Приказивање постова са ознаком Evropa. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Evropa. Прикажи све постове

четвртак, 19. јун 2014.

Ne znam ti ja nista


Kazu da istoriju uvek pisu pobednici.
Mene to nikad nije interesovalo.
Nisu me interesovali ni Jugoslavija, a ni bilo ciji nacionalni interesi. Znao sam da je zivot negde drugde, ne na vetrovitom i brdovitom. Uostalom, ovde pored Dunava, covek je to i mogao da nauci. Da sve tece i sve se menja. Kao duboka i mutna reka.
Mene je istorija interesovala kao mogucnost promene. Blago Vukovarskog muzeja, koje je u davnoj proslosti, bilo deo porodicnog nasledja mojih predaka, mozda bi moglo ponovo da bude moje.
Jer za to blago se krvarilo. I kralo i ubijalo. A to istorija ne belezi. Trenutne smrti i male ljudske sudbine. Ona vidi samo na veliko. Naveliko. Ona samo opisuje. Godine nastanka, okvirne dogadjaje. Godine nestanka.
Nisam uopste sentimentalan…Ako ne uspem da ga zadrzim, mislim na blago, prodacu ga. Trziste u Americi je izvrsno. Uvek gladno antikviteta. I otmene stare Evrope.
Na srecu, nobles oblige, vazi jos uvek.
Resio sam da prestanem da pusim. Ovo su bili vazni dani. A taj porok mi zaista nije trebao.
Rominjala je sitna, hladna kisa i ja sam zapalio poslednju cigaretu. 
Pomislio sam: ha, kao pred streljanje.
Ali, svakako, ne moje. Ne moje…
„Život u gradu na Vuki, je do proleća 1990. godine bio normalan. Ljudi su živeli sasvim običan život karaterističan za ono vreme socijalstičke lagode. Bilo je nekoliko fabrika i firmi koje su za ondašnjih 80.000 ljudi obezbeđivale egzistenciju. Neki građani su čak radili i u poljoprivredi, za sebe. Sa par jutara zemlje bilo sasvim dovoljno da prehrane porodicu.
Što se nacionalne strukture tiče Vukovar ni kao grad, ni kao opština nije bio većinski hrvatski. Ovo se najbolje vidi kroz činjenicu da je lokalnim izbori u Vukovaru 1990. godine HDZ bio ubedljivo poražen u odnosu na Savez komunista Jugoslavije (26% HDZ, a SKJ 65% glasova), dok je Srpska Demokratska stranka (lidera dr Jovana Raškovića) u Vukovaru tek formirana . Većina Hrvata nije želela da ide do 1990. u Savez komunista Jugoslavije. Njima su i partija Savez komunista Jugoslavije i država SFRJ bila tuđa.
Početkom 1990. godine došlo je i do ekonomskih problema u industrijskim gigantima Vukovara. Npr. Radnici su negde, dobijali minimalce i to u bonovima, a ne u dinarima.
U januaru 1991. na televiziji su prikazani snimci bivšeg oficira JNA koji priča o svojim planovima obračuna sa JNA i Srbima u Hrvatskoj. Hrvati tom prilikom nisu uočili problem, već su ga opravdavali.
U martu 1991. kod Đakova je otrkiveno veće skladište oružja za potrebe MUP Hrvatske i stranke opasnih namera HDZ. 10. marta 1991. u vukovarskom selu Bogdanovci, HDZ vrši smotru paravojnih jedinica ZNG, gde je okupljeno preko 2.000 Hrvata i podeljeno im je oružje. U vremenu ekonomske krize i porasta nezaposlenosti, planovi o progonu su bile prihvaćeni kod velikog broja Hrvata. Centrala HDZ je dala  jasan znak da se započne rat u Vukovaru, time što će se ubijati i maltretirati ugledni i bogati Srbi na vukovarskom području. A kasnije, za napad i kasarne JNA. Inače, vodje pokreta su osobe asocijalnog ponašanja, sa šovinističkim ispadima još od 1971. godine kada je u SR Hrvatskoj bujao proustaški pokret MASPOK.“ Pise u analima…
…Poceo je da duva vetar. Jace sam zagrnula jaknu. Jezero Micigen se leskalo na poslepodnevnom suncu. Krenula sam nazad u stan mojih domacina. Stopalo me je zigalo.
Nisam se osvrtala.

четвртак, 27. март 2014.

Ne znam ti ja nista

“Vučedolska golubica je simbol grada Vukovara, ona je najpoznatija keramička posuda s arheoloških iskopavanja u Vučedolu, koji se pak nalazi veoma blizu Vukovara. Vučedolska kultura potiče iz mlađeg eneolitika, tu se nalazi veliko naselje iz bakrenog doba. Oblici tih drevnih Vučedolskih kuća bili su pravouglog oblika s predvorjem i središnjim ognjištem. 
Važnu ulogu u životu pripadnika Vučedolske kulture, je imao kult poštovanja kovača. Narocito kovača bakra. Čak se verovalo da kovači imaju utiecaj na prolazak vremena te da su uticali na godišnja doba. Verujem gospodjo da taj portal koji ste pominjali ima realno uporiste u susretu sakralnih elemenata sa hrvatskim nacionalnim znamenom, koji je kao orginal, jedno vreme zaista bio izvan Hrvatske. No, to je pretilo da postane ogroman kulturni skandal, pa su ga Vasi vratili Hrvatskoj drzavi…Ali mnogo sta je nestalo, pa i predmeti koje ste Vi pronasli u …Rumuniji?”…Nas tajanstveni domacin me je pogledao ispod nasusurenih sedih obrva sa zanimanjem, postavljajuci mi vise retorsko pitanje, no sto je stvarno bio zainteresovan za odgovor. Sedeo je u velikoj koznoj fotelji, znacajne snazne biste, prelepih negovanih ruku, pokriven nekim pledom sa bogatim indijanskim sarama. Video je da sa zanimanjem gledam cebe pa je prokomentarisao:” Ovo je orginal, od starosedelaca. Morate primetiti gopodjo da ja ne volim nista sto nije orginal…”Uzdahnuo je zadovoljno, milujuci portret na Predicevoj slici rukom. U tome je bilo neceg…nekrofilnog, ili se to meni tako cinilio. Stari gospodin je nastavio predavanje, prelazeci sa lakocom sa golubice na Cikago i indijance: “Predeo na severu Amerike, oko jezera Mičigen, na kome se nalazi ovaj metropolis, pre oko dve stotine godina, indijansko pleme Algonkini zvalo je Polje luka (Čikago). To ime je prvo dobila reka, a potom i grad, koji je nikao 1833. godine. U njemu je bilo četrdesetak kuća i dve stotine žitelja. Prvi su u njega počeli da se doseljavaju francuski Kanađani i urbani Indijanci, a potom mi došljaci iz Evrope i sa istoka Amerike. Kako se naselje industrijski razvijalo, tako se povecavao i broj njegovih stanovnika. Danas Čikago ima sedam miliona žitelja, koji vode poreklo iz čak osamdeset nacija sa svih krajeva sveta. Srbi su zato u ovom gradu mala etnicka zajednica. Ovo cebe je od Algonkina. Lepsa sara od pirotskih cilima, a?” Odjednom sam mu u glasu osetila ironiju… 
Vladimir se umesao. Morala sam da priznam. Imao je savrsen tajming za prekid neprijatnih situacija. Pogledala sam ga sa novim postovanjem. Skoro da bih mogla da zaboravim ono sranje sa amfetaminima…I mojim laznim nervnim slomom…
Ako je ista bila laz…
Stvari su se konacno pomerile sa mrtve tacke. Sledece jutro, iako samo sto nije bio Bozic, umesto u zabavni zivot grada, po nalozima iz domaje, Vladimir i ja smo rentirali auto i uputili se na nasu prvu destinaciju, predaje Prediceve slike na njeno odrediste.
Put je bio prava autostrada, navigacija izvrsna, ledeno jezero blistavo, automobil divni crveni Dodge Caliber . Sve je bilo ogromno i ja sam se prvi put, ali zaista prvi put osetila slobodnom od okova bracnog cutanja kome sam bila izlozena godinama, sad sam toga postala svesna. Onako kako je snezno belo moralo da bljesti kroz zasencene prozore Calibera. Na nekom dubokom nivou, meni je bela boja uvek bila boja smrti. Kao da sam citala Danteov Pakao, iznova i iznova istrazujuci deveti krug…
U divnom domu naseg domacina docekale su nas livreisane sluge, sto je, videla sam krajickom oka iznenadilo i Vladimira, koji je, mora se priznati bio jedan prilicno lezeran svat.
Starac, cije ime nam nije dato da saznamo, se odjednom pomerio sa svojom foteljom. Iznenadjenje je bilo da je mocno sedalo ustvari bilo vozilo za invalida. Pomerio je pled i ja sam videla nemocne noge koje se ni malo nisu slagale sa gornjim delom tela. Video je moj pogled i nastavio:”Sta bi jednom starcu vise znacilo nego lepota kojom bi se okruzio?…Narocito u mom stanju…” Kolica je usmerio ka cosku ogromnog salona u punom drvetu u kome nas je primio. Divni kolonijalni prozori su gledali prema ogromnom plavetnilu jezera…
Tamo su bili nekoliko rasirenih zanosnih pirotskih cilima i jedan divan beli, pohabani svileni ogtrac sa perjem kao kragnom. Predicevu sliku je stavio tacno na stafelaj pokraj sofe na kojoj je na crvenom samtu nehajno lezao ogtac. Bila sam duboko potresena…Sve sa slike bilo je tu uzivo. Iluzija je bila tako potpuna da sam samo cekala da zanosna gospa sidje sa stafelaja i sedne na lezaj…
Starac me je zadovoljno pogledao, smrkcuci:” Posle toliko godina…Odlicno, ona je tu gde treba. Pomoci cu Vam svakako oko Vase namere.”
Mislim…Kakve nase namere!?

недеља, 7. април 2013.

Ne znam ti ja nista

..Ovog vikenda, tacnije cele nedelje, sam navraga, bila u Beogradu. Klinci, ali i moji lepi sinovi, koriste jedan krajnje ruzan termin za osecanje dosade i beznadja koje te obuzme kad neko gusi: smorio sam se, smorila sam se.
E ja sam se smorila. Smorio me je sivo oblacno nebo, bez naznake sunca i ledeni prolecni dani. Smorio me i Martovski filmski festival dokumentarnog filma, u kome sam  godinama uzivala, sa infantilnim izborom nagradjenih radova, spremnih za neku perverznu tinedzersku zurku. O zlim devojcicama i hipnotisanoj gomili. Naduvanim tinedzerima koji furaju komunisticku ideologiju (!?) a roditelji ih salju u Britaniju i Svajcarsku da se skoluju. Smara me cak i ovo sto sad radim, a to je prepricavanje istih pretencioznih animacija i dokumentaraca.
Smorilo me je i ministarstvo u kome je krenula frka oko tendera, a posebno su me smarali Srbi iz Rumunije kojima nije bilo jasno da skoro gotov projekat za koji je bilo novca kod njih (mislim na vec pominjanu monografiju) sad treba stavljati na nekakav tender, po novim srpskim zakonima. Predsednik drustva, sa kojim sam po ceo dan bila on line se uznemireno drao preko Skypa, da ce svi Srbi u Rumuniji preci u Rumune, ako se posao ne zavrsi, pod hitno, do zadovoljavajuceg kraja...
Nasla sam se i sa jednom od autorki monografije, jednom sitnom zbrckanom plavusom iz .... ...., koja je gnjavila o promenama koje je trebalo uneti u vec davno zavsen tekst, jer je ona dosla do novih saznanja...
Novih saznanja, moje dupe, kao da nisam videla svu njenu beznadeznost u detaljima i nevaznim sitnicama.
Sa dosadom sam buljila u moje nove crne kozne cizme sa visokom sarom, grube i bahate, kako sam se i sama osecala, kada sam god pricala sa tom baba devojkom. Ta zena je budila najgore u meni, dok sam sa njom i dosadom u drustvu, prelazila hiljaditi put tekst koji je trebalo ispraviti. Budila je svojom usplahirenom revnoscu, lenjost i i ironiju. I svest da i sama odavno nisam bila ljubljena.
Sto se njoj na nosu videlo.
A meni, meni, samo u oku.
I mom srcu, koje je bilo sve tuznije.
Posebno me je smorilo prelazenje Trga Republike u nedelju, dok je komunisticka ikonografija plesala, po ko zna koji put svoj divlji travestirani ples. Bio je to neki skup posvecen Kosovu, dok su zice iznad grada tonule nisko, nize, praveci od Beograda ogroman kavez u kome sam osetila da mi nikada necemo biti deo Evrope.
I opet mi se, blasfemicno, Temisvar, na zalost, ucinio lepsi od Beograda.
Sto je do pre neku godinu, priznacete, bilo nemoguce.
A sta mi se tamo desavalo...
Ajao, kad Vam ispricam, pascete na dupe.
Bez greske.