Приказивање постова са ознаком Bas celik. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Bas celik. Прикажи све постове

петак, 1. март 2013.

Ne znam ti ja nista

Izgubila sam zub, izgubila sam otoman, izgubila sam muza, a sinovi su mi se javljali povremeno. Na kratko i po osecaju, njihovom unutrasnjem. Izgubila sam sa hladnim danima i uzitak u lepom Temisvaru. Kako je lisce opalo po divnim parkovima i pored reke, tako su se videle oronule fasade i sirotinjski kaputi po ulicama. Zice iznad grada su umesto na dalekovode licile na neku tajnu vezu koju je Rumunija jos uvek imala sa Istokom i nesrecnim godinama istorije. Veliki trzni centar u Temisvaru, svakako veci od beograskih je bio poprilicno neuredan i soping mi nije predstavljao zadovoljstvo. Jedina sreca je bila u obilasku galerija i poslu koji mi je oduzimao sve vise vremena...
Sve cesce sam mislila na Gorana, mog starog prijatelja iz epizode Kisa i moje nove cipele. Nisam mogla da saznam ni gde je ni sta radi. Ali negde duboko u sebi, bila sam sigurna, da ako mi zaista bude trebao, pronaci cu ga. Kao neku "sobu po potrebi".
Konzul je nekim svojim diplomatskim poslom bio u rumunskoj prestonici, a kasnije mi se javio i iz Srbije gde je imao privatnih problema sa majkom obolelom od valjda, Alchajmera.
Nedeljama sam bila sama u konzulatu.
Imala sam pristup u sve prostorije, pa sam cesto dokona mlatila po istoj, zavirujuci u svaki coskic.
Jedno vece, kada mi je vec dosadilo uljudno sredovecno drustvo temisvarskih gospodja (kao da sam ja bila devojka, eh), zadremala sam u biblioteci citajuci knjigu u modi, po kojoj je snimljen i film, visestruki dobitnik Oskara, Pijev zivot. Knjiga je inace dobila Men Bukerovu nagradu pre neku godinu.
Razmisljala sam o tome kako me je taj roman podsetio na Mobi Dika, Starac i more, Robinzona Krusoa, po tom morskom toposu koji je nudio. A opet je bio jedinstven u svojoj lepoti i temi borbe za opstanak okruzen mocnom prirodom...U potrazi za licnim bogom koji ce prevazici okvire religije.
Tako, diveci se sebi, i sopstvenim reminescencijama u umetnosti, zaspala sam, sa knjigom na grudima i naocarama na na nosu, kao kakva baba, cemu sam se, istini za volju polako priblizavala.
U po noci, tako sam bubnula sa tog uskog lingistula u koji sam se uglavila, da su mi sve kosti zazvecale. Pale su mi naocare sa nosa i knjiga i cebence, cak se i casa soka od svezih jagoda koji sam sa zadovoljstvom pila ( carolija zivota u konzulatu) prosula.
Dok sam po podu u mraku pipkala, trazeci naocare, zrak mesecine je, kroz uski prozor, osvetljavao tanku liniju na podu, koju nikada nisam primetila, a ne bi ni sad, da je nisam prvo napipala. Pronasla sam naocare, upalila svetlo, pospremila stvari. Podigla sam tepih, ispod koga je virio tanki usek i pronasla vrata u podu, za koja nisam znala ni da postoje.
Kao malima mojim sinovima citala sam Bas celika nebrojeno mnogo puta. Tako cesto sam je citala, da je moj mladji sin u svojoj petoj godini uspevao da isprica bajku za dvadeset tri minuta svojim drugarima sa sve zvucnim efektima (onda azbaja, pljus, pljas).
Setila sam se najmladjeg carevog sina kome je svekar kad je krenuo u lov zabranio da otvara zakljucana vrata, a kad je to ovaj ipak ucinio, Bas celik mu je ugrabio zenu i odneo je daleko, daleko, preko sedam mora i sedam gora, sedam planina i reka.
Dakle, nasla sam vrata i u panici, jer sam bila sama u celoj kuci, i onako punoj senki i skriputanja, odjurila u krevet, odakle sam cvokocuci od straha odgledala cak dva glupa filma, neke komedije. Pored kreveta sam obesila i venac belog luka koji je neopisivo smrdeo. Zaspala sam izmucena, kad su prvi zraci zore, jer sunca u zimu u Temisvaru nema, provirili kroz prozor...