Приказивање постова са ознаком Al Kapone. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Al Kapone. Прикажи све постове

среда, 19. март 2014.

Ne znam ti ja nista

.“Vi uopste niste normalni…Niste normalni! Da li me cujete!? Kakve su to gluposti??? Sverc vukovarskog blaga, ovde u Cikagu!? Preko Rumunije uz ucesce Bugara!? Oh my god! I.. Can not believe!!! Vi ste gospodjo, uz duzno postovanje, totalni, kompletni idiot. Ne, ne da li je to neka skrivena kamera, neki stos? Neki kanal za uzaludne? Provokacija u mojim starim danima? Kazite, ko Vas je poslao? Ko? Brzo!!! Nije ovo Cikago Al Kaponea, gospodjo. Svasta!!!” Moj sagovornik u Cikagu, posle premijere filma, se demonstrativno obrnuo na jednoj peti i bez pozdrava odjurio iz sale. Onda se kao furija vratio, lupnuo staracki stapom po podu i rekao: “Ovo je XXI vek gospodjo. Doba Obamine administracije. Imamo mi ovde drugih problema a ne te trice i..i… kucine iz ksenofobicne Srbije”. U to je prisao moj saputnik lice sa oziljkom, sa najsirim osmehom koje je on mogao da iscedi, uhvativsi me ispod miske, sapucuci starom gospodinu nesto na uvo na engleskom…On je smrknuo, pogledao me ispod oka i nastavio nesto malo manje brundavim tonom:”Ma ipak, takve budalastine”…Vladimir je, jer tako se zvao moj kolega, nastavio uzbudjenu tiradu, celicnom sakom me stezuci za misku i dalje. Na svu srecu sto sam jos uvek razumela govor tela. Bila sam nepomicna i zauzela sam poziciju: predusetljivo.
Nisam znala sta sam uradila. Sve ovo je zaista za mene bila potpuno nepoznata i situacija i zemlja. Da li je sukob sa domacinima na festivalu mogao da bude medjunarodni diplomatski incident?
Tesko, pomislila sam ironicno. Inace se , koliko sam informisana, Srbi u Cikagu dele kao i oni u Srbiji. Od sebe se ne moze pobeci. Srbija bi želela da su „oni tamo” svi redom bogati i svoj novac ulažu u otadžbinu. Dijaspora traži da „mi ovde” budemo uređena, jaka i moćna država, da se s njima radi transparentno i po pravilima. Sve to, međutim, teško se ostvaruje jer je poverenje izgubljeno, a raskoli i podele su i dalje duboki. Partizani, četnici, Srbi, Jugosloveni, otimačine kroz zajmove za preporod, prevare, mito i korupcija – sve to stalo je kao zid između matice i dijaspore.
I ovako sam bila beskrajno unemirena snom koji sam imala prvu noc po dolasku u ovaj vetroviti grad. Uvek sam sam se uzasavala jakih i ledenih vetrova a izlazak iz stana naseg domacina je za mene bio pravi sok. Ledena oluja i temperatura od preko minus dvadeset vise nije bila blagoslov za moja ranjena ledja,.
Sav bol se vratio hiljadu puta jaci, a sad su uz njega isle i zle slutnje i strahovi. Jedva sam gutala ledeni dan kao ostricu noza u plucima…
U bioskopu sam plakala, od hladnoce, tuge uznemirenosti, dok je Jelena krisom zevala. Uzbudjivala ju je jedino publika i komplimenti koje je dobijala od gledalaca, posle projekcije. Bila sam iznenadjena da je na konferenciji za novinare, na kojoj je ucestvovao i reditelj filma, neki uzasno razmazeni i blazirani frajer, koji je samo jurio novac i veze po holovima festivalske zgrade, bilo vise americkih nego srpskih novinara. Ili se to meni samo cinilo?
Vladimirovo prisustvo je konacno dobilo na znacaju. Eto, cak sam saznala i kako se zove. 
On mi je objasnio da gresim i da to jesu nasi ljudi, ali sto godina kasnije. I da cemo svi mi kad izgubimo identitet, tako izgledati.
Kao stranci sami sebi.
A vetar je i dalje beskomromisno divljao.