Приказивање постова са ознаком Sirom zatvorenih ociju. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Sirom zatvorenih ociju. Прикажи све постове

недеља, 16. март 2014.

Ne znam ti ja nista

Vece smo inace zavrsili dok je pejzaz sve vise licio na olujni snezni, slusajuci neki opasan zvuk za koji je nas domacin rekao, smejuci se "Movin' and Groovin'". Istinski sam uzivala, jer muziku sam odavno prestala da slusam. "To su neki lokalni momci", moji drugari, upoznacu Vas obe sa njima" dodao je na kraju, prateci nas na spavanje.
Dodao je, nonsalantno, uz manje leden izraz ociju, da smo dobro dosle u njegovoj kuci i da je on, bez obzira na sve, i daljinu i godine koje su prosle, "u srcu i dusi jos uvek Beogradjanin".
Njegova zena je potvrdno klimala glavom, pokazujuci rukom ogroman prostor u kome su ziveli: "Kako Vi ono kazete? Kad gosti nisu...besni, ni kuca nije tesna? A?"
Ne mogu da garantujem da me je bilo sta uznemirilo to vece. Bila sam svakako uznemirena samom cinjenicom da sam na tako dalekoj destinaciji, prvi put u Americi.
Uznemirio me je i zapovedni ton Todorova, ali je on bio nekako daleko, skroz na drugom kontinentu.
Nisam pila ni kapi alkohola, uzivala narkotike ili na bilo koji drugi nacin uznemirila svoju i ovako uvek uzburkanu mastu.
Posle dugog tusiranja, srucila sam se u krevet, prvi put bez ikakvih bolova. Nista mi nije smetalo. Kao da je ledeno vreme Amerike imalo neku izleciteljsku ulogu u mom slucaju. Rupa se zatvorila i ja sam bila mirna i spokojna.
Pa ipak...
Opet se desilo. Sada sam bila sigurna da sanjam. Nije bilo nikavog sakralnog predmeta u mojoj blizini koji bi mi posluzio kao kljuc ili portal. Uporno sam sve vreme pokusavala da se probudim...
Bio je to Vukovar devedesetih, sada sam bila sigurna. Prepoznala sam obojicu. Vojska je sa tenkovima prolazila ulicoma koja su licila na zgarista. Pored obale Dunava jedna gradjevina je pretvorena u ...Bila je to ista bozanstvena barokna gradnja kakvu sam videla i prosli put u njenom cvetu. Stektavi i mazni, ljigavi su sa nekim groznim tipovima iz podruma zgrade iznosili umetnicka dela, namestaj, ogledala, slike. Dosao je jedan opasan oklopni automobil iz koga je izasao uzasno zgodan i vitak muskarac u sjajnom odelu. Duze loknave kose i divnih negovanih brkova. Mazni i licemerni je viknuo "Dzoni! Imamo za Tebe svasta". Dzoni je digao ruku sa nekoliko tananih zlatnih narukvica i provukao prste kroz kosu: "Ok.Ok. samo pazite da nesto ne polomite". U taj mah je jedno malo ogledalo ispalo iz nezgrapnih ruku nekog diva. Dzoni mu je prisao macecim i necujnim korakom i zalepio mu takvu samarcinu da sam ja trepnula od iznenadjenja. Div se nije pomerio. Dzoni je protrljao dlan drugom rukom:"E Marko, bas si sivonja, ne mogu ni nos da ti razbijem. Samo sto nisam slomio ruku. Pazi malo, sve je skupoceno, seljacino". Marko je cutao kao malo dete:"Izvini Dzoni, izvini", poceo je jecajuci. Svi su cutali. Dzoni se nasmesio i potapsao kaznjenog par puta po istom obrazu. "Ma u redu je, necu te valjda za to ubiti", vadeci drugom rukom ispod miske svilenog sakoa najveci pistolj koji sam videla u zivotu. Ispred dvorca je bio tajac.
Marko je stajao, prebledevsi.
Dzoni je pistolj vratio u futrolu. Stektavi je iz torbe izvadio moju lepotu. Dzoni je sa zadovoljstvom gledao dragi kamen. A onda je sa njega podigao pogled i zagledao se pravo u moje prestrasene oci. Odjednom je pored njega stajao neko koga sam jako dobro poznavala...Uzasno sam se uplasila.
Uporno sam pokusavala da se probudim.
Sanjala sam sirom zatvorenih ociju.
Fucking jebeni Stanley Kubrick.