Приказивање постова са ознаком Amerika. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Amerika. Прикажи све постове

четвртак, 8. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

Ne čitam previše knjige, ali Uelbek je zaista maestralan. Juče mu je izašao novi roman. Kakva ironija u ovom pariskom haosu.
To svakako nije bilo dobro za mene. Nisam naučio da živim kao autsajder. A u Francuskoj se pojas stezao, posebno za nas, strance. Posle nove jedanaestice, biće još gore… Vladimir je radio sve za mene. Taj mali žigolo bi mi popušio kurac za novac, pored sve svoje genijalnosti. Takve sam voleo. Mreža je bila velika sa puno riba u njoj. Blago Vukovara nas je sve držalo.
Uelbek je zamislio da će 2022. godine, nakon drugog mandata Fransoa Olanda, zemlja upasti u političku krizu bez presedana sa dolaskom na vlast „muslimanskog bratstva“ pod vođstvom izvesnog Mohameda Ben Abesa. Abes, koji je zahvaljujući koaliciji sa UMP Nikole Sarkozija i socijalistima porazio na izborima ultra desničarski Nacionalni front, za premijera imenuje nekadašnjeg ministra obrazovanja i antiglobalistu Fransoa Bejrua. U društvu na ivici građanskog rata, situaciju će dodatno zaoštriti dva predloga zakona kojim se predviđa islamizacija obrazovanja i legalizacija poligamije. Glavni junak, univerzitetski profesor Fransoam, nalazi se pred dilemom da li da pređe u islam ili ne.
Mogao sam da budem šta hoću. Budistički monah, na primer. Katolički župnik. Jevrejski rabin.
Baštovan srpskog konzulata u Temišvaru.
Bilo je vreme povratka na Balkan.

Todorov je iz Bugarske slao precizna uputstva. Amerikanci, takođe. Na poslu je loše radilo grejanje.
I dalje sam se družila sa Ljubicom iz bivših dijaspora.
Bivšeg muža sam videla samo jednom. Bio je sav modar u licu i jako ostario. Neki stranac, zaista. Stariji sin je bio na turneji. Mladji, moje umiljato jagnje.
Imala  sam problem sa perspektivom, kao posledicu, očito one otmice u Americi. Kada bi se pogledala u ogledalu, na trenutak sam bila jako velika, a onda sasvim, sasvim mala. Skoro nepostojeća. Jedan dan sam u grudnjak stavljala čarape da ga popunim, drugi dan mi je sve kipelo, do pucanja.
Tako je bilo i sa cipelama.
Uporno sam sedela ispred praznog ekrana, a brdo neuradjenih projekata je čekalo. Konačno sam bila prava službenica države.

субота, 3. јануар 2015.

Ne znam ti ja nista

Na poslu je bilo strašno. Strašno. Na momente mi je bilo žao što nisam u izvesnosti otete. Znaš na čemu si i uloge su striktno podeljene. Banalnost i licemerje Potemkinovih sela trenutne vlasti je bila čista groteska. Pola ministarstva, oni što nisu odleteli sa dolaskom nove uprave se tešilo da ničija nije gorela do zore. Jedina osoba koja me je razumela, bila je moja drugarica glumica sa kojom sam se prvom i videla kada sam se vratila iz Amerike. Mazila me je po glavi kao da mazi dete. dok sam plakala. Trebala mi je topla i prijateljska ruka. Ko bi uostalom, rekao, da je ta pozorišna, dramska ruka imala toliko nežnosti u sebi. Stvari zaista nikada nisu bile onakve kako izgledaju....Ili, bar, ponekad.
U poslu, na momente sam se osećala kao ona dva sjajna klipana u novom američkom filmskom hitu, koja su krenula u severnu Koreju da ubiju velikog diktatora, za CIA i Ameriku. Posebno sam imala taj osećaj kada je bio otvaran novi, Pupinov most . Velika Kina u maloj Srbiji, a ja okružena morem stranih izveštača, agenata...Groteska, opet. Jedna Amerikanka iz Bostona mi je bila.... Uporno je, sa svojih skoro metar i devedeset i preko 100 kilograma tvrdila da je život ostriga, dok sam je vodala po Beogradu. Eat your dessert first, draga, govorila bi mi, proždiruci metre kobasica i ispijajući galone piva po Skadarliji. Pravdala se da se navukla na tu hranu, službujući u Beču i istočnoj Evropi. A ja pivo nisam podnosila.
Čista voda. čisto vino. Kao i u životu, koga definitivno nisam imala. Ukrali su mi ga.
Ej Srbijo među trulim šljivama.
Opet mi se povraćalo.

понедељак, 27. октобар 2014.

O Vućiću, Putinu i nisam Marina ali mogu da pokušam

Već duže vremena nemam reči o stvarnosti u kojoj živimo. Prilično mi je nepodnošljiva. Sve je počelo jedne lepe septembarske večeri kada sam pošla da pronađem novu zgradu Muzeja grada Beograda u koju je ove godine bio smešten moj omiljeni likovni događaj…55. Oktobarski likovni salon. Zgradu sam jedva pronašla. Setila sam se jedne priče sjajnog Mome Kapora o provincijalcima koji kada dođu u Beograd, stalno gube ulice i ne snalaze se….Zgrada me je oborila sa nogu. Posebno njeni svodovi. Potpuna i totalna nemaština, pustoš i memla. Jedna ultra moderna izložba, baš po mom ukusu ispod plafona koji se obrušavaju, baš kao i cela zgrada, uostalom….Srbija
https://www.facebook.com/vladimir.vuckovic.3150/media_set?set=a.1561463050743531.1073741851.100006395523315&type=3
http://www.mgb.org.rs/sr/nova-zgrada-muzeja
Danima sam čitala samo ružne vesti. Skupljala ih kao polomljeno staklo po kome bi se bosonoga valjala prošetati.
O Radošu Ljušiću i uništavanju knjiga u Glasniku.
http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/504522/Rados-Ljusic-opet-slagao
O paradama. O fudbalskim utakmicama.
O lošim platama…
O izmišljotinama kojima sam bila podvrgnuta u onom poslu u stvarnom životu u kome bih konačno u životu mogla da zaradim lovu i to poriličnu. (a kad se probudim, noge u…)
Priča koja me je definitivno užasavala najviše (osim nekih skroz privatnih prim.aut.) je priča o dolasku Putina u Srbiju.
Kao neko ko uredno vozi biciklo ( sad kad napišem ovo, odoh, momentalno) danima sam se pre najezde Beograđana vozila između bornih vozila, tenkova, haubica, raketa, uživajući u činjenici da je čitav potez Novog Beograda zatvoren za saobraćaj. Tu i onako vozim stalno, kad je lepo vreme. Nisam manijak da vozim po kiši, naravno. Osećaj je bio jeziv i nisam ga imala od početka devedesetih. Osećaj beznađa i nemoći kakav sam imala poslednji put letovanja u najobožavanijem gradu na svetu, za mene, Dubrovniku. Bila sam mlada i imala sam cool ekipu sa kojom sam se ludo zabavljala (sećate li se ljudi, sećate li se)i plakala sam svaki dan na Lokrumu. I pitala se, šta mi je???
Zašto se tako bolno opraštam od grada moje mladosti kao da ga nikada više neću videti…U Dubrovniku nisam bila preko dvadeset godina, inače.
Dakle, na dan parade sam prenos gledala na TV u. Napominjem da sam beskrajno radoznala i da ceo život nos trpam i gde treba i gde ne treba.
Prvi put u životu sam nešto što mi je pod rukom umesto uživo, gledala na TV.
Želela sam da legnem ispod kreveta. I postanem buba. Tako sam se osećala.
Kada je Putin govorio, videla sam snežnog leoparda, ne čoveka.
http://zokstersomething.com/2014/10/25/putty/
I pitala se, koja će cena biti njegovog dolaska u Srbiju, ove godine, ovog meseca…Koja cena?
Pre neki dan stigao je odgovor (imajte na umu da sam ja žena iz obrazovanja, ne politički komentator) ili sam ga ja tako razumela. Posle skandaloznih vesti u Jutarnjem programu – da će nam plate biti smanjene i da mi to treba muški da izdržimo,ako smo patriote i Srbi, Vučić nam je objasnio kako on planira da Srbijom vlada ne pet nego bar petnaest godina…Posle toga je išla jedna mala vest koja me je dokusurila i odakle ceo ovaj tekst – da Srbija neće ući u EU sledećih pet godina, sigurno
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2014&mm=10&dd=27&nav_category=1262&nav_id=916445
Onda sam pre neko veče bila u Kući legata na izložbi 50 umetnika…
http://www.kucalegata.org/aktivnosti/2014/50umetnika.html
Izlozba, kao i sam prostor su sjajni i podsetili su me na neka jugoslovenska srećna vremena.
Vrh su svakako bila tri video rada poređana ovim redom
Marina Abramović, Raša Todosijević, neka riba, nemam pojma koja.
Riba je u video radu lizala nekog do zla boga ružnog frajera koji joj je bio na nekom njenom ekranu. Mislim da mu je i pušila. (To se ne vidi)
Raša Todosijivić je maltretirao neku plavušu

a Marina se smeškala, poluzatvorenih očiju. Mislim, .ebe se njoj. Ona i onako živi u Americi

четвртак, 16. октобар 2014.

Ne znam ti ja ništa


Ne bih da zvučim uobraženo i egocentrično, jer su to osobine koje zaista ne posedujem. Ali, nekako, posle ovih par poslednjih godina života na oštrici noža, na strah sam se navikla. A za nekog ko je odrastao na Geteovom Faustu i Danteovom Paklu, ni đavo nije bio crn kao što izgleda. Njegovo lice je bilo mnogostruko i već sam ga videla, na žalost, više puta.
Upravo sam sedela preko puta njega, u jednom sasvim svedenom restoranu Terzo Piano, na krovu Umetničkog instituta u Čikagu. Možda jednog od najlepših muzeja na svetu. Pogled je bio spektakularan, u svakom smislu. I onaj na Milenijumski park i onaj na Džonija. Nisam se više bojala zlih frajera. Nisam povraćala, napijala se, drhtala. Bila sam mirna kao ledeno more nad kojim nema ni daška vetra, a sprema se duga, duga zima.
Videla sam kao u cameri obscuri - Džonijev divni, sofisticirani, neverovatni Chopard, u kome je treperilo nekoliko sjajnih dragih kamenova, sa više različitih mehanizama, trenutak kada je ocečena mrtva ruka i trenutak kada je sat spao sa nje, malo krvav, u prašinu. Trenutak kada ga je Džoni uzeo iz  ruku štektavog, jer se on nije saginjao...Crnogorci ne ljube lance, pomislila sam ironično. Trenutak, kada je zadovoljno obrisao lepotu od krvi po vojničkim pantalonama u kojima je bio, te riđe boje da se krv na njima nije ni primećivala, a mirisao je i tada u Vukovaru i sada tako jako i dobro na tako kvalitetan parfem, da se ni miris leševa ni krvi takođe nije osećao. Dugmad na blistavoj svilenoj košulji, staro vukovarsko znamenje, Vucedolsku golubicu i trenutak kada su uzeta iz muzeja. Sve sam to već videla.
I znala sam da je budućnost došla po mene i da više neću imati snoviđenja. Da će se od sada stvari prosto dešavati. I da sam na pravom mestu u pravo vreme.
Jeli smo neku neverovatnu jagnjetinu sa limunovim sosom na neki uvrnuti italijanski način u tišini. Nisam pila alkohol, znajući da sam neuračunljiva kad popijem.
Bila sam svesna da je čak i izbor hrane bio tendenciozan, a ja u njemu uopšte nisam učestvovala. Nisam bila ni pitana, što mi se činilo krajnje nepristojno. Neki muškarci su bili tako samouvereni...Ali, ovaj je znao da je osim piletine, koja bi bila jeftin izbor, jedino meso koje sam podnosila bila jagnjetina. I to je bila poruka - Znam sve o tebi.
Nisam bila ni uplašena ni fascinirana. Boraveći pored Todorova, bar na kratko, navikla sam se na pretnje i život u strahu. U krajnjoj liniji, zato sam i bila u Americi, zar ne.


петак, 15. август 2014.

Ne znam ti ja nista

Ne znam da li Vam je poznata cinjenica da je onaj Cvetan Todorov ( ne ovaj moj, zastrasujuci zli genije koji me je uvukao u pricu) autor jedne od najboljih studija iz teorije knjizevnosti koja se tice fantastike: Uvod u fantasticnu knjizevnost. Skoro je neverovatno koliko je ta knjiga u sustini, promenila moj odnos prema tekstu, skoro jednako koiliko je moj Todorov, u meni, promenio odnos prema mom zivotu.
Bila sam jaka i bila sam potpuno sama. Verovatno je to i bio moj odnos prema snazi, koji bi se pretpostavljam, srusio kao kula od karata pri majmanjoj naznaci vetra. Ili ne bi. Nemam pojma.
Vladimira sam videla samo jos jednom, kada je velikom brzinom uleteo, nenajavljeno u nase konaciste, da pokupi sve ono sto je ostalo od njega. Bila sam sokirana: obrijan do glave, istetoviran do usiju, vise je licio na nekog skinsa, nego na na heroja mog zivota. Kada je odlazio,nije se ni oprostio sa mnom. Valjda je to tako trebalo.
Muza, bivseg muza, obecala sam, necu vise ni pominjati. Nema razloga. 
Ni za sta vise nema razloga. Mene, u srcu, samo lepota moze da zadrzi.  
Mladji sin je bio u takvom haosu, da sam cak dobila dozvolu od Todorova da na kratko napustim Ameriku. Trebala sam sa sinom da se nadjem za vikend u Italiji, kao nekom hodocascu na kome bi se pokrpili iskidani komadici nasih dusa.
U medjuvremenu, posecivala sam aukcije slika i bioskopske projekcije, sto mi je fantasticno omogucavao moj domacin sa svojim neverovatnim vezama.
Bar vise nisam isla u soping.
Takva realnost, a ni metafora, mi nije ni trebala.
Bila sam celovita. Bila sam rascepkana. Bila sam bas onakva kakva treba da budem. 
Jedno vece me je domacin vodio i na pravu, planetarnu premijeru velikog holivudskog blokbastera, ciji junaci su se ironicno, bavili spasavanjem umetnickog blaga koje su nacisti za vreme drugog svetskog rata spasli, preciznije pokrali od cele Evrope. Film je bio pretenciozan, ali su u njemu glumili holivuski lavovi, svi prisutni na premijeri. Viorile su se americke zastave. Bili su spasioci sveta. Strah od varvara, sto bi rekao pravi Cvetan Todorov, u svojoj drugoj knjizi...
Bila sam prava provincijalka. Ceznjutivo sam razmisljala koliko je moja prica bolja od njihove i koliko u stvari, mali jezik kakav je srpski, ogranicava.
Nikad nista od nas.
Na premijeri sam se od muke, napila kao dupe, cemu uopste nisam sklona. To je bar jasno, zar ne.
Crveni tepisi, blicevi, velike zvezde,,,
Bila sam u crvenom,ako to nesto znaci. Bila sam tepih prostrt ispred bioskopske dvorane.
Na aukcijama, inace, nije bilo ni traga od srpsko/rumunsko/hrvatskih veza.
Tek sam sad postala svesna koliko smo mali u ocima sveta i koliko je dragoceno, tako mali, da se sacuvamo. U jeziku, bar, u umetnosti, bar. Lepota moze spasiti svet, svakako. U to sam uverena. Krvlju potpisujem. I menstrualnom i arterijskom i venskom.
Jedno posle podne, dok sam dokona gledala katalog aukcije koja je bila u toku, pored mene je seo izuzetno zgodan muskarac. Nisam ga ni videla, vise osetila, zenski, intuitivno. Mislm, to, da je zgodan. Pogledala sam ga krajickom oka. Prosed, izuzetno visok, ekstravagantan. Dugu, divnu saku je nemarno polozio na naslonjacu moje fotelje . Odjednom sam osetila da mi zvone svi alarmi...
On, taj zgodni muskarac je bio trag koji sam cekala.
Nisam bila luda, definitivno. Vukovar je konacno stigao u Ameriku. 

четвртак, 19. јун 2014.

Ne znam ti ja nista


Kazu da istoriju uvek pisu pobednici.
Mene to nikad nije interesovalo.
Nisu me interesovali ni Jugoslavija, a ni bilo ciji nacionalni interesi. Znao sam da je zivot negde drugde, ne na vetrovitom i brdovitom. Uostalom, ovde pored Dunava, covek je to i mogao da nauci. Da sve tece i sve se menja. Kao duboka i mutna reka.
Mene je istorija interesovala kao mogucnost promene. Blago Vukovarskog muzeja, koje je u davnoj proslosti, bilo deo porodicnog nasledja mojih predaka, mozda bi moglo ponovo da bude moje.
Jer za to blago se krvarilo. I kralo i ubijalo. A to istorija ne belezi. Trenutne smrti i male ljudske sudbine. Ona vidi samo na veliko. Naveliko. Ona samo opisuje. Godine nastanka, okvirne dogadjaje. Godine nestanka.
Nisam uopste sentimentalan…Ako ne uspem da ga zadrzim, mislim na blago, prodacu ga. Trziste u Americi je izvrsno. Uvek gladno antikviteta. I otmene stare Evrope.
Na srecu, nobles oblige, vazi jos uvek.
Resio sam da prestanem da pusim. Ovo su bili vazni dani. A taj porok mi zaista nije trebao.
Rominjala je sitna, hladna kisa i ja sam zapalio poslednju cigaretu. 
Pomislio sam: ha, kao pred streljanje.
Ali, svakako, ne moje. Ne moje…
„Život u gradu na Vuki, je do proleća 1990. godine bio normalan. Ljudi su živeli sasvim običan život karaterističan za ono vreme socijalstičke lagode. Bilo je nekoliko fabrika i firmi koje su za ondašnjih 80.000 ljudi obezbeđivale egzistenciju. Neki građani su čak radili i u poljoprivredi, za sebe. Sa par jutara zemlje bilo sasvim dovoljno da prehrane porodicu.
Što se nacionalne strukture tiče Vukovar ni kao grad, ni kao opština nije bio većinski hrvatski. Ovo se najbolje vidi kroz činjenicu da je lokalnim izbori u Vukovaru 1990. godine HDZ bio ubedljivo poražen u odnosu na Savez komunista Jugoslavije (26% HDZ, a SKJ 65% glasova), dok je Srpska Demokratska stranka (lidera dr Jovana Raškovića) u Vukovaru tek formirana . Većina Hrvata nije želela da ide do 1990. u Savez komunista Jugoslavije. Njima su i partija Savez komunista Jugoslavije i država SFRJ bila tuđa.
Početkom 1990. godine došlo je i do ekonomskih problema u industrijskim gigantima Vukovara. Npr. Radnici su negde, dobijali minimalce i to u bonovima, a ne u dinarima.
U januaru 1991. na televiziji su prikazani snimci bivšeg oficira JNA koji priča o svojim planovima obračuna sa JNA i Srbima u Hrvatskoj. Hrvati tom prilikom nisu uočili problem, već su ga opravdavali.
U martu 1991. kod Đakova je otrkiveno veće skladište oružja za potrebe MUP Hrvatske i stranke opasnih namera HDZ. 10. marta 1991. u vukovarskom selu Bogdanovci, HDZ vrši smotru paravojnih jedinica ZNG, gde je okupljeno preko 2.000 Hrvata i podeljeno im je oružje. U vremenu ekonomske krize i porasta nezaposlenosti, planovi o progonu su bile prihvaćeni kod velikog broja Hrvata. Centrala HDZ je dala  jasan znak da se započne rat u Vukovaru, time što će se ubijati i maltretirati ugledni i bogati Srbi na vukovarskom području. A kasnije, za napad i kasarne JNA. Inače, vodje pokreta su osobe asocijalnog ponašanja, sa šovinističkim ispadima još od 1971. godine kada je u SR Hrvatskoj bujao proustaški pokret MASPOK.“ Pise u analima…
…Poceo je da duva vetar. Jace sam zagrnula jaknu. Jezero Micigen se leskalo na poslepodnevnom suncu. Krenula sam nazad u stan mojih domacina. Stopalo me je zigalo.
Nisam se osvrtala.

недеља, 13. април 2014.

Ne znam ti ja nista

…To vece smo bili zadrzani i na spavanju. Posle vecere, omamljena vetrom koji nikako nisam volela, stajala sam pored prozora spavace sobe gledajuci u beskraj ledenog jezera. Vetar je hucao skoro nepodnosljivo, a ja, ja sam opet, umesto o Americi u kojoj sam pretpostavljam trebala da uzivam, razmatrala pocetak kraja sa mojim bivsim muzem. To nije bila tema koju sam zelela, zaista ne, ali se nekako nametala sama od sebe. Verovatno je obozavanje Prediceve slike, tacnije davno mrtve zene, za koju sam pretpostavljala da bi mogla biti predak naseg domacina, uticala na to. Ili mozda bolecivost koja se nametala kao streotip uz moje godisnje doba; jeseni, rane ili kasne, kako Vam drago.
Ili, zavisi od tacke gledista.
Pila sam lagano belo vino (uz sliku bi se vise slagao neki seri ili porto, ali me je od obojenih pica bolela glava), omamljena i secala se. Kako sam mu u Sorentu rekla istinu i samo istinu i kako je tada zauvek zacutao. Kako sam ga zeljna cekala jako, jako dugo a umesto njega nalazila tragove drugih zena. Prijateljica, govorio je lakonski. Vrhunac su bili odlomci neke prepiske koju sam slucajno nasla na zajednickom mailu. Neka krakata plavusa, zacudo (uvek sam mislila da sam ja idealna mera za mog muza) koja se javljala sa raznih delova sveta i kojoj je ushiceno klicao…Dok je meni tako dugo i bezdusno cutao…
Kao da ja nisam bila heroina.
Kao da ja nisam…
Nekako mi je pateticno i da se secam, zaista.
Kao da trazim od njega dozvolu za dalji zivot.
Kao da je to ikom potrebno. 
Da sam bila u Beogradu, sigurna sam da bih te vetrovite sekunde pobacala sve one cipeletine koje sam tako marljivo skupljala svih tih godina.
Legla sam da spavam ojadjena i u samosazaljenju koje je pretilo da poplavi celu obalu moga sveta.
Sanjala sam bez snova neki tudji grad bez ljubavi, pust i prazan.
Sanjala sam…
Vukovar opet. I leseve po ulicama. I zenu kako trci sa malim detetom u rukama, a drugo vodi za ruku, dok se ono saplice a cuje se zavijanje sirena.
I mene, bosonogu.
Bosonogu.
Jutro nije donelo olaksanje. Maprotiv. Dan je pretio da bude gust i snezan. Leden i dalje. Meni je mucnina lezala na grudima kao tmasta smola.
Posle neverovatnog dorucka dostojnog rudarskog kopa, moj ludi i ekscentricni haker Vlada i ja smo krenuli za Cikago. Sekretar naseg domacina nam je potvrdio da smo vec sutra dan dobro dosli u kuci cuvenog dilera umetnickim delima Midwesta, koji je bio poreklom iz nasih krajeva.
Na poklon sam dobila malo krzno koje je licilo na Jeleninu stolu. U njoj sam stopirala one zlosrecne noci u Temisvaru, kada sam srela Todorova. Bio je to divan nerc, utesan prilicno. Skup i redak poklon.
Domacin mi se bledo i suvo osmehnuo kada sam mu zahvalila, odmahujuci rukom. Gledajuci u moju kratku kosu, zapitao je: “Kako mislite da prezivite nasu zimu, tako nezasticeni?”  
U sustini, od svih predrasuda koje sam imala o Americi, mozda je najvise vozila ona o tome kako je u njih vreme novac. Svi koje smo upoznali su naprotiv, izgledali kao da imaju sve vreme ovoga sveta na raspolaganju. Ili su samo imali dovoljno novca, nisam sigurna.
Nas domacin nam je uputio jos jedan poziv za ostajanje kod njega i taj dan, sto je za Vladu i mene bilo previse. Ta memorijalna atmosfera, artificijelnost, vetar, ogromna kuca, invalidska kolica, nisu bili nasa energija, bilo je jasno.
Oboje samo sa olaksanjem seli u nas iznajmljeni auto.
Slusali smo Doorse. Back door man, yeah. Uzivala sam.
Po hiljaditi put; jebo bivseg muza i mracne snove.
Life is beautiful, zar ne?
Dobro jutro, Ameriko.

четвртак, 27. март 2014.

Ne znam ti ja nista

“Vučedolska golubica je simbol grada Vukovara, ona je najpoznatija keramička posuda s arheoloških iskopavanja u Vučedolu, koji se pak nalazi veoma blizu Vukovara. Vučedolska kultura potiče iz mlađeg eneolitika, tu se nalazi veliko naselje iz bakrenog doba. Oblici tih drevnih Vučedolskih kuća bili su pravouglog oblika s predvorjem i središnjim ognjištem. 
Važnu ulogu u životu pripadnika Vučedolske kulture, je imao kult poštovanja kovača. Narocito kovača bakra. Čak se verovalo da kovači imaju utiecaj na prolazak vremena te da su uticali na godišnja doba. Verujem gospodjo da taj portal koji ste pominjali ima realno uporiste u susretu sakralnih elemenata sa hrvatskim nacionalnim znamenom, koji je kao orginal, jedno vreme zaista bio izvan Hrvatske. No, to je pretilo da postane ogroman kulturni skandal, pa su ga Vasi vratili Hrvatskoj drzavi…Ali mnogo sta je nestalo, pa i predmeti koje ste Vi pronasli u …Rumuniji?”…Nas tajanstveni domacin me je pogledao ispod nasusurenih sedih obrva sa zanimanjem, postavljajuci mi vise retorsko pitanje, no sto je stvarno bio zainteresovan za odgovor. Sedeo je u velikoj koznoj fotelji, znacajne snazne biste, prelepih negovanih ruku, pokriven nekim pledom sa bogatim indijanskim sarama. Video je da sa zanimanjem gledam cebe pa je prokomentarisao:” Ovo je orginal, od starosedelaca. Morate primetiti gopodjo da ja ne volim nista sto nije orginal…”Uzdahnuo je zadovoljno, milujuci portret na Predicevoj slici rukom. U tome je bilo neceg…nekrofilnog, ili se to meni tako cinilio. Stari gospodin je nastavio predavanje, prelazeci sa lakocom sa golubice na Cikago i indijance: “Predeo na severu Amerike, oko jezera Mičigen, na kome se nalazi ovaj metropolis, pre oko dve stotine godina, indijansko pleme Algonkini zvalo je Polje luka (Čikago). To ime je prvo dobila reka, a potom i grad, koji je nikao 1833. godine. U njemu je bilo četrdesetak kuća i dve stotine žitelja. Prvi su u njega počeli da se doseljavaju francuski Kanađani i urbani Indijanci, a potom mi došljaci iz Evrope i sa istoka Amerike. Kako se naselje industrijski razvijalo, tako se povecavao i broj njegovih stanovnika. Danas Čikago ima sedam miliona žitelja, koji vode poreklo iz čak osamdeset nacija sa svih krajeva sveta. Srbi su zato u ovom gradu mala etnicka zajednica. Ovo cebe je od Algonkina. Lepsa sara od pirotskih cilima, a?” Odjednom sam mu u glasu osetila ironiju… 
Vladimir se umesao. Morala sam da priznam. Imao je savrsen tajming za prekid neprijatnih situacija. Pogledala sam ga sa novim postovanjem. Skoro da bih mogla da zaboravim ono sranje sa amfetaminima…I mojim laznim nervnim slomom…
Ako je ista bila laz…
Stvari su se konacno pomerile sa mrtve tacke. Sledece jutro, iako samo sto nije bio Bozic, umesto u zabavni zivot grada, po nalozima iz domaje, Vladimir i ja smo rentirali auto i uputili se na nasu prvu destinaciju, predaje Prediceve slike na njeno odrediste.
Put je bio prava autostrada, navigacija izvrsna, ledeno jezero blistavo, automobil divni crveni Dodge Caliber . Sve je bilo ogromno i ja sam se prvi put, ali zaista prvi put osetila slobodnom od okova bracnog cutanja kome sam bila izlozena godinama, sad sam toga postala svesna. Onako kako je snezno belo moralo da bljesti kroz zasencene prozore Calibera. Na nekom dubokom nivou, meni je bela boja uvek bila boja smrti. Kao da sam citala Danteov Pakao, iznova i iznova istrazujuci deveti krug…
U divnom domu naseg domacina docekale su nas livreisane sluge, sto je, videla sam krajickom oka iznenadilo i Vladimira, koji je, mora se priznati bio jedan prilicno lezeran svat.
Starac, cije ime nam nije dato da saznamo, se odjednom pomerio sa svojom foteljom. Iznenadjenje je bilo da je mocno sedalo ustvari bilo vozilo za invalida. Pomerio je pled i ja sam videla nemocne noge koje se ni malo nisu slagale sa gornjim delom tela. Video je moj pogled i nastavio:”Sta bi jednom starcu vise znacilo nego lepota kojom bi se okruzio?…Narocito u mom stanju…” Kolica je usmerio ka cosku ogromnog salona u punom drvetu u kome nas je primio. Divni kolonijalni prozori su gledali prema ogromnom plavetnilu jezera…
Tamo su bili nekoliko rasirenih zanosnih pirotskih cilima i jedan divan beli, pohabani svileni ogtrac sa perjem kao kragnom. Predicevu sliku je stavio tacno na stafelaj pokraj sofe na kojoj je na crvenom samtu nehajno lezao ogtac. Bila sam duboko potresena…Sve sa slike bilo je tu uzivo. Iluzija je bila tako potpuna da sam samo cekala da zanosna gospa sidje sa stafelaja i sedne na lezaj…
Starac me je zadovoljno pogledao, smrkcuci:” Posle toliko godina…Odlicno, ona je tu gde treba. Pomoci cu Vam svakako oko Vase namere.”
Mislim…Kakve nase namere!?

недеља, 23. март 2014.

Ne znam ti ja nista

“Vladimire, sta ste to rekli o meni nasem domacinu!?” Pitala sam lice sa oziljkom, vise iz pristojnosti, nego iz radoznalosti, jer se bas potrudio da me zastiti od besmislene ljutnje glavnog patronata filmskog festivala u Cikagu, gde sam se nalazila.
Vladimir me je pogledao bezizrazajno:”Zaista zelite to da znate? Nece Vam se dopasti?”
“Nisam budala, mogu da pretpostavim.”
“Pa pretpostavite onda”, odbrusio mi je gledajuci ceznjivo za nekom mladom glumicom koja je sa rediteljem doletela na promociju filma.
“Mislila sam da ste tu da mi pomognete…” nastavila sam ja u istom tonu. “Mozda mogu ja Vama da pomognem sa devojkama. Imam dva sina, imaju prilicno uspeha”…
Lice sa oziljkom je pocrveneo, kao dete uhvaceno u kradji zabranjenog kolaca pre rucka.
Izes specijalnog saradnika!  Pa on nema veze sa zivotom.
” Ma, vec je hteo da zove policiju i da napravi skandal. Mislio je da ste agent provokator. On je stara garda, a njegov otac je zaista radio za Al Kaponea. Kada su ga ubili, vracen je u Bosnu u olovnom sanduku sa dva “tovara” blaga. Ispostavilo se da se sa njegovom majkom ozenio samo zbog papira, ali da brak nije bio legalan i da je on u Gracanici kod Doboja imao i zenu i decu…Porodica ovde se nikad nije oporavila…On oca nije ni upoznao, ubijen je kad je imao svega par meseci, ali je to bio veliki skandal tog doba. Porodica njegove majke je preko vek ovde…”
“Odkud Vi to sve znate?” Bila sam impresionirana, moram priznati:” I kakve to sad ima veze sa nasim poslom? I slikarstvom i vukovarskim muzejom” nastavila sam.
“Ma nema veze, pricam Vam za primer, da morate biti oprezni kada ovde razgovarate sa ljudima..Sve sto lici na nelegalno, nije opcija u salonskim razgovorima, pogotovo ne na filmskom festivalu…”
“I?”
“I sta i?”
“I sta ste mu rekli o meni? Sad sam bas radoznala”
“Nece Vam se dopasti”, rekao je skoro raspolozeno.
“Ma pucate, prezivela sam ja, sigurna sam, mnogo gore stvari”.
Pomislila sam odjednom, na cutanje moga bivseg muza. Sta je moglo biti gore i vise porazavajuce od toga?
Sta?
“Da ste klimaktericna kucka i da lupetate svasta i da Vas je ministar poslao u Ameriku da se oporavite od gluposti koju ste napravili u Turskoj sa Torinskim sporazumom.”
Zagrcnula sam se, sokirana.
On je nastavio, sad sasvim raspolozeno;”I da Vas niko u ministarstvu ne voli jer ste uobrazeni i mislite da ste najlepsi, napametniji na svetu.”
Sad sam i sto nije bilo uobicajeno za mene i pocrvenela. 
Mislim, sta ako je sve sto je rekao bilo istina?
Sta onda?
“I da i rodjenoj deci idete na zivce, a da Vam je muz pobegao sa…”
Polila sam ga kiselom vodom koju sam pila, zaleci sto bar ne pijem neki krvavi koktel sa sokom od paradajza da ga umazem kao prasca skroz.
Sad je bio dobre volje.
A ja, ja sam uzela taksi i odmarsirala na spavanje.

недеља, 16. март 2014.

Ne znam ti ja nista

Vece smo inace zavrsili dok je pejzaz sve vise licio na olujni snezni, slusajuci neki opasan zvuk za koji je nas domacin rekao, smejuci se "Movin' and Groovin'". Istinski sam uzivala, jer muziku sam odavno prestala da slusam. "To su neki lokalni momci", moji drugari, upoznacu Vas obe sa njima" dodao je na kraju, prateci nas na spavanje.
Dodao je, nonsalantno, uz manje leden izraz ociju, da smo dobro dosle u njegovoj kuci i da je on, bez obzira na sve, i daljinu i godine koje su prosle, "u srcu i dusi jos uvek Beogradjanin".
Njegova zena je potvrdno klimala glavom, pokazujuci rukom ogroman prostor u kome su ziveli: "Kako Vi ono kazete? Kad gosti nisu...besni, ni kuca nije tesna? A?"
Ne mogu da garantujem da me je bilo sta uznemirilo to vece. Bila sam svakako uznemirena samom cinjenicom da sam na tako dalekoj destinaciji, prvi put u Americi.
Uznemirio me je i zapovedni ton Todorova, ali je on bio nekako daleko, skroz na drugom kontinentu.
Nisam pila ni kapi alkohola, uzivala narkotike ili na bilo koji drugi nacin uznemirila svoju i ovako uvek uzburkanu mastu.
Posle dugog tusiranja, srucila sam se u krevet, prvi put bez ikakvih bolova. Nista mi nije smetalo. Kao da je ledeno vreme Amerike imalo neku izleciteljsku ulogu u mom slucaju. Rupa se zatvorila i ja sam bila mirna i spokojna.
Pa ipak...
Opet se desilo. Sada sam bila sigurna da sanjam. Nije bilo nikavog sakralnog predmeta u mojoj blizini koji bi mi posluzio kao kljuc ili portal. Uporno sam sve vreme pokusavala da se probudim...
Bio je to Vukovar devedesetih, sada sam bila sigurna. Prepoznala sam obojicu. Vojska je sa tenkovima prolazila ulicoma koja su licila na zgarista. Pored obale Dunava jedna gradjevina je pretvorena u ...Bila je to ista bozanstvena barokna gradnja kakvu sam videla i prosli put u njenom cvetu. Stektavi i mazni, ljigavi su sa nekim groznim tipovima iz podruma zgrade iznosili umetnicka dela, namestaj, ogledala, slike. Dosao je jedan opasan oklopni automobil iz koga je izasao uzasno zgodan i vitak muskarac u sjajnom odelu. Duze loknave kose i divnih negovanih brkova. Mazni i licemerni je viknuo "Dzoni! Imamo za Tebe svasta". Dzoni je digao ruku sa nekoliko tananih zlatnih narukvica i provukao prste kroz kosu: "Ok.Ok. samo pazite da nesto ne polomite". U taj mah je jedno malo ogledalo ispalo iz nezgrapnih ruku nekog diva. Dzoni mu je prisao macecim i necujnim korakom i zalepio mu takvu samarcinu da sam ja trepnula od iznenadjenja. Div se nije pomerio. Dzoni je protrljao dlan drugom rukom:"E Marko, bas si sivonja, ne mogu ni nos da ti razbijem. Samo sto nisam slomio ruku. Pazi malo, sve je skupoceno, seljacino". Marko je cutao kao malo dete:"Izvini Dzoni, izvini", poceo je jecajuci. Svi su cutali. Dzoni se nasmesio i potapsao kaznjenog par puta po istom obrazu. "Ma u redu je, necu te valjda za to ubiti", vadeci drugom rukom ispod miske svilenog sakoa najveci pistolj koji sam videla u zivotu. Ispred dvorca je bio tajac.
Marko je stajao, prebledevsi.
Dzoni je pistolj vratio u futrolu. Stektavi je iz torbe izvadio moju lepotu. Dzoni je sa zadovoljstvom gledao dragi kamen. A onda je sa njega podigao pogled i zagledao se pravo u moje prestrasene oci. Odjednom je pored njega stajao neko koga sam jako dobro poznavala...Uzasno sam se uplasila.
Uporno sam pokusavala da se probudim.
Sanjala sam sirom zatvorenih ociju.
Fucking jebeni Stanley Kubrick.

понедељак, 10. март 2014.

Ne znam ti ja nista

"Postoji, čini mi se, još jedan fenomen vezan za ove naše moderne seobe. Naši ljudi sa sela maštaju da odu u grad, naši ljudi u gradu maštaju da odu u inostranstvo, a naši ljudi u inostranstvu maštaju da se vrate u selo ili grad iz kog su došli. Središte tog začaranog kruga nezadovoljstva po kom se vrtimo, čini se, u nama je samima. I jedino ga mi možemo prekinuti... Najteže je biti tu gde jesi, jer ti se uvek čini da je bolje negde drugde. I tako gubimo silnu energiju i vreme, koje bismo mogli utrošiti da tu gde smo učinimo ono što možemo i koliko možemo. I da, dok se ne steknu uslovi da pređemo tamo gde mislimo da ćemo se osećati prirodnije, budemo zadovoljni i zahvalni onim što imamo, tu gde smo." Ovo su bile prve reci naseg americkog domacina, Srbina davno pristiglog u Cikago, laureata necudaVamkazem koje nagrade, kada smo se konacno oskupili na lakoj veceri dobrodoslice u njegovoj kuci.
On je bio zauzet covek i pravo cudo je bilo da nam je uopste otvorio svoja vrata. Slatko se nasmejao kada je cuo kako nam je Vlada otkazala dati posao u kome je on kao posrednik imao da odigra vaznu ulogu. Rekao je nesto u stilu da smo uvek bili diletanti i da je u celu pricu usao samo zbog naseg ministra kulture ciji je otac bio njegov dobar prijatelj... Gledala sam te pametne sive oci koje su nas hladno premeravale i u kojima topline nije bilo ni za njegovu ispisnicu, cuvenu filmsku i pozorisnu glumicu Jelenu. Podsetio me je neodoljivo na ekipu iz Turske sa Univerziteta, iz moje prosle zmijske avanture. Pamet, nedostatak empatije i sentimenta. Vreme je zaista bilo novac, bilo je jasno kao ledena cikaska noc koja je kucala na ogromne prozore doma naseg domacina....
Moram nesto da dodam, pre nego nastavim moje pripovedanje.
Dakle, u kakvom domu je ziveo taj covek! U kakvom domu!!!
Nikada nista slicno nisam videla. Bila je to neka fabricka zgrada koju je on sa svojom zenom preuredio i u kojoj su ziveli samo njih dvoje. Plafon se jedva nazirao u visini pa...cetvorospratnice, u prostoriji koja je sluzila kao dnevni boravak. Da bi sacuvali primarni izgled tog ogromnog prostora, nisu srusili ni neku vrstu visoke peci koja je sluzila za izradu hartije do, kako su mi rekli, osamdesetih godina dvadesetog veka. Sada je to cudoviste bilo totalno artificijelno sa kaminom i pecnicom za hleb u dnu i sjajnim instalacijama nekog neverovatnog umetnika koji ju je oslikao... Fabricka hala je u sustini licila na Matroz u Sremskoj Mitrovici, sa sve dimnjacima koji su parali americko nebo. Spolja nisu radjene nikakve intervencije, tako da kad smo se taksijem dovezli na datu adresu, mislili smo da smo istu promasili...
Zgrada je imala nekoliko staklenih liftova kojima ste se penjali do soba. U mojoj gostinskoj sobi, bila je cak paleta za hartiju i stamparska presa, koja je izgledala prilicno orginalno.
Kasnije se ispostavilo da je i ta presa, kao i sve ostalo u ovom neverovatnom domu, zaista orginal. Nas domacin je bio novinar. I to je Amerika, pomislila sam.
"Necu da idem u hotel. N-e-c-u!" Dovikivala sam se preko okeana sa Todorovim, koji me je preko Skajpa zvao pred spavanje.

недеља, 9. март 2014.

Ne znam ti ja nista

Iz aviona sam izasla potpuno omamljena, kada me je kao nozem presekla skoro za mene, vecito zeljnu sunca, nepodnosljiva hladnoca. Bila sam svesna leda jos dok smo prolazili potpuno zasticenom tubom koja je vodila do shatla, koji je vozio do centalne zgrade. Iako sam  videla na internetu da su u Americi, posebno Ilinoisu, Iowi, Indijani, Wiskonsinu jako niske temperature, nisam ocekivala ovako nesto. Ni ovakav pejzaz. Bljestavih svetala velegrada vec u sumrak, kada smo sleteli i apsolutne snezne beline koja je svetlucala milionima plavih zvezda.
“Beskrajni plavi krug”, promrmljala sam tiho, na sta je Jelena razdrazljivo dodala; “Draga, mani me Seoba i Crnjanskog, zaista si pateticna i dosadna. Ovde ces gledati cetvrtu, petu generaciju Isakovica uzivo”
Pogledala sam je iznenadjeno, shvativsi odjednom da je i ona bila na kraju svih snaga. Napustanje Temisvara i zahtevnog ljubavnika, pa ludi Minhen koji se kao u nekom starinskom Praxinoscopu vrteo od Stare do Nove pinakoteke u koju jedva da smo zavirile. Direr, Ticijan, Leonardo, Rubens, Van Dajk…Sve je to bilo u omamljenom duhu kao ogroman palimsest koji nam se srucio na mozak i srce i vid. Slikarstvo je odjednom postalo tako opipljivo! Culno, velicanstveno, tako puno znacenja i izazova…
I kao slag na torti predugog putovanja, nepodnosljiva kustoskinja Nacionalne galerije iz rumunske prestonice, na koju smo naleteli u hotelu za vreme dorucka. Decentna spolja, u crnom, bila je prava pretenciozna guska iznutra. Moj novi imidz je licio na njen, u sustini. Valjda je svaki onaj koji je imao dodira sa modernom umetnoscu bilo koje vrste mislio da je “black is such a happy color”. Besno sam spocitala ociglednu istinu mom saradniku, na sta je on nezainteresovano slegnuo ramenima, sa beskrajnim zadovoljstvom prevrcuci krisom snimljene fotografije iz pinakoteke. 
Iluana, tako se zvala, nije zatvarala usta sve vreme putovanja. Pricala je o nekom medjunarodnom presipanju iz supljeg u prazno, pokazujuci neke beskrajno nezanimljive fotografije najlon kesa i djubreta smestenih kao umetnicke instalacije u vise gradova Evrope. Kakve je veze imalo to banalno i efemerno fotografisanje sa njenim komentarima tipa transmisija, globalizacija, inventivnost, “kapaciteti za promisljanje” i “fabrike za izgradnju demokratije” nisam nikako mogla da razumem, a nisam ni pokusavala. Cim bi zatvorila oci u meni je cvetala neka nova stara slika. U sebi sam gledala Tintoretovog starog Vulkana kako proverava vernost Venere, zavirujuci joj u p. bukvalno. Venera je upravo provela noc sa ljubavnikom Marsom sakrivenim ispod ljubavne im postelje..
Slika je bila tako asimetricna, eroticna, obesna i hrabra ne samo za svoje vreme, nego i kao prica (mislim, koja bi zena smela da dovede kuci mladog ljubavnika dok joj je stari muz u susednoj sobi) da mi je ostavila specifican ukus u ustima, pogotovo sto mi nije bila poznata od ranije.
Bila sam svesna da treba da budem ljubazna i iz diplomatskih i iz prakticnih razloga prema Iluani, jer je i njoj Cikago bio krajnja destinacija. A ko moze bolje da ti pomogne u kontaktima u likovnom svetu nego kustos bilo cije nacionalne galerije!?
No…Sve je proslo i mi smo konacno bili u Cikagu. 
Srce mi je ubrzano lupalo, a dupe se beskrajno smrzavalo.
Dobro dosla Vladislava, rekla sam sama sebi, jer je USA land of opportunities. Zar ne?

понедељак, 3. март 2014.

Ne znam ti ja nista

...Opet sam imala osecaj mucnine. Sve me je bolelo. Ledja pogotovo. I grudi. I koza. Bila sam Kvizac Haderah, omiljeni junak moga starijeg sina. Bila sam Kvizac u bolnoj transformaciji. Blokiralo me je znanje mogucih buducnosti, a nigde nisam videla svetlost. Ni u jednoj.
Avion je polako sletao. Bez suma i propadanja. Luksuz je i ovde obavezivao. Cekala nas je Nemacka. Polako sam pocela da skupljam stvari, kada sam videla prilicno iznenadjen izraz lica naseg saputnika sa oziljkom. Skidao je slusalice sa usiju gledajuci me sa nelagodom. Kao da razmislja kako da mi TO saopsti.
Nisam mogla da ustajem ( vec smo sletali), pa sam mu mahnula ruikom umirujuce; Kvizac nije smeo da panici.
Daleko sam ja od Kvizaca, pomislila sam gorko. Mora da mi se videlo to osecanje na licu, jer me je Jelena iznenadjujuce nezno pomilovala po obrazu.
Nasmesila sam joj se gorko.
Nisam bila Kvizac. Bila sam stub soli.
Jebo i Nemacku i Ameriku.
Cim smo sleteli, prisla sam nasem saputniku. On je zaista bio smeten sto me je prilicno iznenadjivalo. Jelena je jurisala iz aviona, kao devojcica, komentarisuci da u Minhenu nije bila godinama.
Ja nisam bila nikad. 
Napolju nas je cekao snezan i blistav dan.
Moj pomocnik mi je pokazao mail koji je upravo primio, jer je odmah po sletanju, ukljucio tablet. 
U njemu je pisalo, otprilike parafraziram."Da se lepo provedemo u Americi, da je komicno da Ministarstvo kulture jednom totalnom anonimusu kakav sam ja, daje tako ozbiljan zadatak, krojenja medijskog neba i komunikacije sa medijskim mogulima USA. Da nebo nece ni biti iskrojeno, jer je to pitanje ostavljeno po strani u drzavnom vrhu, a da se mi "blago nama" BUKVALNO TAKO, fokusiramo na promociju filma i slicne gluposti...I jos da drzava u ovako znacajnom trenutku ozbiljnih stranih investicija pere ruke od svake moguce moje intervencije na bilo kom planu..."
Dakle, bila sam Kvizac.
I mrzela sam, izlazeci iz aviona, ceo svet. I Minhen pride.
Jelena me je gledala zabrinuto.
Sve je ovo bilo tesko sr...

субота, 15. фебруар 2014.

Ne znam ti ja nista

..."What will you drink?" bilo je pitanje koje me je trglo iz laganog polusna u koji sam zapala. Avion je leteo bez potresa, a ja sam pogledala u Jelenu koja je na susednom sedistu pijuckala, cini mi se viski, potpuno mirna i zadovoljna. Prosla ju je ljubavna groznica, pomisila sam zadivljena njenim elan vitalom.
Osetila je da sam budna i pokazala mi zestoko pice koje je drzala u ruci. Trepnula sam odbijajuci stjuarta, a njoj se nasmesila. " Znate da sam na put posla pod antibioticima" odgovorila sam na njeno neizgovoreno pitanje. "Ne mogu da pijem alkohol. "
Zignula me je rana koja se protezala preko polovine ledja. Moj stariji sin, koga sam konacno videla u Beogradu, me je na ovaj neizvesni put pustio sa osecanjem teskobe. Smatrao je da ta rana, uz hladno vreme koje je krenulo da se siri Amerikom, ne moze tako brzo i lako zarasti.
U sustini, znala sam da je u pravu. Ledja su me posle operacije, iako su mi konci izvadjeni ima vec vise dana, prilicno bolela. Imala sam rupu u njima koja mi je smetala pogotovo kad duva vetar.
Bila sam opet prava i ravna, bez grbe. Skoro fatalna. Ali sam u tom bezazlenom zahvatu ostala izgleda i bez srca. Kao da je i ono nestalo. I tu je bila jedna velika rupa. 
Postala sam Limenko iz Oza, skoro da sam bila sigurna.
Fantasticni i ogromni avion je bas u tom trenutku mog solilokvija poskocio. Ni njemu se gubitak srca nije svidjao.
Moram da priznam: za vreme svih mojih putesetvija u oba Ministarstva, i onom nesrecnom sirotinjskom u prosveti, ni u ovom kulturnom, nisam putovala ovako luksuzno. 
"Prva klasa u avionu je prava stvar", pomislila sam zadovoljno se protezuci po sedistu, koje je za moju velicinu bilo i vise nego zadovoljavajuci krevet.
Jelena je bila raspolozena za pricu, ja ne. Htela sam da gledam pramenove gustih i tmastih oblaka punih snega kroz koje smo prolazili. Htela sam i da se odmorim, jer su me putna groznica i sve oko Amerike, prilicno stresna operacija i susret sa sinom potpuno iscrpli.
Sve se zbivalo munjevitom brzinom:
Rezervacija karata za Cikago iz Temisvara sa presedanjem u Minhenu i skoro 20 sati pauze u istom.
Zatim zamena karata iz biznis klase za prvu, za troje. Sa nama je isao i Scarface, koji nije skidao pogled sa svog laptopa, cak ni u avionu, sto sam upravo gledala, jer su mi dosadili oblaci. Pogledala sam i u Jelenu, koja je zudno ispijala ko zna koje pice po redu, sa ocajnim izrazom lica. Odjednom sam shvatila da nije nikakva ljubavna groznica prosla, i da je ona samo bila jedna sjajna glumica. Kada je shvatila da je gledam, brzo je promenila izraz lica, ali je u trenu razumela da sam je procitala. Zarumenela se kao devojcica, sto me je istinski potreslo i pogledala me pomalo pijano i stidljivo. Nisam nista rekla. Potapsala sam je po ruci, a ona me je zgrabila za ruku i zahvalno je stegla. "Od kad je u avionima dopusteno koriscenje laptopa?" pitala sam pokazujuci na Scarface glavom. Upitala sam je to, da se ne bi doticale sramotne teme i njene opsednutosti onim cudovistem od starog zlatara. Bolovala je na smrt od te ljubavi, bilo je jasno kao dan. Ili mefistofelovska noc, kako Vam drago.
"L..... kad leti, on leti. A to im je nova usluga za VIP i prvu klasu, nisi to znala?" Ton je bio ironican. "Vi iz ministarstva ste bas...sluzbenici" nastavila je ledeno.
Posle trenutne slabosti, nije joj se dopadalo sto sam je zatekla u njenoj opsesiji.
Mahnula sam rukom i natocila i sebi jedan viski. Zgodni stjuart je vec nosio svezu kanticu sa ledom. Ko sisa antibiotike, pomislila sam. Mozda mi bude i prijalo. Inace sam ga retko pila.
Scarface me je letimicno pogledao, mahnuo mi rukom i udubio se ponovo u svoj virtuelni svet.
Dakle...Moram da budem precizna.
Nije bilo nikave zamene karata. Prosto su nas smestili u prvu klasu, iako je Scarface uredno rezervisao online ono sto je Srbija mogla da plati. Svi su slegali ramenima, a nasa domacica u avionu se nasalila da verovatno neko od nas troje ima obozavaoca koji je izmenio poruceno.
Munjevito sam i operisana u Beogradu, jer je lipom toliko izrastao da sam trpela ozbiljne bolove. Jedva sam i disala danima.
Isla sam po sastancima ne bi li dobila jos neko uputstvo. Dijaspora. Kultura. Informisanje. Kako se ponasati. Koga upoznati. Sa kim komunicirati. Koji su mi zadaci. Ko je u Cikagu ciji. Gde je granica koju ne smem da predjem. Koliko novca smem da potrosim. Kome ajvar da ponesem (!?) Sta da vidim. Na cega da obratim paznju....Pola ministarstva mi je zavidelo i pocelo je da se govorka da sigurno spavam sa nekim od sivih eminencija kuce. Obzirom da nam je ministar bio velika zvezda, njega nisu stavljali u neku vezu sa mnom.
"O Boze, hvala Ti bar na tome, ne spavam sa ministrom", mislila sam umorno.
Trcala sam od kancelarije do kancelarije, isla u banku, jurila kod lekara. Umirala od straha da nisam kancerogena. Veceri provodila sa mojim lepotanom koji je pricao o Americi uzduz i popreko. Koji je pricao o muzici, lepoti, karijeri, ljubavi, mladosti, buducnosti. Mislim da nije bilo njega da bi...Mozda i umrla na onom stolu, sa svom patetikom i preterivanjem koji mozete zamisliti. U krevetu sam provela svega jedan dan sa sve drenom koji me je busio i pravio mi kravavu mrlju na zavojima posle operacije. Trcala sam sa sve koncima na ledjima i uzasnim vetrom koji je duvao kroz sivi Beograd.
Dobila sam od Scarface novi imidz. Osisao me je u nekom fancy frizerskom salonu u sred Temisvara kada sam se konacno vratila u isti. Svadajli smo se, jer sam licila na njega sad. On je samo imao ranu preko vrata a ja preko ledja. Kupio mi je crne bajkerke i crnu koznu jaknu. Rekao je da moram da budem moderna za filmski festival i umetnicke krugove Cikaga, a ne da izgledam kao sluzbenica. Nakupovao mi je gomilu crnih komada garderobe. Neke retro cipkane salove i rajfove za kosu. Rukavice i neverovatne satenske cipele na pertlanje. Rekao je da je to vintage, ma sta njemu to znacilo. Trebalo je pomiriti sve strane, " a ekscentricnost bi mogla da pomogne", dodao je zamisljeno. Pravio mi je novi karakter, a ja sam se pomirila sa sudbinom. Mozda mi je to sve i trebalo.
I ovako nisam postojala.
Pogledala sam u displej u avionu. Leteli smo tek sat vremena. A meni se cinilo citavu vecnost.
"Kad ce vec jednom taj Minhen?!", proteglila sam se nestrpljivo.

субота, 1. фебруар 2014.

Ne znam ti ja nista

…Uvece je poceo da pada sneg. Suv i lagan, padao je sve gusce, kovitlajuci i praveci male smetove zahvaljujuci ledenom vetru koji je odjenom poceo da duva. Isle smo peske, a Jelena je za cudo cutala. Nosila je onu istu stolu koju je meni pozajmila one nesrecne stoperske veceri. Prebacila ju je preko glave, tako da je na momente licila na neku ljupku staricu, a ne zanosnu, jos uvek drzecu, fatalnu srpsku pozorisnu i filmsku zvezdu.  Isla je za mnom , a ja sam zaboravila gde se nalazi radnja starog zlatara u koju smo krenuli. Ulica nije bila mracna. Bili smo blizu konzulata, ali mi se cinilo da smo ulicu prospartali uzduz i popreko. Radnje nigde nije bilo. Jelena je sada brundala za mnom, komentarisuci da godinama nije isla ni za jednom zenom, a da jos ta ne zna ni gde ide. Jednog momenta me je cak i opsovala, sto me je, bez obzira na lutanje i hladnocu nasmejalo. Posebno cinjenica da zaista nisam znala gde idem, uopste. Ni ovako, ni onako.
Mislim da smo treci put prolazili pored male kucice sa niskim i neuglednim krovom, spustenih zaluzina, kad su se vrata otvorila, a nas domacin izvirio napolje. Povukao nas je nestrpljivo u toplinu kuce. Jasno je da nas je cekao, ko zna koliko dugo.
U radnjici je bilo mnogo prijatnije nego sto sam se secala, a i vlasnik iste je bio, odjednom mi se ucinilo, mnogo visi, uspravniji i …uzbudljiviji nego sto sam mislila. Krajickom oka je video nase iznenadjenje. Nasmesio se bezbrizno i nasuo nam mirisan caj na koji sam uvek bila slaba. Zeleni, sa jasminom…Dobili smo i kolacice sa djumbirom.  Jasna, koja je u kucu usla izrazito neprijateljski raspolozena, se takodje opustila. 
Djavo zaista nije tako crn kako ga predstavljaju, pomislila sam ironicno, dok mi je unutrasnji glas dobacio: “Jos je crnji”.
Domacin je raspolozeno trljao ruke, cega sam se jedino secala. Ali su to bile divne muske ruke manikiranih savrsenih noktiju, ni malo nalik na kandze.
Jasni je na mali garniturni stocic pored solje sa cajem stavljao probrane komade nakita, po kojima je ona sa uzivanjem prebirala.
Onda je ustao i mene pozvao u susednu prostoriju…
Divnu, visoku, duboku…Cini mi se da je na zidovima bilo naslikanih portreta raznih vremena. Gledala sam istoriju slikarstva, uzivo.
Pomislila sam da je u caju bilo nesto…ludo, ludo, ludo.
Protresla sam glavom, a domacin mi je u ruke tutnuo jednu sliku. Pogledala sam potpis:Uros Predic. Pogledala sam sliku, pa domacina, zaprepasceno. Sta je slika jednog od najvecih srpskih slikara radila u mojim rukama? 
“Vladislava, slusajte. Ova slika nije u vlasnistvu Vase drzave. Niti ce jos dugo biti. Njena trzisna vrednost trenutno je oko …350.000 evra.”
Trgla sam se. On me je umirujuce potapsao po ruci u kojoj sam drzala sliku.
“Vladislava, ne mozes ici u Ameriku praznih ruku. Ako hoces da radis, moras raditi sa velikim ulozima. Niko ti od privatnih kolekcionara tamo ne bi verovao da odes sa nekim sitnicama. Ovo je najbolje sto Tvoja zemlja trenutno ima da ponudi. “
Pogledala sam ga uplaseno. “Ma, ta slika nije u drzavi decenijama. Nije cak ni ukradena. Opusti se. Legalno sam stigao do nje, na jednoj tihoj beckoj aukciji”
Pogledala sam sliku. Bila je to divna beloputa crnka u raskosnoj beloj haljini sa nekim krznom oko vrata. Na tepisima na kojima je sedela je lezao Figaro, ako se ne varam. Na natkasni, neki zenski list iz nase proslosti. Domacica? Sricala sam naopacke okrenuti list.”
“Ti ces biti samo nosilac te slike koja ce Ti otvoriti sva vrata Cikaga”…Pogledao je kroz vrata sta je radila Jasna…Brzo mi se vratio:”Naravno, moras je svercovati, Zakoni su i carine drakonske”.
“Mala tiha becka aukcija?!”pomislila sam uznemireno, da bi isti tekst izgovorila i na glas:”Mala tiha becka aukcija”.
“Da”, rekao je moj domacin ne trepnuvsi. Uvio je sliku u rolnu, kao da je rec o nekoj bezvrednoj mapi i ugurao je u odgovarajucu futrolu.
“Sad si spremna za Ameriku”, namignuo mi je veselo, dok je kaziprstom kacio dugmence na futroli.
Prsti su mu opet licili na kandze.
Jebo me Marko Vidojkovic koga sam citala pre neki dan, pomislila sam zlovoljno.

уторак, 21. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Moj roman je… srpska knjizevnost. Eto, priznajem. I to je sve sto cete izvuci iz mene… Uzgred, niko ne moze da se ucitava u njega, laskajuci sebi. Moze samo da me cita, ili ne, sa manje ili vise zadovoljstva. Njegovo pravo. Do ignorisanja.
Jednom prilikom su mi prijatelji, kumovi, bracni par, kometarisali roman Kisa… Rekla sam: “Stalo mi je da me zene citaju”. Ona je rekla: “Sta te briga za zene”. On je rekao “Pa to je klasicno zensko pismo”. Ja sam dodala: “Sa elementima fantastike”. On je klimnuo glavom. Ona je rekla: ” Ma boli te dupe za zene, daj muske citaoce, izdavace, urednike, ljubavnike. Vise njih, razlicitih”…
Dok sam posle rucka sa Jelenom slagala sudje u masinu, razmisljala sam o tom razgovoru, misleci prvi put valjda o svojim eventualnim muskim citaocima. O tome kako me citaju i dozivljavaju. I o tome da li je moguce zaljubiti se u junakinju teksta, a ne stvarnu zenu, sa istinskim ocima i sisama u koje bi trebalo pogledati. Pitala sam se da li je moguce zaljubiti se i u tekst i u autorku.
Jer um je mocan afrodizijak, najmocniji. I to zaista ne bi bilo lose.
Dok sam tako snatrila o zaljubljivanju i tekstovima, stojeci sa soljicom za kafu na sred kuhinje u Konzulatu, osetila sam da nisam sama i da mi neko dise za potiljak.
Polako sam se okrenula. Ispred mene je stajao gospodin kod koga me je vodio B. pre nego sto je nestao. Izgledao je, lecnula sam se, kao necastivi licno. Sivo tergal odelo, malo pogrbljen, fini osmeh ispod finih naocara, kroz koje su virile lukave i inteligentne, mlade oci. Cak ga nisam tako dozivela prvi put, ako me pamcenje ne vara. 
Setila sam se da sam nedavno gledala mucnu verziju Fausta, ruskog rezisera Sokurova, u kome je isti, cije se ime ne da izgovarati – obucen, izgledao bas tako, kao ovaj moj opis. A kad se skine…kao bespolno, grbavo bice. Jer zlo je bespolno i rasplinuto. Kao guka. Tumor. Kao bolesti savremenog doba. Sve redom.
Kao ratovi i nasilje tela i duha.
Nasmejala sam se sa nelagodom:”O, dobro mi dosli. Ne secam se da smo se dogovorili da se danas…”
On me je nestrpljivo pogledao, mahnuvsi rukom kao kandzom:”Vladislava, tek sam danas cuo sta se desilo sa B. Odmah bi dosao da Vam se nadjem na usluzi. Ove nase sluzbe zaista su zatajile sa informacijama… Sve sam odmah spremio. B. je bio vazan link, a sad cete biti bas sami…”
Taman sam zinula da prokomentarisem da sam dobila novog pomocnika, on me je opet prekinuo.
Sta se sa mnom desava? Zar je moguce da svi citaju moje misli sa takvom lakocom!? Upitala sam se zabrinuto. Da sam tako providna?
“Ma, ta nova generacija je operativno totalno neefikasna.Oni samo predvidjaju. A kad se nadju u akciji. Puj!Niko ne moze da zameni B. E da znate Vladislava kroz sta smo nas dvojica sve prosli…Sluzbu ce debelo da kosta njegova smrt.”
Zacutao je odjednom, kao da se sa tegobom prisecao i gde je i sta trazi u Konzulatu. Pocesao se po glavi i nastavio” Da…Dodjite kod mene uvece, nesto da Vam pokazem. Valjda znate da su svi ti poslici koje Vam je ministarstvo dalo samo pokrice za glavnu stvar, a to je izgubljeno vukovarsko…” 
U kuhinju je usla Jelena i on je zacutao, radoznalo je mereci od glave do pete. Jelena je isto zurila u njega, kao da je videla duha, skupljajuci kragnu mekane kucne haljine u kojoj je bila. “Brr, odjednom je zahladnelo.” Rekla je, prekidajuci neprijatno cutanje i pogledajuci me upitno. “Dodjite obe veceras, treba i Vasa gosca da vidi kakve lepote imam u svojoj radnji”. Prisao joj je, skoro ne dodirujuci tlo nogama. Poljubio je u ruku, zadrzavsi je duze nego sto je trebalo. Jelena ju je skoro istrgnula, sto nije licilo na nju. Uvek je pristajala, za razliku od mene, na obozavanje.
Pogledala sam se u staklo na vratima od kuhinje i mahinalno se ispravila. Moram povesti racuna o sebi.
Ceka nas Amerika.