Приказивање постова са ознаком kisa. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком kisa. Прикажи све постове

недеља, 30. октобар 2011.

Kisa i moje nove cipele - pedeset i cetvrti deo

Ih, bre. Da sam bar Isidora, pa da iz Panceva zbrisem na sever...Ili muskarac, Crnjanski svakako, pa da pozovem njihovog dekana na fudbal, koji kao odlicno igram, i ako ja pobedim... Ima Torinski da se potpise...Jakako. Dasta. I svasta.
Nego, znate li da su Isidora Sekulic i Crnjanski dvadeset godina kasnije, stvarno bili nastavnici u Pancevu?
Ne znam sta ce mi to, ali prelistavajuci kulturnu istoriju Panceva, bezala sam iz sumornog Beo voza i jos sumornijeg dana, putujuci konacno na zakazano mesto. Na ispostavu novopazarskog Univerziteta...
Bas sam sad nasla da putujem!
Samo par dana posle onog cuda u Sarajevu.
Izgleda da je sada bilo jasno i laicima, da se novopazarci nece poklanjati nikome, i da ce destabilizovati sve sto se moze destabilizovati.
Juce sam opet isla kod Ministra, ne bi li otkazala ovaj besmislen put, a on me je pogledao tako ledeno...Da sam se smrzla.
"Hajte Vladislava, manje price, vise rada. Samo Vi idite na sastanak. Moramo pokazati dobru volju...Uostalom zeno, zaprecili ste mi put, pa pomerite se malo, ne mogu od Vas kroz hodnik da prodjem...O ljudi...Moracu sekretaricu i u klozet da vodim sa sobom..." Mrmljao je sad vec nestrpljivo do krajnih granica, ministar.
Na putu do WC.
Sta da Vam kazem? Kriva sam.
Bila sam ocajna. Prvo u njegovom ormanu, a sad kod njegovog toaleta...
Jebacina cista.
Ugrizla sam se za usnu.
Ovo je bilo previse za moj ukus. Necu vise psovati, obecavam.
Cim me je nazvala Ministrova sekretarica, i pre nego sto mi je rekla, znala sam sta ce to biti.
Prvi put u zivotu Vladislavi Petrovic je poslovni sastanak zakazao neko drugi, a ne ona sama...
Eto.
A za psovke...Stvarno je bilo previse.

U Pancevo sam stigla izguzvana, sa onim specificnim mirisom zeljeznice koji davno nisam osetila... Od detinstva mojih decaka, koje sam, bez obzira na guzve cesto vozila od Vuka do Zemuna, da deca vide i osete caroliju putovanja.
To sam uvek radila krisom od muza, a on bi nas svaki put provalio po mirisu.
On nije voleo te sentimentalne gluposti i zarazu koju bi klinci mogli da dobiju...
A ja bih im obavezno kupila burek i tako bi jeli burek iz masnog papira i vozili se.
Mislim da me je to negde i samu vracalo u sretne dane moga ranog detinjstva, kada smo, pre nego sto smo kupili Skodu, pa posle boga mi i Ajkulu, isli na more vozom.
Secam se jednog bracnog para koji je do Sida, na vozu Beograd - Ploce, vec pojeo celo pile kupljeno na zeleznickoj stanici i celu jednu tepsiju bureka...
Majke mi!
A sto bih Vas lagala?
Dakle, posle jednog ozbiljnijeg zastoja na mostu, stigla sam u Pancevo , ledenog jutra, skoro jos po mraku, leta gospodnjeg , 29. oktobra 2011...

среда, 7. април 2010.

Kisa i moje nove cipele - osmi deo

I sta sad? Divni aprilski dani prolaze, a niko mi se ne javlja. Tajac.
Pre neki dan sam se opet suocila sa bedom i mrakom  naseg grada. Bila sam u kupovini u jednom od mojih omiljenih trznih centara.Ispred mene je bila zena koja je pokusavala da plati racun sa karticom na kojoj nije imala novac.Vracala je predmet po predmet. hleb,jaja,voce,mleko...Na kraju je rekla:Pokusacu sutra ponovo. Svi smo cutali.I prodavacica i citav red kupaca koji se napravio dok je trgovkinja na njeno insistiranje provlacila karticu na 800,700,600,500,300 dinara... U novcaniku je imala nesto vise od 500 dinara. Racun je u startu bio 1600 dinara...Znala je od samog pocetka. Sta je htela? Da se neko sazali na zenu u Moninom koznom mantilu?I plati racun?! Ili se nadala da u nekom nevidljivom poslanstvu pakuju novac za zene u nevolji i salju im na racune?! Pokrivaju minuse?! Stajali smo posramljeni.Niko se nije bunio.Kada se tuzna kupovina zavrsila, a ja stigla na red, trgovkinja me je samo tiho upitala? Imam li ja novca na racunu? Pretpostavljam da imam, rekoh,a sa zebnjom pomislih na Kupusa i na to da mogu brzo da izgubim sigurnost.Presedose mi tirkizne carapice i vesic u istoj boji, koji sam kupila na akciji.Dok sam se vozila u autobusu,opet sam slusala onog sto peva Zdravka Colica.Sada sam se smejala sa olaksanjem.Nisam se nervirala. Njegovo ludilo je bilo skoro utesno u odnosu na oluju koja je besnela u mojoj glavi...
Stalno imam utisak da me neko prati. Ispred nase zgrade je automobil slican onom kakav me je vozio u Maderu...
Skoro isti takav je i ispred ministarstva, sa drugim tablicama,samo...Posle te voznje sa tirkiznim stvarcicama u kesici, pokusala sam da pobegnem...Odjurila sam opet na Usce, zadrzala se par sati.Cula se sa prijateljicama,pozvala ih na kafu.Popila je. Isla po prodavnicama. Muz i sinovi nisu prestajali da me zivkaju. Muz ce mi do kraja pomisliti da imam neku aferu.Kada sam izasla iz usca, bio je vec mrak...I bas sam odahnula, kad...Kraickom oka...Onaj isti automobil, koji me prati, kada sam u kucnom izdanju. 
Ovo cekanje me ubija. 
To vece sam pekla sjajnu curetinu za veceru koju sam posluzila momcima sa tartar sosom (bila je malo suva), tostom i krastavcicima.Svi smo se opustili i puno se smejali...A onda je zazvonio telefon...


четвртак, 7. јануар 2010.

Kisa i moje nove cipele - prvi deo

Stojim na ulici i placem. Opet pada kisa. Samoca i u velikoj guzvi. Jedan dan od onih hiljadu istih koji prolaze kraj mene, ostavljajuci samo nove bore na licu, izasla sam iz sedamdeset osmice i krenula peske. U autobusu je bila takva guzva, a pored mene je stajao jedan covek i pevao Zdravka Colica na sav glas. Citao je sa papira tekst Kristine, pa kasnije Vagabunda i pevao, pevao...Niko se nije bunio. Zelela sam da mu zabodem prst u oko, toliko me je iritirao. Onda sam ga oslusnula. Pevao je besno i ocajno, kao pas lutalica koji zavija na ulici. Hteo je da mu se neko odazove. Osetila sam strah. Strah od glasnih ljudi. Strah od neprihvatanja, ili strah od prihvatanja. Strah od samoce i strah od bliskosti. Strah od zivota i strah od smrti. Izasla sam tako iz sedamdeset i osmice, a on je nastavio da peva. Ta skitnica. Cula sam ga i dok sam hodala pored autobusa. Beograd je postao grad u kome nije lako ziveti i koji je dovoljno velik da se umoris dok hodas kroz njega. Vozila su nekad samo visak.Guzva je bila tolika da sam na odrediste stigla nesto pre autobusa. Ljudi su gnevnih lica izlazili iz njega kada se i on konacno probio kroz guzvu. Sada, kada ih pevac nije video, mogli su da pokazu svoj gnev...Mozda da nje pevao Zdravka Colica!?
Boze, vrti mi se u glavi.
Uzgred, zovem se Vladislava devojacki Petrovic. Placem, jer kisa pada, a ja kvarim moje nove cipele i idem peske. Tacnije stojim. Nikada nisam sanjala da cu se naci u ovoj situaciji i u ovom zivotu koji mi je tesan. Nasa majka je najvise nade polagala u mene, a ne u druge dve sestre. Najstarija je uvek bila najlepsa i po svemu posebna, visoka i otmena. Srednja je bila prosecna, a ja sam bila mamina nada. Otac se tu nesto nije pitao .On je meru svog autoriteta potrosio na starijim sestrama. Sve sto nije bilo njima dopusteno,bilo je meni .Mozda zato sto sam malecka i najmladja?Ili zato sto ne licim na njih dve?!
Cak i moje ime je ime vladaoca. Vlast i slava. Prezime cele kuce je jasno. Petrovici nisu tikve bez korena. Ali prica nije o Petrovicima...
Usla sam u prodavnicu obuce da opet kupim nove cipele. Nisam mogla da podnesem blato...