Приказивање постова са ознаком Čikago. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Čikago. Прикажи све постове

четвртак, 16. октобар 2014.

Ne znam ti ja ništa


Ne bih da zvučim uobraženo i egocentrično, jer su to osobine koje zaista ne posedujem. Ali, nekako, posle ovih par poslednjih godina života na oštrici noža, na strah sam se navikla. A za nekog ko je odrastao na Geteovom Faustu i Danteovom Paklu, ni đavo nije bio crn kao što izgleda. Njegovo lice je bilo mnogostruko i već sam ga videla, na žalost, više puta.
Upravo sam sedela preko puta njega, u jednom sasvim svedenom restoranu Terzo Piano, na krovu Umetničkog instituta u Čikagu. Možda jednog od najlepših muzeja na svetu. Pogled je bio spektakularan, u svakom smislu. I onaj na Milenijumski park i onaj na Džonija. Nisam se više bojala zlih frajera. Nisam povraćala, napijala se, drhtala. Bila sam mirna kao ledeno more nad kojim nema ni daška vetra, a sprema se duga, duga zima.
Videla sam kao u cameri obscuri - Džonijev divni, sofisticirani, neverovatni Chopard, u kome je treperilo nekoliko sjajnih dragih kamenova, sa više različitih mehanizama, trenutak kada je ocečena mrtva ruka i trenutak kada je sat spao sa nje, malo krvav, u prašinu. Trenutak kada ga je Džoni uzeo iz  ruku štektavog, jer se on nije saginjao...Crnogorci ne ljube lance, pomislila sam ironično. Trenutak, kada je zadovoljno obrisao lepotu od krvi po vojničkim pantalonama u kojima je bio, te riđe boje da se krv na njima nije ni primećivala, a mirisao je i tada u Vukovaru i sada tako jako i dobro na tako kvalitetan parfem, da se ni miris leševa ni krvi takođe nije osećao. Dugmad na blistavoj svilenoj košulji, staro vukovarsko znamenje, Vucedolsku golubicu i trenutak kada su uzeta iz muzeja. Sve sam to već videla.
I znala sam da je budućnost došla po mene i da više neću imati snoviđenja. Da će se od sada stvari prosto dešavati. I da sam na pravom mestu u pravo vreme.
Jeli smo neku neverovatnu jagnjetinu sa limunovim sosom na neki uvrnuti italijanski način u tišini. Nisam pila alkohol, znajući da sam neuračunljiva kad popijem.
Bila sam svesna da je čak i izbor hrane bio tendenciozan, a ja u njemu uopšte nisam učestvovala. Nisam bila ni pitana, što mi se činilo krajnje nepristojno. Neki muškarci su bili tako samouvereni...Ali, ovaj je znao da je osim piletine, koja bi bila jeftin izbor, jedino meso koje sam podnosila bila jagnjetina. I to je bila poruka - Znam sve o tebi.
Nisam bila ni uplašena ni fascinirana. Boraveći pored Todorova, bar na kratko, navikla sam se na pretnje i život u strahu. U krajnjoj liniji, zato sam i bila u Americi, zar ne.