недеља, 12. март 2017.

Velika zemlja e book

среда, 8. март 2017.

Velika zemlja, rukavac, kraj

Bilo ih je mnogo. Cela planeta je živela raskošnim sjajem visoke tehnologije, kakvi su bili i njegovi stanovnici. Visoki i moćni. Ličili su na nas, ili smo mi ličili na njih, kao u nekom prastarom vremenu divova, čija smo mi bili umanjena slika… Odjednom sam verovala u čuda. Bila sam na uvrnutoj verziji Guliverovih putovanja, u velikom svetu Godzile, koja je polako, ali neumitno umirala. Pokazali su mi delove sveta, vodeći me u letelici, koje je pesak već jeo. Nepregledna šumska prostranstva i gradovi su se urušavali sami od sebe. Šta je bila nevolja, nikako nisam mogla da shvatim. Nije bilo druge, neprijateljske civilizacije. Stanovnici su živeli u miru, pored moćnih voda u savršenom skladu i samo su padali. Nije bilo leka, nije bilo mogućnosti izbora, samo konačnost velikog peska, koji je nekih dana, rastao kao užasni zli talas.
Alfa se nije pominjao i ja nisam ništa mogla da saznam o njemu, kao da ga nikad nije ni bilo.
Živela sam u ćošku jednog heksaedra, puna svetlosti i snova o nekom boljem životu. U kome ću posaditi seme Svalbarda u upropaštenu Godzilu koju su mi pokazali, da je obnovim. Bolju i lepšu.
Jedan dan su me opet poveli na, mislila sam, ispitivanje i eksperiment.
Kada sam stigla do prstena koji nas je, mene i Alfu, već vratio u prošlost Godzile, trgla sam se. Mrmljala sam sebi u bradu, da nisam bila spremna. Moj domaćin, jer je onaj prvi koga sam videla imao baš tu ulogu, me je pomirljivo potapšao svojom ogromnom rukom po glavi, lagano, inače bi me drugačije ubio.
Blago su me gurnuli u prsten.
Opet svetlost i opet mrak. Bila sam nekoliko miliona godina gurnuta u nekoliko miliona svetlosnih kilometara.
Probudila sam se u dubokoj travi, bila sam gola i sve me je bolelo. Bio je divan, sunčan dan, pun mirisa ranog proleća. Pogledala sam nebo bez i jednog oblačka i videla samo jedno Sunce. Bila sam ispod drveta. Pored mene je pala jabuka. Uzela sam je polako sa zemlje i zagrizla je.
Sada sam se svega sećala.

понедељак, 6. март 2017.

Velika zemlja, rukavac 4

Kada sam otvorila oči, a mrak je trajao nekoliko miliona godina, ležala sam na nečemu što je ličilo na mekanu školjku, okruženu nepoznatom aparaturom. Bila sam potpuno gola. Nije mi bilo hladno. Pogledala sam svoju bioničku ruku. Izgledala je iznenadjujuće normalno, kao moja nekada, pre fatalnog gubitka. Pomerila sam je oprezno. Uštinula sam samu sebe i osetila bol. Bila sam šokirana. Bila sam to ja, u najboljem izdanju. Ogroman zid je bio proziran .Na trenutak sam pomislila da sam na zemlji, ali bez greške, bila je to i dalje Godzila. Kroz zid su se videla Sunca i obrisi istog grada koga sam posetila u pećini. Vrvelo je od života. Po nebu i izmedju zgrada su letele iste onakve letelice kakvu sam jednu videla pre upada u pećinu. Bila sam u živom svetu planete, shvatila sam u deliću sekunde. Kako se to desilo, nisam imala pojma, ali bilo je uzbudljivo do granice da sam mislila da sam potpuno izgubila pamet.
Možda i jesam.
Venera u peni, osvrnula sam se po ležaju, meškoljeći se.
Pokušala sam da se dignem sa ležaja, ali sam osetila takvu mučninu i vrtoglavicu da sam se brzo vratila u horizontalu, iskosa gledajući kroz prozor. Osećaj je bio sličan onome kada sam prvi put otišla malo dublje u virtuelnu stvarnost, jako davno. Videla sam duplo i imala sam morsku bolest.
Samo, nigde nije bilo mora. Ili jeste, ko će ga znati.
Prostor je bio za ljudske pojmove ogroman, a ja zaista mali delić toga. Jednog trenutka, manja letelica se približila mome zidu koji se polako spustio, a ona je lagano lebdeći uplovila pravo unutra, kao u kakav hangar. Kada je stala, otvorila su se jedna vrata i na njih je stao prvi vanzemaljac koga je videlo ljudsko oko, ako ne računamo Vavilonce i Egipćane koji su tvrdili da su komunicirali sa svojim bogovima lično. Usta su mi se osušila. Gde je Alfa, pomislila sam u panici, zevajući u stranca, koji je ljubopitljivo zurio u mene, ako bih umela da prepoznam vanzemaljsku mimiku.
-Šta ću sad!?
Vikala sam na sav glas od straha.
Moj domaćin je podigao ruku i stavio je preko usta, onako kako se utišavaju mala deca.
Zavezala sam u momentu.

Velika zemlja, rukavac 3

Nisam mogla da odolim i uronila sam, klekavši, celo lice u vodu. Pokvasila sam se do grudi, uronila sam obe ruke, i onu bioničku, u vodu. Bila je ledena i tako...Mokra. Izronila sam i zahvatila vodu u ruku. Pila sam je prvo bojažljvo, a onda halapljivo, kao da je nikad nisam ni pila. Šta sam gubila, oh, šta smo na zemlji izgubili. Ukus vode mi je vratio sve dobro i lepo, odavno nestalo. Mogla bih da umrem bez svega ovoga, mogla bih, zaista, pomislila sam očarana.Pomislila sam na seme koje je trebalo posaditi. Godzilu koju je trebalo pošumiti. Sve je bilo tu, na dohvat ruke. Izula sam teške čizme i zagazila do članaka u vodu. Ne pamtim kada sam stajala u vodi, srećna...Alfa me je povukao. - Ludo, u pećini si, prehladićeš se. Obriši članke i obuj se, treba da idemo u grad...
*
Ušli smo u grad u tišini. Kretali smo se sporo. Povremeno bi odspavali neko vreme u pustoši koja je odzvanjala pustim građevinama bez ikakvog traga i prisustva bilo kakvog oblika života.
Dodirivali smo mašine, pritiskali dugmad, čistili peščane kupe sa istih. Ništa se nije dešavalo.
Jednog dana, ako bi se u podzemlju išta moglo zvati danom, ušli smo u prostor koji je vibrirao na sličan način kako sam doživljavala prorokovo prisustvo, koje sam naravno osećala. Zato sam i bila izabrana, bez svake šale, znala sam to od početka, samo sam se strašno plašila nepoznatog. U ćošku dodekaedra unutar heksaedra bio je oblik koji je nama bio poznatiji od ostalih. Ličio je na kapiju.
Čim smo joj bojažljivo prišli, zabljesnula nas je bela svetlost. Pre pada, Alfa je samo uspeo da me uhvati za ruku. Posle toga, bio je mrak.

недеља, 5. март 2017.

Velika zemlja, rukavac 2

-Ti si izabrana, tako je rekao Prorok, dodao je Alfa.
-Kakv prorok, pa on ne postoji, dodala sam ja.
-Onda ne postojimo ni mi, slegnuo je ramenima Alfa, pomirljivo.
Zaćutala sam, jer smo se priblizili gradu. Pored nas je svetlucala velika divna voda. Pomislila sam, da ako negde ima vode, tu mora da ima i života, kakav god oblik on imao.
Grad je bio sablasno pust. Nije ličio ni na jedan na zemlji. Nije ličio ni na jednu nastambu na Godzili. Bila sam duboko i istinski uzbudjena i potresena, jače nego kada sam videla letelicu oko koje se vodila bitka na površini Godzile. Pesak. Heksagonalni romboedarski sistemi, oblika šestostrane prizme pri čemu su vrhovi oblika šestostrane piramide. Zgrade su bile u više boja: mlečne, bezbojne kao kameni kristali, ljubičaste kao ametist, ružičaste, sive kao čađavac, smeđe kaingorn, crne morion, žute citrin i zeleni prejz.
Jednog trenutka me je Alfa povukao za ruku.
-Šta kažeš, pitao je. Kvarcni grad, a?
-Neke zgrade izgledaju kao da su od ametista. Promrmljala sam zadivljeno.
-Ne kao da su od ametista. Ametist su, rekao je Alfa tiho.
-Hajde da se vratimo na Zemlju i odnesemo malo blaga tamo. Bićemo najbogatiji ljudi na...Rekla sam ja.
-Ne lupetaj, rekao je Alfa. Pitam se, upravo, šta je Prorok video na tebi.
Nije ovo nikakav mitski grad iz bajki sa srećnim krajem, već naša budućnost, Alexa.
 https://youtu.be/qJeqUW-T5hE

субота, 4. март 2017.

Velika zemlja, rukavac

Spuštanje u jarugu je trajalo mnogo kraće nego što je izgledalo na prvi pogled. Tako je ponekad: stvari koje prvi put vidite izazivaju veće iznenadjenje od onih koje vidimo svaki dan. Čini mi se da su tako nastali i bogovi – bili su prosto ono što smo videli samo letimice i nismo umeli to da objasnimo. U strahu i neznanju.
Znanje je moćan saveznik. Ono što znaš je nenadjebivo. I onda nema straha, sumnje i bojazni. Oklevanja.
Alfa i ja smo se spustili prilično bezbedno jer je kosina u pećini izgledala oštrija nego što je stvarno bila. Ogroman žuti put do grada pod zemljom Godzile bio je prav kao strela. Nije ličio na put Oz, ali sam ga tako doživljavala. Čovek od slame, limeni i Lav smo bili samo nas dvoje, ali i to je nekad sasvim dovoljno. Bilo je jasno da veštačka svetlost koja je obasjavala ogromne svodove pećine nije bila deo zemaljske tehnologije. Mi Zemljani smo uvek bili nametljivi sa svojim izumima, ovde se nije videlo odakle svetlost dopire, kao da smo bili u neverovatnoj divovskoj sedefnoj školjci, svetlost je isijavala bukvalno iz svega, čineći celo podzemlje ružičastim. Pitala sam Alfu kako bi se Vergilije snašao u ovoj priči i da li bi ga Dante uzeo za vodiča i na Godzili. Alfa, za koga se ispostavilo da je više nego ugodan saputnik, umesto kometara poče da recituje:

Zemlju …
Sada oprezni mjerač dugàčkôm označi međom.
Nije se ljetina samo i hrana dužna od zemlje
Obilne tražila, već se u utrobu slazilo njenu
I blago skrito u zemlji nadomak Stiksovoj tmini
Stade iskapat se sad – podjarivalo ljudima na zlo.
Gvoždje i zlato od njega pogubnije iziđe tako
Na svijet, iziđe i rat, što vojuje s onim i s ovim
I što krvavom rukom zveketljivo oružje trese.
Sad se od grabeža živi..*
Zastala sam:
– Kakvog grabeža? Zar ovde dole silaze…
Alfa me je umirujuće obgrlio oko ramena:
– Silazimo samo mi, po svežu vodu i po obodu grada tragajući za nečim što bi nas uputilo na bivše stanovnike planete.
-Zar niste istažili grad?
-Nije bilo vremena, taman si se iskrcala na Godzilu tih dana kada smo pronašli ulaz u pećinu.
-Zašto smo ovde?
-Zato što je vreme.
-Za šta, upitala sam zabrinuto.
-Za tvoju ulogu u ovoj priči.
——————————–
*Ovidije, Metamorfoze prevod Tomo Maretić