понедељак, 3. април 2017.

O izborima, juče

Kada bih pisala o onoj nagradi što treba radoznalcima da napišeš sedam stvari o sebi koje niko ne zna, između ostalog napisala bih: mislim o sebi da sam jako veliki srpski pisac i da su mi nekoliko priča za svetske antologije književnosti u rangu najvećih iz žanra. Mislim da sam strašna blogerka, među najuticajnima u regionu. Mislim da sam jako stidljiva privatno, vrlo povučena i nikada se da nema teksta ne bih busala u grudi, javno, pokazujući svoj značaj. O socijalnim mrežama da ne govorim.
I tako, ja mala, koja se ne hvali šta sve ume i sve zna, ponekad radim za izbore. Ne sedim u nekom izbornom štabu, ne pišem o tome po socijalnim mrežama, ne busam se u već pomenute grudi, nego vrlo tiho, stidljivo, uzmem da radim na glasačkom mestu u mom komšiluku, idući onom logikom da prvo počistiš u sopstvenom dvorištu. Ne radim to često, u proseku kad baš zajuni, dođe cara do duvara i dogore do nokata pa ne mogu da izdržim. Obavezno se prijavim i da idem po kućama starih i nemoćnih koji ne mogu da izađu na glasanje, a žele to. Restart je to sistema, taj obilazak starih, da vam kažem. Ozbiljan restart.  Za 19 godina koliko sam u Zemunu, juče sam radila treći put na izborima. U čast mog osamnaestogodišnjaka koji je prvi put glasao. Prvi put sa majkom na jutrenje. U čast osećaja užasa pred političkom stvarnošću u kojoj živim.
Na mom izbornom mestu bilo je 1452 birača. Od njih je na izbore izašlo 861. U konačnom skoru, Vučić je imao 414 glasova, Saša Janković 181, Beli 106, Jeremić 53 i Šešelj 45 glasova. Ej u Zemunu! U ZEMUNU.
Osim što mi se činilo da sam na glasačkom mestu na kome sam jedina istinska opozicija, a da je svaki ostali član biračkog odbora, pa i oni najtvrđe opozicije prikriveni član SNS, na mestu realno, nije bilo ni jedne jedine nepravilnosti. Bio je jako lep aprilski dan, moje drage komšije, a poznajem ih baš, baš mnogo su došle doterane, porodično, odazvale su se. Urbani, nasmejani mladi i stariji ljudi koji veruju u bolje sutra i u činjenicu da će građanska inicijativa spasiti svet. Živeće ovaj narod, mislila sam juče razdragano. Živim među lepim i pametnim ljudima u rascvetanoj ulici punoj višanja, smokava , zelenila i cveća. Kada sam se doselila u nju, nisam je doživljalavala tako. Link vodi do jedne od prvih priča koje sam napisala i koja, između ostalog vrlo precizno opisuje moj doživljaj ulice u kojoj živim. Mnogi voze bajk, sa mnogim ženama razmenjujem recepte, znam svaku klupicu u svim parkićima i sve bradate frajre koji su nekad pikali loptu u istim. Znam babice i komšije hipstere, umetnike i krimose, narkomane i propalice, porodilje i švercere. Majstore, lekare, poštare, profesore. I dan danas kad dođem na sprat njušnem šta su komšije kuvale, jer ako je nešto lepo, tanjirić će stići i do nas.
Mrak mi je pao na oči kad smo išli po terenu. Išla sam sa dva dobro držeća starija gospodina od kojih je jedan deda Andrijinog najboljeg druga kad su bili mali, a drugi, jedan opasno zgodan stariji čistokrvni Sremac iz mog rumskog atara, oštrog duha i fine ironije. Dan je bio divan, mlatarali smo nas troje čak u Vinogradima batajničkim pored samog Dunava među rascvetalim voćkama i uvezanom vinovom lozom dok ti pogled puca po celom raskošnom Sremu. Po našoj ulici smo se polomili načisto, pošto smo imali da obiđemo 11 adresa, pa je to trajalo više sati (ne pitajte šta smo radili u Bataji, sve je bilo skroz regularno). Mrak mi je pao na oči, jer su skoro svi zaokruživali Vučića, potpuno javno nam to govoreći, iako smo se sve troje trudili da ni slučajno ni na koji način ne utičemo na njihovu odluku. Kako je moguće, pitala sam se uznemireno, da bez ikakve instrukcije, starci od kojih su neki ušli u devetu deceniju života , a neki i u čitav vek, poluslepi i baš bolesni, znaju da je to ono što nam treba? Zar je moguće da je najskandaloznija predizborna reklamna kampanja koju smo gledali poslednjih trideset godina urodila plodom? Ili je taj teren dobro zaliven unapred?
Nemam odgovor. Bilo je strašno.
Da nam se tako iskroji kapa. Staračka. Naučena na poslušnost u decenijama za nama.
Kada smo prebrojali glasove, u prvi mah bila sam poražena.
A onda sam shvatila: Ovo je početak kraja. Ej! U ekstremnom Zemunu, samo jedna četvrtina glasača je glasala kako je glasala, stvorivši moćno opoziciono telo koje se ne može zanemariti. Ave Beli, Zdravo Jankoviću, dobrodošli ste.
Živeće ovaj narod. Živela Srbija, jedina država koju imam.

недеља, 12. март 2017.

Velika zemlja e book

среда, 8. март 2017.

Velika zemlja, rukavac, kraj

Bilo ih je mnogo. Cela planeta je živela raskošnim sjajem visoke tehnologije, kakvi su bili i njegovi stanovnici. Visoki i moćni. Ličili su na nas, ili smo mi ličili na njih, kao u nekom prastarom vremenu divova, čija smo mi bili umanjena slika… Odjednom sam verovala u čuda. Bila sam na uvrnutoj verziji Guliverovih putovanja, u velikom svetu Godzile, koja je polako, ali neumitno umirala. Pokazali su mi delove sveta, vodeći me u letelici, koje je pesak već jeo. Nepregledna šumska prostranstva i gradovi su se urušavali sami od sebe. Šta je bila nevolja, nikako nisam mogla da shvatim. Nije bilo druge, neprijateljske civilizacije. Stanovnici su živeli u miru, pored moćnih voda u savršenom skladu i samo su padali. Nije bilo leka, nije bilo mogućnosti izbora, samo konačnost velikog peska, koji je nekih dana, rastao kao užasni zli talas.
Alfa se nije pominjao i ja nisam ništa mogla da saznam o njemu, kao da ga nikad nije ni bilo.
Živela sam u ćošku jednog heksaedra, puna svetlosti i snova o nekom boljem životu. U kome ću posaditi seme Svalbarda u upropaštenu Godzilu koju su mi pokazali, da je obnovim. Bolju i lepšu.
Jedan dan su me opet poveli na, mislila sam, ispitivanje i eksperiment.
Kada sam stigla do prstena koji nas je, mene i Alfu, već vratio u prošlost Godzile, trgla sam se. Mrmljala sam sebi u bradu, da nisam bila spremna. Moj domaćin, jer je onaj prvi koga sam videla imao baš tu ulogu, me je pomirljivo potapšao svojom ogromnom rukom po glavi, lagano, inače bi me drugačije ubio.
Blago su me gurnuli u prsten.
Opet svetlost i opet mrak. Bila sam nekoliko miliona godina gurnuta u nekoliko miliona svetlosnih kilometara.
Probudila sam se u dubokoj travi, bila sam gola i sve me je bolelo. Bio je divan, sunčan dan, pun mirisa ranog proleća. Pogledala sam nebo bez i jednog oblačka i videla samo jedno Sunce. Bila sam ispod drveta. Pored mene je pala jabuka. Uzela sam je polako sa zemlje i zagrizla je.
Sada sam se svega sećala.

понедељак, 6. март 2017.

Velika zemlja, rukavac 4

Kada sam otvorila oči, a mrak je trajao nekoliko miliona godina, ležala sam na nečemu što je ličilo na mekanu školjku, okruženu nepoznatom aparaturom. Bila sam potpuno gola. Nije mi bilo hladno. Pogledala sam svoju bioničku ruku. Izgledala je iznenadjujuće normalno, kao moja nekada, pre fatalnog gubitka. Pomerila sam je oprezno. Uštinula sam samu sebe i osetila bol. Bila sam šokirana. Bila sam to ja, u najboljem izdanju. Ogroman zid je bio proziran .Na trenutak sam pomislila da sam na zemlji, ali bez greške, bila je to i dalje Godzila. Kroz zid su se videla Sunca i obrisi istog grada koga sam posetila u pećini. Vrvelo je od života. Po nebu i izmedju zgrada su letele iste onakve letelice kakvu sam jednu videla pre upada u pećinu. Bila sam u živom svetu planete, shvatila sam u deliću sekunde. Kako se to desilo, nisam imala pojma, ali bilo je uzbudljivo do granice da sam mislila da sam potpuno izgubila pamet.
Možda i jesam.
Venera u peni, osvrnula sam se po ležaju, meškoljeći se.
Pokušala sam da se dignem sa ležaja, ali sam osetila takvu mučninu i vrtoglavicu da sam se brzo vratila u horizontalu, iskosa gledajući kroz prozor. Osećaj je bio sličan onome kada sam prvi put otišla malo dublje u virtuelnu stvarnost, jako davno. Videla sam duplo i imala sam morsku bolest.
Samo, nigde nije bilo mora. Ili jeste, ko će ga znati.
Prostor je bio za ljudske pojmove ogroman, a ja zaista mali delić toga. Jednog trenutka, manja letelica se približila mome zidu koji se polako spustio, a ona je lagano lebdeći uplovila pravo unutra, kao u kakav hangar. Kada je stala, otvorila su se jedna vrata i na njih je stao prvi vanzemaljac koga je videlo ljudsko oko, ako ne računamo Vavilonce i Egipćane koji su tvrdili da su komunicirali sa svojim bogovima lično. Usta su mi se osušila. Gde je Alfa, pomislila sam u panici, zevajući u stranca, koji je ljubopitljivo zurio u mene, ako bih umela da prepoznam vanzemaljsku mimiku.
-Šta ću sad!?
Vikala sam na sav glas od straha.
Moj domaćin je podigao ruku i stavio je preko usta, onako kako se utišavaju mala deca.
Zavezala sam u momentu.

Velika zemlja, rukavac 3

Nisam mogla da odolim i uronila sam, klekavši, celo lice u vodu. Pokvasila sam se do grudi, uronila sam obe ruke, i onu bioničku, u vodu. Bila je ledena i tako...Mokra. Izronila sam i zahvatila vodu u ruku. Pila sam je prvo bojažljvo, a onda halapljivo, kao da je nikad nisam ni pila. Šta sam gubila, oh, šta smo na zemlji izgubili. Ukus vode mi je vratio sve dobro i lepo, odavno nestalo. Mogla bih da umrem bez svega ovoga, mogla bih, zaista, pomislila sam očarana.Pomislila sam na seme koje je trebalo posaditi. Godzilu koju je trebalo pošumiti. Sve je bilo tu, na dohvat ruke. Izula sam teške čizme i zagazila do članaka u vodu. Ne pamtim kada sam stajala u vodi, srećna...Alfa me je povukao. - Ludo, u pećini si, prehladićeš se. Obriši članke i obuj se, treba da idemo u grad...
*
Ušli smo u grad u tišini. Kretali smo se sporo. Povremeno bi odspavali neko vreme u pustoši koja je odzvanjala pustim građevinama bez ikakvog traga i prisustva bilo kakvog oblika života.
Dodirivali smo mašine, pritiskali dugmad, čistili peščane kupe sa istih. Ništa se nije dešavalo.
Jednog dana, ako bi se u podzemlju išta moglo zvati danom, ušli smo u prostor koji je vibrirao na sličan način kako sam doživljavala prorokovo prisustvo, koje sam naravno osećala. Zato sam i bila izabrana, bez svake šale, znala sam to od početka, samo sam se strašno plašila nepoznatog. U ćošku dodekaedra unutar heksaedra bio je oblik koji je nama bio poznatiji od ostalih. Ličio je na kapiju.
Čim smo joj bojažljivo prišli, zabljesnula nas je bela svetlost. Pre pada, Alfa je samo uspeo da me uhvati za ruku. Posle toga, bio je mrak.

недеља, 5. март 2017.

Velika zemlja, rukavac 2

-Ti si izabrana, tako je rekao Prorok, dodao je Alfa.
-Kakv prorok, pa on ne postoji, dodala sam ja.
-Onda ne postojimo ni mi, slegnuo je ramenima Alfa, pomirljivo.
Zaćutala sam, jer smo se priblizili gradu. Pored nas je svetlucala velika divna voda. Pomislila sam, da ako negde ima vode, tu mora da ima i života, kakav god oblik on imao.
Grad je bio sablasno pust. Nije ličio ni na jedan na zemlji. Nije ličio ni na jednu nastambu na Godzili. Bila sam duboko i istinski uzbudjena i potresena, jače nego kada sam videla letelicu oko koje se vodila bitka na površini Godzile. Pesak. Heksagonalni romboedarski sistemi, oblika šestostrane prizme pri čemu su vrhovi oblika šestostrane piramide. Zgrade su bile u više boja: mlečne, bezbojne kao kameni kristali, ljubičaste kao ametist, ružičaste, sive kao čađavac, smeđe kaingorn, crne morion, žute citrin i zeleni prejz.
Jednog trenutka me je Alfa povukao za ruku.
-Šta kažeš, pitao je. Kvarcni grad, a?
-Neke zgrade izgledaju kao da su od ametista. Promrmljala sam zadivljeno.
-Ne kao da su od ametista. Ametist su, rekao je Alfa tiho.
-Hajde da se vratimo na Zemlju i odnesemo malo blaga tamo. Bićemo najbogatiji ljudi na...Rekla sam ja.
-Ne lupetaj, rekao je Alfa. Pitam se, upravo, šta je Prorok video na tebi.
Nije ovo nikakav mitski grad iz bajki sa srećnim krajem, već naša budućnost, Alexa.
 https://youtu.be/qJeqUW-T5hE

субота, 4. март 2017.

Velika zemlja, rukavac

Spuštanje u jarugu je trajalo mnogo kraće nego što je izgledalo na prvi pogled. Tako je ponekad: stvari koje prvi put vidite izazivaju veće iznenadjenje od onih koje vidimo svaki dan. Čini mi se da su tako nastali i bogovi – bili su prosto ono što smo videli samo letimice i nismo umeli to da objasnimo. U strahu i neznanju.
Znanje je moćan saveznik. Ono što znaš je nenadjebivo. I onda nema straha, sumnje i bojazni. Oklevanja.
Alfa i ja smo se spustili prilično bezbedno jer je kosina u pećini izgledala oštrija nego što je stvarno bila. Ogroman žuti put do grada pod zemljom Godzile bio je prav kao strela. Nije ličio na put Oz, ali sam ga tako doživljavala. Čovek od slame, limeni i Lav smo bili samo nas dvoje, ali i to je nekad sasvim dovoljno. Bilo je jasno da veštačka svetlost koja je obasjavala ogromne svodove pećine nije bila deo zemaljske tehnologije. Mi Zemljani smo uvek bili nametljivi sa svojim izumima, ovde se nije videlo odakle svetlost dopire, kao da smo bili u neverovatnoj divovskoj sedefnoj školjci, svetlost je isijavala bukvalno iz svega, čineći celo podzemlje ružičastim. Pitala sam Alfu kako bi se Vergilije snašao u ovoj priči i da li bi ga Dante uzeo za vodiča i na Godzili. Alfa, za koga se ispostavilo da je više nego ugodan saputnik, umesto kometara poče da recituje:

Zemlju …
Sada oprezni mjerač dugàčkôm označi međom.
Nije se ljetina samo i hrana dužna od zemlje
Obilne tražila, već se u utrobu slazilo njenu
I blago skrito u zemlji nadomak Stiksovoj tmini
Stade iskapat se sad – podjarivalo ljudima na zlo.
Gvoždje i zlato od njega pogubnije iziđe tako
Na svijet, iziđe i rat, što vojuje s onim i s ovim
I što krvavom rukom zveketljivo oružje trese.
Sad se od grabeža živi..*
Zastala sam:
– Kakvog grabeža? Zar ovde dole silaze…
Alfa me je umirujuće obgrlio oko ramena:
– Silazimo samo mi, po svežu vodu i po obodu grada tragajući za nečim što bi nas uputilo na bivše stanovnike planete.
-Zar niste istažili grad?
-Nije bilo vremena, taman si se iskrcala na Godzilu tih dana kada smo pronašli ulaz u pećinu.
-Zašto smo ovde?
-Zato što je vreme.
-Za šta, upitala sam zabrinuto.
-Za tvoju ulogu u ovoj priči.
——————————–
*Ovidije, Metamorfoze prevod Tomo Maretić

субота, 21. јануар 2017.

Velika zemlja, nastavak

Sukob između dve korporacije je bio ovoga puta užasan. Celo nebo Godzile je gorelo. Ni Koreja ni West se nisu povlačile. Pustinja je treperila u požaru, koji je izgledao kao hiljade morskih pijavica. Samo, u vazduhu je bio pesak, a ne voda, koju smo na Godzili svi željno tražili. Dok sam nepomično posmatrala požar, nisam razmišljala o ratu, nego o onoj divnoj vodi koju sam na planeti pila. Nisam nalazila za shodno, čak ni da se savijem ili zaklonim. Imala sam utisak, da to nije trenutak kada ću stradati, prosto tek tako. Više mi nije bila bliska čak ni ideja oko čega se sukobljavaju dve sile, u momentu najvećeg otkrića u istoriji čovečanstva, činjenici da nismo sami u svemiru.
Odlično sam čula Tvoj unutrašnji glas, izvanredno, ništa mi nije promicalo. Čak je i ruka prestala da me boli. Zamrznuta u trenutku, koji je trajao, izgledalo je, večno, bilo je nešto što je sada bila čista ironija, sarkazam ili kako Ti drago. Biti zamrznut u pustinji te veličine, bila je čista komedija. Nije bilo noći da dokaže tu mogućnost. Nikako nije bilo noći.
Moj vodič me je naglo povukao za onu moju, pravu ruku. Kroz masku, jer je bilo nemoguće biti napolju pri ovakvom sukobu bez iste, sam videla da mi očima pokazuje u pravcu iza svemirskog broda. Imali smo priliku da trčimo vrlo kratko, u momentu kada je  sukob dostigao takve razmere, da su oko nas padali vojnici obe korporacije.
Iza broda, koji se prelivao u svim bojama rata, nalazila se mala uzvišica, koju, po svemu sudeći, nisam primetila pri prvom obilasku broda. Moj vodič je zamaknuo za nju, a kada sam ja stigla, zaduvana, on je već bio nestao.
Jedva sam primetila, od silnih oblaka peska koji se kovitlao, urez u steni i mali procep. Zavukla sam se  u njega, batrgajući, očekujući malo udubljenje na tlu. Ipak, zakoračila sam u prazninu, kotrljajući se opet, niz strmu padinu i delimičan mrak, koji je postajao sve dublji.
Kada sam  prestala da se kotrljam, razbivši usput i masku za disanje, kada sam se zaustavila, naletela sam na mog domaćina. Sručila sam se na njega svom snagom.
Bio je bez maske, dobro osvetljen nekom lampom koju je imao sa sobom. Posle par sekundi, onako pomalo ošamućena od pada, osvrnula sam se oko sebe, dok se on smeškao:
„Alexa, dobro došli na Godzilu,“ rekao je.
Pogledala sam oko sebe, navikavajući se na mrak, koji nije bio tako velik kako mi se na prvi pogled učinilo, a osećalo se i divno strujanje vazduha.
Pećina je bila tako velika, da se  u nju mogao smestiti čitav grad i to neki zaista velik, iz vremena XXI veka. Fantastične pećinske formacije poput stalagnita, visoke na stotine metara, bile su na sve strane. Ustuknula sam kada sam videla da smo na ivici užasno duboke i strme litice. U dnu provalije je bio grad, čije obrise sam jedva naslućivala.
„Grad se može pomeriti, ali ne i bunar*“, pomislila sam.

Ji Đing, Heksagram 48*

понедељак, 2. јануар 2017.

Velika zemlja 14 deo

Putovanje u središte Godzile je bilo prilično jednolično. Planeta je bila velika, imala sam na karti obeležen samo deo koji su istražile obe korporacije. Bilo bi jako teško bez mapa, mada se nije moglo desiti da se vrtite u krug kao na Zemlji. Nebeska tela su vas upućivala svojim treperenjem i različitošću da ste na pravom putu.
Ako je takvog bilo, uopšte.
Pravog puta, mislim.
Bionička ruka me je žigala, kao reumatska, pred kišu.
Bila sam dobro snabdevena. Dobila sam i moćno oružje, koje nije bilo samo reč🙂.
Jedan dan se, u blizini privremenog staništa dok sam još bila u blizini naselja, srušila nepoznata letelica. Rekli su mi da nije zemaljskog porekla. Starosedeoci, ako je takvih bilo na Godzili, su bilo vrlo predusretljivi, i ponudili su mi vodiča. Bio je to jedan alfa, bez nadogradnji, što je bilo sasvim relaksirajuće. Pričao je da je došao sa Zemlje još pre, dok na njoj i nije bilo tako loše, u potrazi za avanturom i novim domom, kao nekad što su dolazili u Ameriku, u potragu za zlatom. Nije bio ni sentimentalan ni melanholičan. Nije ga mučila nostalgija. Odveo me je da vidim brod. Izašla sam iz hoverkrafta, drhtavih nogu. Usta su mi bila suva. Želela sam da pušim opijum. Kada sam joj prišla, imala sam neprijatan i konačan osećaj pripadnosti. Samo sam je osluškivala. Nije mi govorila, a ipak sam je čula. Letelica je  bila bez pilota, ako sama nije bila nekakav oblik života. Podsetila me je na Gugenhajm u Abu Dabiju, pre nego ga je pesak progutao.
Rekli su mi kasnije, kada su me odveli kod lekara, usred kulturološkog šoka koji sam doživela, da su svi imali isti osećaj. Kao da je trebalo da bude tu, kroz sva vremena i prostore. Kao da ste trebali da budete tu, baš tu i nigde druge. Svakako nije mala stvar sresti se sa stranim oblikom života, ma kako bili pripremljeni za to.
Istina. Letelica je bila gola istina.
Da smo deca zvezda.
Da nas je ona rodila.
Da smo njoj pripadali, za sva vremena. I ona prošla i ona buduća.
Sledeći dan su hoverkraftom došli predstavnici i Westa i Koreje. Ni jednog nisam poznavala, a sve je postajalo jako uvrnuto.