уторак, 17. август 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeset drugi deo

 












"I sta kazes na poklon?" snishodljivo me je pitao dr Kupus, kada smo se napokon susreli na ovom prijemu..."Lepo sam ti rekao samo da se drzis mene i sve ce da bude kao podmazano", nastavio je radoznalo, zavirujuci bezuspesno u crno-crvenu plisanu kesicu. Kada je shvatio da mu necu uciniti to zadovoljstvo i pokazati mu neverovatni i skupoceni poklon koji sam dobila od Todorova, kao debelo, razmazeno dete mi je pruzio svoj sat na uvid. "A vidi sto sam ja dobio sat pre neku godinu od domacina. Pravi Patek.."
Prekinula sam ga zustro :"A zato ti ucestvujes u akciji, zbog poklona?"
"Naravno, draga moja. Pa, sta mislis, da je doktorska titula dovoljna? Znas koliko bi mi vremena trebalo da dobijem profesorsko zvanje u Beogradu, bez porodicnog nasledstva!?"
"O cemu pricas covece, kakvog nasledstva!?" Bila sam ga sita, vise nego na postdiplomskim.
"Ma o ocu profesoru. Bez tog nasledstva, zenska glavo. Dva zivota i tri doktorata, draga, najmanje. Ovako, precicom, mozda i stignem do zvanja. A onda se necu zadovoljavati satovima, ma kako zlatni bili, videces."
Bila sam zgadjena, kao i uvek u njegovom prisustvu. Bila sam cak spremna da mu oprostim sto me je umesao u ovako opasnu rabotu, dok sam ceo proces posmatrala kao nesto sto ima veze, pa hajde da kazem - sa "nacionalnim interesima", ali ovi njegovi, licni i sebicni...Uvek su mi bili strani...Ispod nivoa. Ispod svakog nivoa.
Bila sam premorena i zeljna sna i najmanje sto mi je trebalo bio je Kupus. Osvrtala sam se da vidim gde je Goran, jer mi je negde stavljeno do znanja da je moj dalji boravak na prijemu pitanje moje slobodne volje i izbora.
"Imas li nesto da mi kazes, ja bih na spavanje?" upitala sam Kupusa zlovoljno.
"Ah, pa ne vrti se svet oko tebe, Vladislava. Ja sam zadatak sa tobom zavrsio time sto sam te upleo u ovu pricu. Ovde sam zbog mojih interesa. Mozda uleti kakva vanredna katedra za mene!"
To mi je dovikivao, trceci da se pozdravi sa nekim , pretpostavljala sam, vaznim clanom bugarske intelektualne zajednice. Njegova uloga u ovoj prici je bila zavrsena.
Goran mi je prisao sa ledja.
"Jeste li spremni za poletanje, gospodjo?" upitao je polusaljivim, poluzabrinutim glasom: "Pilot je spreman, a mi bi sutra trebali da krenemo za Tursku. Mislim da ste ovde zavrsili posao? Zar ne?"
"Da, jesmo", rekoh ja uzdisuci.
"Hajdemo na spavanje, ovo je bio dugacak dan..."
Posted by Picasa

понедељак, 16. август 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeset prvi deo

Cvetan Todorov je bilo ime moga domacina. I ako je "nomen est omen" - onda je njegovo bilo u rangu crnog humora, a ne stvarnosne proze, koju ja pisem. Bio je to muskarac nesto mladji od mene, ili nesto stariji. Nisam mogla da ocenim, obzirom da muskarci mojih godina, ako jako ne vode racuna o sebi, vec pocinju da izgledaju dezmekasto. On nije imao ni jednu sedu, a ako se farbao, to se zaista nije moglo ni primetiti. Mozda je razlog svezini kojom je zracio, bila i kratko osisana kosa, mozda cak i na trojku, kako su se sisali moji sinovi, dok ponovo, u modu nije usla dugacka kosa kod mladica. Bio je zivotinjski privlacan, kao malo otezala velika macketina. Kao stariji brat moga saradnika Gorana. Ili njegov fantasticno ocuvani otac. Sedeo je u nekoj vrsti prestola, ali kako sam im ja prilazila, tako je ustao i cak nacinio par koraka u mom pravcu...Shvatila sam, da ne ustaje srpskoj predstavnici ministarstva prosvete, da bi bio domacin, nego lepoj zeni kakva sam, evidentno, to vece i bila. To sam shvatila i po zlobnom odmeravanju i cak iznenadjenju na licima nekih od gospi kojima je bio okruzen. Medju njima, bila je tu i profesorka Julija Kristeva, koja me je danas (pre sto miliona godina, cinilo mi se) pratila sa Univerziteta i ona druga, kojoj ime nisam uspela da upamtim. A u daljini velikog salona za prijeme, primetila sam i starog drugara, dr Kupusa.
Cvetan Todorov je bio...nas domacin. Bio je u beloj svilenoj kosulji i divnim mekim belim pantalonama, takodje od sirove svile. Od nakita, samo je na malom prstu imao jedan prelepi, raskosni prsten, sa kapljicom krvi u njemu. To granat sigurno nije bio, nego, po svemu sudeci, najfiniji rubin... Videvsi sa kakvim zanimanjem posmatram njegov prsten, umesto dobrodoslice, na pomalo iskvarenom srpskom, rekao mi je, otprilike, da se "savrseno uklapam u njegov imidz" i da uz rubin koji nosi, zena koju ce odvesti za sto u njegovom skromnom domu, ne sme da ima manje od Loubutinki na nogama, veceras. Pitao me je, samo, kako mi se dopadaju njegove ruze, i ne cekajuci moj odgovor, dodao, da se on bavi ruzama i da je najveci izvoznik ruzinog ulja u drzavi, te da "ne slusam zlobne primedbe ostalih na temu, ko je Cvetan Todorov..." Ako neko bude smeo da ga ogovara, rekao je to glasno, na sta se njegova svita nasmejala. Neki suvise glasno, neki usiljeno, a neki komentarisuci, da takvu figuru kao sto je nas domacin niko ne sme, iz pijeteta, da ogovara. Dr Julija Kristeva mi je prisla, ovoga puta, mnogo ljubaznije nego na Univerzitetu i preuzela ulogu domacice. Ona je i sedela za stolom sa mnom. Nigde nisam videla profesora koji mi se onako vulgarno udvarao jutros. Dr Kristeva mi je rekla, da je Cvetan informisan o neukusnom ponasanju istog, uskratio profesoru poziv i da ga vise nece koristiti ni u kakvim pregovorima.
Cvetan Todorov je bio vazno ime u drustvenom, politickom i javnom zivotu zemlje, to sam mogla da ukapiram. Tokom vecere, koja je trajala milion jela i cokoladna fontana plus, mogla sam da ukapiram da za stolom sede mnoga javna imena bugarske scene...
Samo, kakve veze je imao proizvodjac ruzinog ulja sa univerzitetskim poslovima, pitala sam poluglasno dr Kristevu!?
Ma, on je i pesnik i to sjajan! Uzviknula je ona ushiceno.
Pomislila sam na filosofsku delatnost nase dr Mire Markovic, zlovoljno.
"A sto onda ima esalon tipova u crnom? Ko bi pesniku naudio?" Nastavila sam ja, sada se vec praveci nevesta.
Dr Kristeva me je ledeno i sa prezirom odmerila, uskracujuci mi odgovor, zabivsi svoju nosinu u prvoklasni kavijar koji je brisala, a ne jela...
Setila sam se Univeziteta Brace Karic u devedesetim i citave bulumente srpskih intelektualca koji su se hranili na tom pojilu...Nasih akademika, glumaca i pesnika...Eh, Balkan...
Sto sad novine objavljuju samo porodicne fotografije Karica dok sviraju harmoniku? Sto ne objavljuju fotografije onih sto sede u SANU i udruzenju novinara, kako sa osmehom primaju Kariceve diplome i prinadleznosti...
Kako je to na Zapadu, bas me interesuje? Da li i tamo sumnjivi tipovi kroje kulturnu mapu drzave?
Todorov je bio opak igrac; kakav pesnik i ljubitelj ruza, to sam i ja sa pocetnickim stazom u spijunazi, mogla da shvatim...
Goran je bio okruzen mladim lepoticama i videla sam po seretskom pogledu koji mi je uputio, da mu to ni najmanje ne smeta...
Posle vecere mi je prisla sekretarica u zanosnom sivom i rekla mi, diskretno, da je vecera znak izvinjenja za neprijatnosti koje sam imala i da ce posao biti zavrsen u korist Torinskog. To mi jemci nas domacin, Cvetan Todorov, licno. Kao mali znak paznje salje mi i poklon. Urucila mi je malu plisanu crno crvenu kesicu u kojoj je bila, kada sam je otvorila, malusna flasica od brusenog kristala sa esencijom najfinijeg ruzinog ulja, koja je bila zatvorena maleckim poklopcem na cijem vrhu je blistao majusni rubin, kao kap crvene krvi sa vrha prsta. "Trnovoj ruzici", dobacio je, nazdravljajuci mi i dizuci casu nekog penusavca, kada sam mu, sokirana, klimnula glavom u znak zahvalnosti. Krenula sam mu u susret, ali moj trenutak je vec prosao, jer sam primetila, onu istu dvojicu, koja su nas sacekala ispred helikoptera, kako mi presecaju put...

петак, 13. август 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeseti deo

...Stojim ispred TC Usce i placem. Zivot osecam, tesan. Dolazim u praznu kucu u upropastenim cipelama, tusiram se. Lezem u prazan krevet. Posle izvesnog vremena zaspim. Sanjam kako sam u Bugarskoj i kako neki covek u crnom nisani u mene iz ogromnog pistolja...Budim se. Muza i dalje nema. I kao da ga nikad nije ni bilo...
U znoju sam. Za trenutak, ne znam ni gde sam!?
Hotel Plaza, Blagoevgrad!?
Sta, to nije bio san!?
Lezim mirno, ne pomeram se. Srce mi otkucava. Bam. Bam. Bam. Tak-tak. Tak-tak. Tak-tak. Bam. Bam. Bam.
Moram ustati. I spremiti se. Ceka me vecera.
Zazvonio je telefon. Jedini dokaz realnosti.
Recepcionerka na savrsenom engleskom javlja da je vecera pomerena na 22.00, da je obavezna vecernja toaleta i da helikopter dolazi tacno u 21.15. I to samo po mene, naglasila je.
"!?"
Nisam ni usta otvorila, a ona je nastavila, kao da je cula moje neizgovoreno pitanje: "Heliodrom je na platou iza hotela"
Opet sam bila u soku. Mozda i vecem, nego kad su pucali na mene na putu ka Rilskom manastiru.
"Talk about what!?"
O tajnoj veceri novog doba!?
O potpisivanju preprodaje novog hemisko-bioloskog oruzja!?
Ili o skromnim visokoobrazovnim planovima regiona!?
Izgleda da je lova u visokom skolstvu mnogo veca nego sto sam ja ikad videla, pomislila sam skepticno. Kako to do sada nisam znala!?
Pomirila sam se sa sudbinom.
Ako me veceras ceka izbacivanje iz helikoptera sa visine od 2000 metara bez padobrana, bar cu biti lepa. I u lepim cipelama, jer sam odlucila da konacno obujem crvene Loubutinke. One zlosrecne Pigalle pumps, sto sam ih spremila za muza...
Udahnula sam vazduh, ustala iz kreveta, istusirala se. Obukla malu crnu haljinu dubokog dekoltea i moje vrtoglavice. Nasminkala sam intenzivno samo oci, i stavila sjaj za usne. Pogledala sam se u ogledalo - izgledala sam bolje nego ikada, nakupljeni strah i nesreca koju sam svakodnevno osecala, ucinili su mi oci ogromnim. Bila sam ispijena, izmucena i usudila bih se reci, fatalna.
Samo me je za sekundu steglo srce...
Eh...Uzdahnula sam, nastavivsi ironicno. Prava Mata Hari. Koleginice u ministarstvu me ne bi prepoznale.
Nisam imala na sebi ni komadic nakita.
Crno - crvena kombinacija bila je dovoljno kobna. Eros i tanatos.
Prava drama.
Goran je vec bio u hotelskom baru, kada sam sisla.
Da je moj izgled bio pun pogodak, videla sam po blago podignutim obrvama i letimicnom pogledu kojim mi je odmerio figuru. Atmosfera medju nama - skoro eroticna.
Da je ovo kojim slucajem, bio privatni sastanak.
Kada sam im rekla, da traze da na veceru dodjem sama i da se plasim da cu leteti ko ptica, prvi put se nasmejao. I to na sav glas.
Rekao je, otprilike "komunisticki stosovi od vremena pre perestrojke, od kojih i dalje boluje cela Istocna Evropa, a boga mi i ona Mitel." I jos, da "to ne dolazi u obzir, samo su hteli da Vas zaplase".
I zaista, pilot helikoptera koji se uskoro spustio, nije rekao ni reci na to sto je Goran lako uskocio za mnom u letelicu.
Sleteli smo na neverovatno mesto. Objekat je bio velicine omanjeg dvorca, pored Loare, na primer. Umesto francuskih vinograda, oko dvorca je bila mracna bugarska sumetina. Neka cetinarska, rekla bih po ostrom i zamamnom mirisu, koji se sirio iz mracne noci.
Okovani u planini, bili smo u nekoj kic reinterpretaciji James Bonda sa zlim vladarom sveta koga glumi...
"Pojma nemam", pomislila sam zabrinuto.
Kada smo sleteli, sacekali su nas dva muskarca odevena u identicna tamna odela,sa tamnim naocarima. Koje su ocitavale: Sluzbenica srpskog Ministarstva prosvete. Godiste 196...
Tezina... Visina...Inteligencija? Karakter? Krvna grupa? Temperament? Bracno stanje? Bankovni racun? Otisak prsta? Otisak zuba?
Gubila sam se u vrtoglavom iscekivanju vadjenja pistolja...
Goran me je blago stisnuo za nadlakticu, pomogavsi mi da se vratim u stvarnost. Jedva sam se iskobeljala iz aviona. Dvojica telohranitelja, jer izgledali su tacno tako, se nisu ni pomerili.
Iz polumraka koji je okruzivao bljestavo osvetljeni heliodrom, izronilo je ljubazno zensko lice.
Odahnula sam. Bar sam mirna za sada. Nece biti pucnjave.
Dama je bila u sivom, koliko sam primetila. Nekom skupocenom i treperavom sivom, kakvog nikad u zivo nisam videla. Neki Prada iz ogranicene kolekcije, naslucivala sam.
Predstavila se kao prva saradnica naseg domacina, cije ime nisam uspela da razaznam.
Dvorac, zamak ili daca ( ne znam kako to cudo zovu bugari!?) je bio obasjan bakljama, sto je celom prizoru dodavalo ton misterioznog. Tako neophodnog celoj prici.
Duboki koralno crveni tepih se slagao sa mojim cipelama, a vodio je od helikoptera, preko velelepnog stepenista i platoa, sve do ogromnih sirom otvorenih staklenih vrata koja su bila uokvirena raskosnim ruzicnjakom boje mocne ljudske krvi. Na palisadama su u nastavku bile i dalje ruze najneverovatnijih boja i velicina. Mnostvo prozora je bilo osvetljeno, a oni koji nisu, u svom mraku su imali odsjaj baklji.
Bilo je vreme za jos jednu avanturu.

недеља, 1. август 2010.

Kisa i moje nove cipele - devetnaesti deo

Preko telefona sam urlala! Plakala i pretila. I Hamzi i Ministru, koga sam za divno cudo, dobila licno. Obojica su se smejali, tumaceci napad sasvim slicno. Otprilike, da se lokalna mafija, kao i u Srbiji, kada su me u Novom Sadu napali,sluzi skoro jednakim sredstvima, jer najvise vole lov u mutnom i lazne diplome. Samo su, eto, Bugari agresivniji. Obojica su istakli da lazne diplome sigurno nece moci da izdaju, kada pocne da se primenjuje sporazum, a da je to velik posao i ogromna zarada.. I da treba da izdrzim pritisak, za "vise interese" "nacije", rekao je Ministar, "regiona" rekao je Hamza. Obojica su rekli da, uostalom, imam na raspolozenju najboljeg specijalca koga Srbija prosveti trenutno moze da da.
"Koga, Gorana?" Upitala sam ja, po stoti put, naivno.
Obojica su me precula. To me je posebno razbesnelo. Hajde sto mi muz cuti, ima u sustini dobre razloge za to, ali sef i Hamza!?
Obojici sam zalupila slusalicu!
Odjurila sam do Goranove sobe i kucala na vrata. On mi ih je otvorio sveze istusiran, sa tek navucenim pantalonama. Kosu je jos brisao. Mirisao je dobro. Kaplice vode su se slivale niz njegove misicave plecke. Hm, hm. Pogled na njegov torzo me je malo smirio i umeksao, mada sam poprilicno imuna na cari mladjih muskaraca.
Jesam li Vam to vec rekla!?
No, nisam previse saznala od njega. Poceo je da mi prica o romanu (!?) Tery Pratchetta, u kome cetiri jahaca apokalipse uzimaju moderna oblicja, a rat dolazi u formi ratnog vojnog izvestaca... Mislim, kakve to veze ima sa tim da su meni u nos nabili onoliku pistoljcinu!? Sta je ovo, literarna sekcija mojih sinova!? Uzbudila sam se ponovo.
I od kad specijalci citaju epsku fantastiku!? Pitala sam ga zlobno. Zar ne treba da cita Vuka Draskovica i Legiju!?
Goran se razoruzavajuce nasmejao i seo za laptop, komentarisuci da je on zavrsio koledz na zapadu i da je vreme Sudije, Noza i slicnih gluposti neumitna proslost. I da on mora da nadleznima posalje izvestaj, pa ako hocu, narucice nam pice u sobu, a ako ne, da ga ostavim da to uradi.
Vratila sam se u moju sobu da se odmorim. Jos uvek me je cekala vecera sa Bugarima.

Kisa i moje nove cipele - osamnaesti deo

Strasno mi je i da pisem o ovome; stalno imam osecaj da me neko iz prikrajka posmatra...Da mi se nije desilo to sto mi se desilo, postala bih tezak ksenofob...Ovako, za sve imam opravdanje. I to veliko.
Izmedju posete Univerzitetu i vecere u nasem hotelu Plaza, imala sam dogovoren nezvanicni sastanak na Americkom univerzitetu u gradu, koji mi je ugovorio Hamzo, uz pomoc svojih veza. Postalo mi je jasno zasto je Blagoevgrad imao tako jak univerzitetski zivot. Smesten u podnozju planina, bio je razmedja izmedju dva sveta - hriscanskog i muslimanskog. Dzamija i obliznji Rilski manastir, jedan od najstarijih u pravoslavnom svetu.
Americki univerzitet je moderno zdanje kroz cije prozore se nazire arhitektura stare Bugarske. Svi su bili poslovni i ljubazni. Odmah su mi, bez uvijanja, rekli da njih ne interesuju nikakvi evropski sporazumi, i da je Torinski, cist gubitak vremena. Ponudili su me flasiranom vodom. To je bilo sve. Njihov sekretar, mi je objasnila da na svojim misijama (tako je to nazvala) nikada ne propusta da popije po dve litre vode, jer "ona cuva mladost i izvor je zivota". Zavrsen citat. Bila je u jednom sjajnom sivom kostimu iz koga su izvirale dugacke, suvonjave noge gospodje profesorke u poprilicnim godinama, koja je u mladosti sigurno bila sjajan sportista i toga se ne odrice ni danas, u svom Kapa-Alfa-Beta sestrinstvu.
Bila sam iznenadjena elegancijom i lakocom sa kojom me je odbila, naglasavajuci da "jedva ima vremena za bilo kakav rad, osim misije dobre volje izlivanja americkog duha demokratije na multietnicku studentsku grupu na njenom Univerzitetu".
Takodje je pomenula i svog dragog kolegu iz Sarajeva, preko cijeg sticenika sam uopste primljena u njen radni i "trenutno i zivotni prostor".
Pitala sam se zasto je Ministar insistirao da uprilicim ovaj susret, koji ocito nije urodio plodom. Pitala sam se, kakva je uloga Bosne u ovom susretu. Pitala sam se, po stoti put, sta cu ja tu!?
Posto je sastanak trajao kratko, zamolila sam Gorana da posle rucka u hotelu, odemo do cuvenog Rilskog manastira, mada je i sam Blagoevgrad imao svojih cari. Gradic okruzen raskosnom planinom i divljim sumama, pocinjao je da mi se dopada. Blizina manastira je privlacila znacajan broj religioznih turista, tako da je i u hotelu bilo ugodno drustvance.
Iz Plaze smo izasli oko dvojke.
Put u planinu je bio dosta dobar, uspon ne preteran, iako je manastir na kilometar nadmorske visine. Na izlasku iz grada, primetila sam jos crnju limuzinu, nego sto je nasa, ako je to uopste moguce.
Taman sam htela da se nasalim na racun kopi/paste limuzina, kada je Goran naglo povecao brzinu.
I limuzina je takodje povecala brzinu, sustizuci nas, sto je izgledalo skoro nemoguce. Put u planinu se penjao, gume su skripale, nebo je pocelo da se muti.
Goran je pritisnuo dugme za otvaranje prozora...I limuzina je pocela da spusta svoj.
Bang. Bang. Fiju. Culi su se udari ispaljenih metaka po, sada sam shvatila, blindiranom automobilu. Bila sam u soku. Goran sa nekom ogromnom pistoljcinom u stilu Magnuma koji vozi ..ne znam kojom brzinom, jer je upravljacka tabla naseg BMW-a pre licila na kompjuter nego na...auto.
Bila sam u TAKVOM soku da sam sve vreme ponavljala "Gorane, ko ste Vi? Brzo mi odgovorite, ko ste!!!? Ko ste Vi covece?"
Limuzina je skoro udarala u nas auto, toliko je bila blizu. U njoj su se kroz taj tek otvoren prozor, nadzirala dva mracna muska lika. Jedan koji je vozio i drugi koji je nisanio - ravno u mene!!! Na svu srecu, Goran je sjajnim skretanjem u krivini izbegao taj metak.
Ne znam kako bih se zavrsila ova suluda trka, da se nismo neverovatnom brzinom priblizavali manastiru. Limuzina je odjezdila dalje, a Goran je uz skripu kocnica zaustavio auto na parkingu rilskog kompleksa.
Izbatrgala sam iz automobila potpuno zblanuta. Usi su mi zagluhnule, sto zbog nagle promene nadmorske visine, sto zbog pucnjave ciji sam bila akter.
Oboje smo cuteci usli u lepotu ovog starog zdanja. Nisam imala snage da uzivam u njoj. Srucila sam se na klupicu, trepereci.
Prva stvar koju sam pitala Gorana, bila je kako cemo se pobogu, uopste izvuci iz Bugarske i spustiti, kao prvo i najurgentnije, sa planine. On mi je pokazao jedva primetnim pokretom lica na grupu turista koja je upravo zavrsila posetu manastiru i bucno se utovarala u cak tri autobusa. Sve sam razumela.
Ususkani izmedju drugog i treceg busa, u Blagoevgrad smo se vracali mileci u bezbednoj koloni, daleko od mocnih pistolja placenih ubica u crnoj limuzini.
Pocela mi je strasna glavobolja, sto je kod mene uvek posledica stresa.