Приказивање постова са ознаком Pink. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Pink. Прикажи све постове

недеља, 28. октобар 2012.

O ljustenju luka ili nesto sasvim licno


Kaze danas na nekom TV kanalu dr Zoran Milivojevic, psihoterapeut i transakcioni analiticar naciji, parafraziracu: Ako vec dopustate deci da gledaju emisije neprimerenog sadrzaja, glasno izrazite svoje negodovanje i dajte svoje misljenje o istima, prenoseci tako Vasim malisanima Vas odnos prema moralnim vrednostima...
Jaoj.
Bila rec o emisijama meni "omiljene" televizije Pink i njenom satelitu koji se u vecernjim satima pretvara u cudoviste, Srecnoj televiziji. I o nekoj slicnoj emisiji koju neguje Prva, slicnog zanra (ono kao iznose se najstrasnije porodicne tajne, kamera snima, svi placu...)
Sta sad jaucem, pitacete se Vi? Zar nije dobar savet lekara nase duse, Milivojevica?
Nikad ne pisem o deci smatrajuci ih svetima, al znam da moj blog ponekad citaju moji sada vec odrasli djaci, pa osecam skoro moralnu odgovornost...
Nisam u prosveti citav vek, pa da imam neverovatno iskustvo. Devedesete u novinarstvu, dvehiljadite u prosveti. Ove godine dvadeset godina staza...( I jos godina ipo ukradena, volonterska, nestala, kao sto ponesto nestane u zemlji senki...)
Za dvanaest godina u srednjoj skoli samo mi je jednom dosla jedna mama da me pita ljutito, zasto ja deci dajem temu za domaci "Za i protiv realiti programa", kad je u njihovom domu takvo stivo zabranjeno!?
Pa kad sam joj objasnila da temu razmatramo kriticki, zena odahnula.
Hocu da kazem, deca ZNAJU sta su prave vrednosti. Roditelji ne znaju. Ili su isto zaboravili. Zato bolje da zavezu. Roditelji, mislim, ne deca. Deca neka jasno i glasno iznose svoje misljenje. Sto cesce i sto vise. Mozda ih neki idiot i cuje. I smanji sa idiotizmom. I postane covek.
Dodje mi da jedan dan obesim ovde njihove mile, drage i dobre sastave pune podsmeha i prezira na racun kakanih tv programa i na gore vec navedenu temu. A jos ja ne predajem u nekoj elitnoj srenjoj skoli. Nego znaci, u Zemunu.
Munze rules.
I tako ja pocela da gledam TV program.
Vidim kad pisem o TV, vise me citaju nego ikad. Racunam, ako nastavim da s.... mozda neko procita i moj roman.
I vidim svaka televizija ima omiljenog politicara koga emituje u svakoj informativnoj emisiji. Vidim na Pinku, ekonomski rokenrol i u Vestima.
Ha!
Pre neki dan me pita moja mama, dok sam joj spremala kucu, a ona lezala na krevetu, jer je ona punacka i radoznalog duha Sremica u godinama, sta sad to znaci Gunteru Grassu da pise knjigu sa tim naslovom "Ljuscenje luka" koju ona razmislja da uzme u biblioteci, al ako je to neki recept za supicu od luka, njoj to ne bi prijalo, jer istu ne voli.
Tu ja majci mojoj jedinoj, objasnim kako je ljuscenje luka uvek neugodan proces i kako je viseznacan debelo. Moze da bude mala koketerija sa postmodernom koja ljusti luk vec godinama da sve puca i luk i kupus, pa od knjizevnosti ne osta nista, al moze da bude i nesto politicko, tesko i razoblicavajuce. A kada je o Grassu rec, to je njegovo autobiografsko priznanje da je jedan Nobelovac kao mladic pripadao fasizmu i SS trupama...I da slobodno uzme knjigu, nema tu od recepata nista, kao sto nema nista ni od luka kad se oljusti. Samo suze u ocima. Jos joj dodam, da kada je odrzavama u Evropi rec, termin se koristi, pojednostavljujem ja sa svojim mozgom profesorke knjizevnosti, a ne vrhunskog politickog analiticara, za procese prepoznavanja korena korupcije.
Ma idi, mama bila zadivljena, kako pametnu cerku ima. Nagovarala me posle toga da se uclanim u neku partiju, kaze da i ja uspem u zivotu jednom.
Do kraja smo se i posvadjale.
Ih, kao da sam se ja jednom uclanjivala u neku partiju. I isclanjivala ubrzo iz iste, rezignirano.
Pretpostavljam da kad je glasanje, bar cetiri partije koriste moje podatke, ukoliko im zatrebaju.
Cek, jel cetiri!?
Ne mogu da se setim tacno, zabrojala sam se.
Pa sam tada nesto stucnula i pomislila, kad bih ja ljustila luk, onako izistinski, sta bi ostalo!?
Moram da pomenem, pre neki dan na Sajmu knjiga, sve bilo super, dok me na izlazu nisu docekali veliki reklamni panoi sa neverovatnim srpskim zenama "piscima", Suzanom Mancic, Sanjom ne znam kako se preziva, ona krestava sto mljacka i cici sa Pinka, pa novi roman one skaredne skandal dame nosate i guzate u sesirima...  Tu su mi suze krenule ..
Za mene je umetnost, kao i dete bre, svetinja. SVETINJA.
Sjajan koncert Paka de Lusije, na primer od pre neko vece, tanana predstava Reciklirani snovi, Teatra senki, na kojoj su se na istom poslu izvodjacke magije okupila i deca i odrasli, neki zaista fini ljudi, u poklonu Taliji...
Neki segmenti Good life Oktobarskog salona u zgradi Geozavoda. Vaginini monolozi koje konacno citam...
Kada bih ja zaista ljustila luk ostao bi moj sin i babica, koja zivi sa nama i koja mi je, posle smrti muza, najbolji prijatelj.
Sve ostalo bi bilo nista.
Ostale bi, naravno, i suze u ocima.
A sto se recepata tice...Vise volim da pravim kolace.

петак, 5. октобар 2012.

O prasini i travestiji

Eh..Da je ziv Marko Kekovic, nikad u zivotu mi ne bi palo na pamet da napisem ovakav tekst, naucena u televiziji Novi Sad, gde sam radila devedesetih, u informativnom programu, da ekonomisem recima i strogo vodim racuna sta pisem.
Da ne reklamiram nikoga, ili da ne uvredim nekoga ili da mi kakva jereticka recenica ne promakne...Ma kakva recenica, veznik bre!
Autocenzura je jaka u meni. A kao relativno pazljiv citalac psiholoske literature i posmodernistickog shita svakojake vrste ( i po nekog genijalnog teksta), svesna sam i toga da je pisanje zaista potraga za ljubavlju i dopadanjem i da svaki tekst negde jeste zavodjenje i da kad ruzno govoris o drugima govoris ruzno o sebi i ...bla, bla. A ko ce da te voli, kad si zloban!?
A sve sto nam treba je - ljubav.
Dakle, da je ziv Marko Kekovic, koji mi je jednom skinuo reportazu iz prvog Dnevnika u pet, pola sest (nemam pojma kad je sad, to cudo ne gledam godinama) samo zato sto sam pitala:"Izvinite sefe,  sta je sa mojom deviznom dnevnicom sa puta u Madjarsku. Eno i radio je dobio i Tanjug je dobio ?", ne bi ja pisala ovo....Ma kakvi!
A ko je Marko Kekovic, necu da Vam kazem. Ko zna zna, ko ne zna, ok. Ne mora.
Dakle, neposredan povod za ovaj tekst je jutrasnje prelistavanje stampe i letimican pogled na tekst o smeni Lasla Blaskovica sa mesta direktora Kulturnog centra Novog Sada. Jedan od boldiranih razloga - visejezicna tabla na zgradi istog i cini mi se latinicno pismo u prvom planu...He, he, he,he. Mislim da ispod, sitnim slovima pise i nesto o lovi... Nisam sigurna.
Setila sam se da je i devedesetih ista tema u Novom Sadu drmala i VANU i sve institucije kulture...
I da je bila sjajan izgovor za obracune svih vrsta.
Narocito necije smene.
Srbija je cista travestija, to hocu da Vam kazem dan uoci odlozenog protesta seksi aktivista ljubitelja svog pola.
Uvek se neki banalan i grozan shit koji ugozava nase nacionalno bice, temelje nase patrijarhalne svesti i naseg jezika baca u prvi plan, kad nemamo leba da jedemo...
Kad je kila secera presla stotku, a kila ulja, ako ga nahvatate, u galopiranju ka dvestotini.
Prezirem televiziju Pink od devedesetih kada je njihov vlasnik, covek plasticnog lica pusto ona cudovista da masu julovskim zastavama i pevaju onaj turski gadni turbo folk.
Prezirem i Pokojnu Milevu, koja mi se na pocetku mnogo dopadala, na socijalnim mrezama, sa tom finom ironijom i sjajnim imidzom i temema iz show bizza. Prezirem je od kad sam je reinkarniranu videla da gostuje u nekom travestiranom kao "urbanom" show programu na vec pomenutoj televiziji. Koja je u mojoj kuci zabranjena, ali je gleda moja svekrva. Pa sam bila u njenoj sobi i videla.A mi zivimo zajedno (Srbistan, patrijarhalna zajednica) Sta mislite sto mi se blog zove tako kako se zove!?
Ej, da li sam lepo zabranila!? Pink da se gleda, mislim!
Dakle i Pokojna Mileva je kucka travestirana. Ona sluzi da nam objasni da je Zeljko Mitrovic, napravio zaokret i da ce se obaracati urbanoj populaciji...
Moj klin, bre. Ja sam ta urabana populacija. Ja koja placem kad odem u Veneciju posle dvadeset godina, autobusom, prolazeci pored Zagreba koji sam nekad mnogo volela. Ja!!!
Mars, bre.
Skinula sam i Pokojnu Milevu sa pracenja. Svuda gde sam je pratila...
Ovih dana inace uporno pokusavam da pronadjem nesto sto sam ranijih godina odlicno znala, a cega nema na Googlu, sto je prosto neverovatno. Ili su pomrli skoro svi svedoci ili neko skida podatke sa interneta...
Eh gde mi je biblioteka TV Novi Sad, ona divna, u kojoj sam imala i knjige u kojima je struka svih uvazenih Srba do tancina zapisana. I svi politicki razlozi koji su stajali iza nekih drzavnih odluka...Eh
Dakle, pokusavam da se setim na kom partiskom sastanku i ko je tacno bio rekao krajem cetrdesetih da kultura mora da prestane da bude soc.realisticka i da treba napraviti NIN (koji je postojao pre rata) koji ce KAO biti jedan elegantni travestirani nacin da tadasnja Jugoslavija pokaze, kako je raskinula sa Rujama i kako je spremna za buduci pokret nesvrstanih. I ko je postavio Antonija Isakovica za prvog direktora NIN-a. Mosa Pijade? Tito? Pa je tek kasnije NIN postao ozbiljan opozicicioni list...
Ili je i to bila travestija? Do Vremena? Vreme valjda nije bilo dogovoreno na partiskom sastanku.
Jednom prilikom mi je jedan zakleti komunista koji i danas ima veliki uticaj na srpsku scenu, ali se dobro travestirao, kad sam se ja usudila da se sprdam sa partijskim sastancima, rekao : "Boze Sanja, a kako bi Srbi drugacije ziveli? Ko bi im rekao kako da zive? Mora da postoji red."
Sta hocu da kazem?
Sta pobogu hocu da kazem?
Hocu da kazem da se nama Srbima, od propasti na Kosovu, 1389. baca u oci ideoloska prasina, kad god para nema...
A za tu prasinu, kosti pucaju i zivoti se gube...
p.s A i ovaj tekst je cista travestija i privlacenje paznje na moguceg izdavaca koji bi objavio moj roman, jer mi ne pada na pamet da nekog vucem za rukav, smeskam mu se ili idem na uzasno dosadne knjizevne veceri, kakvo ce biti i moje, kad uspem da objavim Kisu i moje nove cipele.
Eto, rekla sam.