidao pogled sa svog laptopa, cak ni u avionu, sto sam upravo gledala, jer su mi dosadili oblaci. Pogledala sam i u Jelenu, koja je zudno ispijala ko zna koje pice po redu, sa ocajnim izrazom lica. Odjednom sam shvatila da nije nikakva ljubavna groznica prosla, i da je ona samo bila jedna sjajna glumica. Kada je shvatila da je gledam, brzo je promenila izraz lica, ali je u trenu razumela da sam je procitala. Zarumenela se kao devojcica, sto me je istinski potreslo i pogledala me pomalo pijano i stidljivo. Nisam nista rekla. Potapsala sam je po ruci, a ona me je zgrabila za ruku i zahvalno je stegla. "Od kad je u avionima dopusteno koriscenje laptopa?" pitala sam pokazujuci na Scarface glavom. Upitala sam je to, da se ne bi doticale sramotne teme i njene opsednutosti onim cudovistem od starog zlatara. Bolovala je na smrt od te ljubavi, bilo je jasno kao dan. Ili mefistofelovska noc, kako Vam drago.
"L..... kad leti, on leti. A to im je nova usluga za VIP i prvu klasu, nisi to znala?" Ton je bio ironican. "Vi iz ministarstva ste bas...sluzbenici" nastavila je ledeno.
Posle trenutne slabosti, nije joj se dopadalo sto sam je zatekla u njenoj opsesiji.
Mahnula sam rukom i natocila i sebi jedan viski. Zgodni stjuart je vec nosio svezu kanticu sa ledom. Ko sisa antibiotike, pomislila sam. Mozda mi bude i prijalo. Inace sam ga retko pila.
Scarface me je letimicno pogledao, mahnuo mi rukom i udubio se ponovo u svoj virtuelni svet.
Dakle...Moram da budem precizna.
Nije bilo nikave zamene karata. Prosto su nas smestili u prvu klasu, iako je Scarface uredno rezervisao online ono sto je Srbija mogla da plati. Svi su slegali ramenima, a nasa domacica u avionu se nasalila da verovatno neko od nas troje ima obozavaoca koji je izmenio poruceno.
Munjevito sam i operisana u Beogradu, jer je lipom toliko izrastao da sam trpela ozbiljne bolove. Jedva sam i disala danima.
Isla sam po sastancima ne bi li dobila jos neko uputstvo. Dijaspora. Kultura. Informisanje. Kako se ponasati. Koga upoznati. Sa kim komunicirati. Koji su mi zadaci. Ko je u Cikagu ciji. Gde je granica koju ne smem da predjem. Koliko novca smem da potrosim. Kome ajvar da ponesem (!?) Sta da vidim. Na cega da obratim paznju....Pola ministarstva mi je zavidelo i pocelo je da se govorka da sigurno spavam sa nekim od sivih eminencija kuce. Obzirom da nam je ministar bio velika zvezda, njega nisu stavljali u neku vezu sa mnom.
"O Boze, hvala Ti bar na tome, ne spavam sa ministrom", mislila sam umorno.
Trcala sam od kancelarije do kancelarije, isla u banku, jurila kod lekara. Umirala od straha da nisam kancerogena. Veceri provodila sa mojim lepotanom koji je pricao o Americi uzduz i popreko. Koji je pricao o muzici, lepoti, karijeri, ljubavi, mladosti, buducnosti. Mislim da nije bilo njega da bi...Mozda i umrla na onom stolu, sa svom patetikom i preterivanjem koji mozete zamisliti. U krevetu sam provela svega jedan dan sa sve drenom koji me je busio i pravio mi kravavu mrlju na zavojima posle operacije. Trcala sam sa sve koncima na ledjima i uzasnim vetrom koji je duvao kroz sivi Beograd.
Dobila sam od Scarface novi imidz. Osisao me je u nekom fancy frizerskom salonu u sred Temisvara kada sam se konacno vratila u isti. Svadajli smo se, jer sam licila na njega sad. On je samo imao ranu preko vrata a ja preko ledja. Kupio mi je crne bajkerke i crnu koznu jaknu. Rekao je da moram da budem moderna za filmski festival i umetnicke krugove Cikaga, a ne da izgledam kao sluzbenica. Nakupovao mi je gomilu crnih komada garderobe. Neke retro cipkane salove i rajfove za kosu. Rukavice i neverovatne satenske cipele na pertlanje. Rekao je da je to vintage, ma sta njemu to znacilo. Trebalo je pomiriti sve strane, " a ekscentricnost bi mogla da pomogne", dodao je zamisljeno. Pravio mi je novi karakter, a ja sam se pomirila sa sudbinom. Mozda mi je to sve i trebalo.
I ovako nisam postojala.
Pogledala sam u displej u avionu. Leteli smo tek sat vremena. A meni se cinilo citavu vecnost.
"Kad ce vec jednom taj Minhen?!", proteglila sam se nestrpljivo.

субота, 1. фебруар 2014.

Ne znam ti ja nista

…Uvece je poceo da pada sneg. Suv i lagan, padao je sve gusce, kovitlajuci i praveci male smetove zahvaljujuci ledenom vetru koji je odjenom poceo da duva. Isle smo peske, a Jelena je za cudo cutala. Nosila je onu istu stolu koju je meni pozajmila one nesrecne stoperske veceri. Prebacila ju je preko glave, tako da je na momente licila na neku ljupku staricu, a ne zanosnu, jos uvek drzecu, fatalnu srpsku pozorisnu i filmsku zvezdu.  Isla je za mnom , a ja sam zaboravila gde se nalazi radnja starog zlatara u koju smo krenuli. Ulica nije bila mracna. Bili smo blizu konzulata, ali mi se cinilo da smo ulicu prospartali uzduz i popreko. Radnje nigde nije bilo. Jelena je sada brundala za mnom, komentarisuci da godinama nije isla ni za jednom zenom, a da jos ta ne zna ni gde ide. Jednog momenta me je cak i opsovala, sto me je, bez obzira na lutanje i hladnocu nasmejalo. Posebno cinjenica da zaista nisam znala gde idem, uopste. Ni ovako, ni onako.
Mislim da smo treci put prolazili pored male kucice sa niskim i neuglednim krovom, spustenih zaluzina, kad su se vrata otvorila, a nas domacin izvirio napolje. Povukao nas je nestrpljivo u toplinu kuce. Jasno je da nas je cekao, ko zna koliko dugo.
U radnjici je bilo mnogo prijatnije nego sto sam se secala, a i vlasnik iste je bio, odjednom mi se ucinilo, mnogo visi, uspravniji i …uzbudljiviji nego sto sam mislila. Krajickom oka je video nase iznenadjenje. Nasmesio se bezbrizno i nasuo nam mirisan caj na koji sam uvek bila slaba. Zeleni, sa jasminom…Dobili smo i kolacice sa djumbirom.  Jasna, koja je u kucu usla izrazito neprijateljski raspolozena, se takodje opustila. 
Djavo zaista nije tako crn kako ga predstavljaju, pomislila sam ironicno, dok mi je unutrasnji glas dobacio: “Jos je crnji”.
Domacin je raspolozeno trljao ruke, cega sam se jedino secala. Ali su to bile divne muske ruke manikiranih savrsenih noktiju, ni malo nalik na kandze.
Jasni je na mali garniturni stocic pored solje sa cajem stavljao probrane komade nakita, po kojima je ona sa uzivanjem prebirala.
Onda je ustao i mene pozvao u susednu prostoriju…
Divnu, visoku, duboku…Cini mi se da je na zidovima bilo naslikanih portreta raznih vremena. Gledala sam istoriju slikarstva, uzivo.
Pomislila sam da je u caju bilo nesto…ludo, ludo, ludo.
Protresla sam glavom, a domacin mi je u ruke tutnuo jednu sliku. Pogledala sam potpis:Uros Predic. Pogledala sam sliku, pa domacina, zaprepasceno. Sta je slika jednog od najvecih srpskih slikara radila u mojim rukama? 
“Vladislava, slusajte. Ova slika nije u vlasnistvu Vase drzave. Niti ce jos dugo biti. Njena trzisna vrednost trenutno je oko …350.000 evra.”
Trgla sam se. On me je umirujuce potapsao po ruci u kojoj sam drzala sliku.
“Vladislava, ne mozes ici u Ameriku praznih ruku. Ako hoces da radis, moras raditi sa velikim ulozima. Niko ti od privatnih kolekcionara tamo ne bi verovao da odes sa nekim sitnicama. Ovo je najbolje sto Tvoja zemlja trenutno ima da ponudi. “
Pogledala sam ga uplaseno. “Ma, ta slika nije u drzavi decenijama. Nije cak ni ukradena. Opusti se. Legalno sam stigao do nje, na jednoj tihoj beckoj aukciji”
Pogledala sam sliku. Bila je to divna beloputa crnka u raskosnoj beloj haljini sa nekim krznom oko vrata. Na tepisima na kojima je sedela je lezao Figaro, ako se ne varam. Na natkasni, neki zenski list iz nase proslosti. Domacica? Sricala sam naopacke okrenuti list.”
“Ti ces biti samo nosilac te slike koja ce Ti otvoriti sva vrata Cikaga”…Pogledao je kroz vrata sta je radila Jasna…Brzo mi se vratio:”Naravno, moras je svercovati, Zakoni su i carine drakonske”.
“Mala tiha becka aukcija?!”pomislila sam uznemireno, da bi isti tekst izgovorila i na glas:”Mala tiha becka aukcija”.
“Da”, rekao je moj domacin ne trepnuvsi. Uvio je sliku u rolnu, kao da je rec o nekoj bezvrednoj mapi i ugurao je u odgovarajucu futrolu.
“Sad si spremna za Ameriku”, namignuo mi je veselo, dok je kaziprstom kacio dugmence na futroli.
Prsti su mu opet licili na kandze.
Jebo me Marko Vidojkovic koga sam citala pre neki dan, pomislila sam zlovoljno.

субота, 18. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Sedela sam i bezvoljno zurila u moju novu vezu, njegovo “lice sa oziljkom” i uzana ramena. U medjuvremenu se presvukao – tek sad je licio na omatorelog tinedzera. Rokerska siva majica i zarozane farmerice; vise bih volela da sam dobila nekog Matrix agenta Smita sa brzim naocarima.”We’re not here because we are free. We’re here because we are not free. There is no escaping…” Pomislila sam obesivsi moj nos koji je sve vise licio na… zonglerski?
Gde sam bila ja i gde je bio moj zivot, pitala sam se…
Kao da mi je cuo misli ( a mozda i jeste, ko ce ga znati na kom levelu komunicira) rekao mi je, mnogo mekse i ucinilo mi se, cak sa izvesnom dozom simpatije u glasu: “Vladislava, opustite se i nasmesite. Ceka Vas uzbudljivo putovanje. Nece biti cak ni opasno za Vas. Drzavi treba Vase iskustvo i Vase godine. Vas sarm i …”Tu je zastao zbunjeno, kao da  nije odjednom ni sam bio siguran koji su to atributi koji mene preporucuju za to putovanje. “Ne znam da li znate da je u toku smena na svim nivoima drzavne bezbednosti. I civilnim i vojnim. Mnogi su agenti kompromitovani, neki su premladi za profil osobe koja bi nam odgovarala, neki su se povukli. A neki su…”
Tu sam ga suvo prekinula:”Da, neki su poginuli.”
Promenio je temu, zureci u mene nepomicno: “Svakako necete ici sami. U Cikagu je ovih dana veliki festival srpskog filma. Povescete i Vasu goscu, ona glumi u Krilima. Znate da je taj film hit u dijaspori?”
Sad je pokusao da bude i sarmantan. Gledala sam ga sa dosadom.”Evo spremio sam Vam film na USB. Pogledajte ga. Kao pokrice vaseg odlaska u Cikago, bice vodjenje press konferencije posle filma. Tu cete imati priliku da uspostavite fine kontakte sa medijima. Upoznacete ljude…I to krilo srpske dijaspore koje je protiv naseg zakona. Zadatak Vam je da ga omeksate, ako ne uspete totalno da ga prevedete na nasu stranu.”
Pocela sam da se osvrcem po, do pre neki dan, udobnom stancicu B.
Da li je ovo bila neka skrivena kamera i kakve to manipulacije od mene ocekuje Srbija?
“Nisam ja Neo,” rekla sam tiho
“Nije ni ovo Matrix” rece moj agent ironicno ,” nego jebena srpska proza sa elementima trilera”.
“I malo fantastike” dodadoh ja, gutajuci knedlu, tiho.
“I elementima fantastike” ponovi za mnom moj agent, pomirljivo.