Приказивање постова са ознаком Faust. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Faust. Прикажи све постове

четвртак, 16. октобар 2014.

Ne znam ti ja ništa


Ne bih da zvučim uobraženo i egocentrično, jer su to osobine koje zaista ne posedujem. Ali, nekako, posle ovih par poslednjih godina života na oštrici noža, na strah sam se navikla. A za nekog ko je odrastao na Geteovom Faustu i Danteovom Paklu, ni đavo nije bio crn kao što izgleda. Njegovo lice je bilo mnogostruko i već sam ga videla, na žalost, više puta.
Upravo sam sedela preko puta njega, u jednom sasvim svedenom restoranu Terzo Piano, na krovu Umetničkog instituta u Čikagu. Možda jednog od najlepših muzeja na svetu. Pogled je bio spektakularan, u svakom smislu. I onaj na Milenijumski park i onaj na Džonija. Nisam se više bojala zlih frajera. Nisam povraćala, napijala se, drhtala. Bila sam mirna kao ledeno more nad kojim nema ni daška vetra, a sprema se duga, duga zima.
Videla sam kao u cameri obscuri - Džonijev divni, sofisticirani, neverovatni Chopard, u kome je treperilo nekoliko sjajnih dragih kamenova, sa više različitih mehanizama, trenutak kada je ocečena mrtva ruka i trenutak kada je sat spao sa nje, malo krvav, u prašinu. Trenutak kada ga je Džoni uzeo iz  ruku štektavog, jer se on nije saginjao...Crnogorci ne ljube lance, pomislila sam ironično. Trenutak, kada je zadovoljno obrisao lepotu od krvi po vojničkim pantalonama u kojima je bio, te riđe boje da se krv na njima nije ni primećivala, a mirisao je i tada u Vukovaru i sada tako jako i dobro na tako kvalitetan parfem, da se ni miris leševa ni krvi takođe nije osećao. Dugmad na blistavoj svilenoj košulji, staro vukovarsko znamenje, Vucedolsku golubicu i trenutak kada su uzeta iz muzeja. Sve sam to već videla.
I znala sam da je budućnost došla po mene i da više neću imati snoviđenja. Da će se od sada stvari prosto dešavati. I da sam na pravom mestu u pravo vreme.
Jeli smo neku neverovatnu jagnjetinu sa limunovim sosom na neki uvrnuti italijanski način u tišini. Nisam pila alkohol, znajući da sam neuračunljiva kad popijem.
Bila sam svesna da je čak i izbor hrane bio tendenciozan, a ja u njemu uopšte nisam učestvovala. Nisam bila ni pitana, što mi se činilo krajnje nepristojno. Neki muškarci su bili tako samouvereni...Ali, ovaj je znao da je osim piletine, koja bi bila jeftin izbor, jedino meso koje sam podnosila bila jagnjetina. I to je bila poruka - Znam sve o tebi.
Nisam bila ni uplašena ni fascinirana. Boraveći pored Todorova, bar na kratko, navikla sam se na pretnje i život u strahu. U krajnjoj liniji, zato sam i bila u Americi, zar ne.


уторак, 21. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Moj roman je… srpska knjizevnost. Eto, priznajem. I to je sve sto cete izvuci iz mene… Uzgred, niko ne moze da se ucitava u njega, laskajuci sebi. Moze samo da me cita, ili ne, sa manje ili vise zadovoljstva. Njegovo pravo. Do ignorisanja.
Jednom prilikom su mi prijatelji, kumovi, bracni par, kometarisali roman Kisa… Rekla sam: “Stalo mi je da me zene citaju”. Ona je rekla: “Sta te briga za zene”. On je rekao “Pa to je klasicno zensko pismo”. Ja sam dodala: “Sa elementima fantastike”. On je klimnuo glavom. Ona je rekla: ” Ma boli te dupe za zene, daj muske citaoce, izdavace, urednike, ljubavnike. Vise njih, razlicitih”…
Dok sam posle rucka sa Jelenom slagala sudje u masinu, razmisljala sam o tom razgovoru, misleci prvi put valjda o svojim eventualnim muskim citaocima. O tome kako me citaju i dozivljavaju. I o tome da li je moguce zaljubiti se u junakinju teksta, a ne stvarnu zenu, sa istinskim ocima i sisama u koje bi trebalo pogledati. Pitala sam se da li je moguce zaljubiti se i u tekst i u autorku.
Jer um je mocan afrodizijak, najmocniji. I to zaista ne bi bilo lose.
Dok sam tako snatrila o zaljubljivanju i tekstovima, stojeci sa soljicom za kafu na sred kuhinje u Konzulatu, osetila sam da nisam sama i da mi neko dise za potiljak.
Polako sam se okrenula. Ispred mene je stajao gospodin kod koga me je vodio B. pre nego sto je nestao. Izgledao je, lecnula sam se, kao necastivi licno. Sivo tergal odelo, malo pogrbljen, fini osmeh ispod finih naocara, kroz koje su virile lukave i inteligentne, mlade oci. Cak ga nisam tako dozivela prvi put, ako me pamcenje ne vara. 
Setila sam se da sam nedavno gledala mucnu verziju Fausta, ruskog rezisera Sokurova, u kome je isti, cije se ime ne da izgovarati – obucen, izgledao bas tako, kao ovaj moj opis. A kad se skine…kao bespolno, grbavo bice. Jer zlo je bespolno i rasplinuto. Kao guka. Tumor. Kao bolesti savremenog doba. Sve redom.
Kao ratovi i nasilje tela i duha.
Nasmejala sam se sa nelagodom:”O, dobro mi dosli. Ne secam se da smo se dogovorili da se danas…”
On me je nestrpljivo pogledao, mahnuvsi rukom kao kandzom:”Vladislava, tek sam danas cuo sta se desilo sa B. Odmah bi dosao da Vam se nadjem na usluzi. Ove nase sluzbe zaista su zatajile sa informacijama… Sve sam odmah spremio. B. je bio vazan link, a sad cete biti bas sami…”
Taman sam zinula da prokomentarisem da sam dobila novog pomocnika, on me je opet prekinuo.
Sta se sa mnom desava? Zar je moguce da svi citaju moje misli sa takvom lakocom!? Upitala sam se zabrinuto. Da sam tako providna?
“Ma, ta nova generacija je operativno totalno neefikasna.Oni samo predvidjaju. A kad se nadju u akciji. Puj!Niko ne moze da zameni B. E da znate Vladislava kroz sta smo nas dvojica sve prosli…Sluzbu ce debelo da kosta njegova smrt.”
Zacutao je odjednom, kao da se sa tegobom prisecao i gde je i sta trazi u Konzulatu. Pocesao se po glavi i nastavio” Da…Dodjite kod mene uvece, nesto da Vam pokazem. Valjda znate da su svi ti poslici koje Vam je ministarstvo dalo samo pokrice za glavnu stvar, a to je izgubljeno vukovarsko…” 
U kuhinju je usla Jelena i on je zacutao, radoznalo je mereci od glave do pete. Jelena je isto zurila u njega, kao da je videla duha, skupljajuci kragnu mekane kucne haljine u kojoj je bila. “Brr, odjednom je zahladnelo.” Rekla je, prekidajuci neprijatno cutanje i pogledajuci me upitno. “Dodjite obe veceras, treba i Vasa gosca da vidi kakve lepote imam u svojoj radnji”. Prisao joj je, skoro ne dodirujuci tlo nogama. Poljubio je u ruku, zadrzavsi je duze nego sto je trebalo. Jelena ju je skoro istrgnula, sto nije licilo na nju. Uvek je pristajala, za razliku od mene, na obozavanje.
Pogledala sam se u staklo na vratima od kuhinje i mahinalno se ispravila. Moram povesti racuna o sebi.
Ceka nas Amerika.