понедељак, 27. април 2015.

Ne znam ti ja nista

"Nema tu neke velike dileme, da sam ja na Vučićevom mestu, ja bih se okrenuo Rusima! U slučaju montiranja nekakvih "plišanih", "vunenih" i ostalih "tekstilnih revolucija" raspalio bih svim silama po bagri izdajničkoj prozapadnjačkoj a kamenolomi i jamski rudnici radili bi mi u tri smene i to punom parom!!! Pa da vidim "tko" bi se to "bunil" protiv saveza sa braćom Rusima!!??
U slučaju navale šipšonskih slinavaca, naša armija potpomognuta sa par divizija Ruske armije, sravnila bi šipšone sa zemljom jureći ih do otrantskih vrata!!! Makedoniju bismo očišćenu od šipšonskih žvalavaca, prisajedinili Velikoj Srbiji jer je to odvajkada srbska teritorija tzv. Stara Srbija!
Naravno, ni Kroasani ne bi ostali zaboravljeni!!!
Njima bismo nakon "Tornada" ostavili Zagreb sa okolinom i malo oko Varaždina, Koprivnice i Karlovca... I to bi im bilo mnogo ali ajd sad... Srbi nikad nisu bili cicije.
Takozvana BiH bi se cela prisajedinila Srbiji i tu dileme nema! Džamahircima i fundamentalistima bi bio dat rok od tri dana da biraju gde će... da li će ostati ili se tornjati u neku od islamskih zemalja!
Nakon toga, Velika Srbija bi postala punopravni član Evroazijske Unije!
Službeni jezik u državi bi bio srpski a u školama bi se obavezno učio i ruski!!!
Ko bi želeo, mogao bi da uči i engleski ali to ne bi bilo obavezno."
Sedeo sam sa tim klipanom u hotelu Moskva i pitao se, sa dosadom,odakle ova nedisciplina u Srbiji? Od kad placenici seru onima koji su im naredbodavci?
Omeksao sam, izgleda... A i ponovo sam poceo da pusim...
Osvrnuo sam se po kafani. Lepo sredjen, dokon svet. Nekoliko matorih srpskih knjizevnika, poneka porodica iz unutrasnjosti, nekoliko poslovnih ljudi, stranaca...
Kroz velike prozore i dim cigarete sam video da pocinje prolece. Iznad krovova grada nije bilo ni jednog oblaka.
Cekali smo Marka, koji nikada nije kasnio...
Sa dosadom sam se ukljucio u razgovor, iako sam mogao da ga potpuno ignorisem:" Srbija hoda po tankoj zici gradjanskog rata. Ovi sto Vas vode to znaju..Nece trebati mnogo naelektrisanoj masi da krene na Nemanjinu...Mislim da bi se ovi na vlasti tome istinski i obradovali. Njima treba problem da bi opravdali svoje postojanje...jer iz tog problema naprave bar jos dva...Sta su resili od kada su na vlasti? Nista. Ali, to je teret bavljenja politikom u Milosevicevo vreme...Vucic je postao kao Draskovic svojevremeno na mitinzima...Krene jednu pricu, masa pocinje da mu zvizdi, on okrece pricu i krece skandiranje. Prvo treba raditi da sacuvate ono sto je jos uvijek pod Vasom jurisdikcijom ili bi trebalo da bude i po odlukama Savjeta bezbenosti...a za to treba poturiti ledja...Zasto bi Rusi poturali ledja za Srbiju, kada srpska drzava jos nije resila problem od NATO agresije u Srbiji?"
"A Vi gospodine, niste Srbin, sta!?" Skocio je klipan sa stolice sav ubledeo.
U tom trenutku, srecom, usao je Marko u Moskvu.

петак, 24. април 2015.

Saobraćajno tehnička škola

субота, 18. април 2015.

Ne znam ti ja nista

...Tajna savrsenog zlocina je u odvracanju paznje. Prica je ista kao kod madjionicara. Nekim nebitnim detaljem, koji ucinite bitnim, skrenete paznju sa onoga sto je Vasa interesna sfera. I delate. Samo sto je kod madjionicara iluzija u sluzbi zabave. A ja, ja sam bio sve, samo ne zabavljac...
Iz Amerike sam povukao Marka. Suvise dugo je bio sa Dzimijem. Znam da mu nije bilo lako da trpi tog pauna koji ga je ponekad i samarao. Bio je moj najbolji operativac, davno pre Vukovara. Lojalan, cvrst, dobro koncentrisan. Spasao mi je zivot. I ja njemu. Dva puta. Bila je to jaka veza. Jaca nego neke krvne. Onaj moj najstariji sin, na primer...Bili smo stranci. Kad bi dolazio iz svajcarskog liceja, gledao bi me prezrivo. Sta sam mu dao. Ej. Nasi koreni su bili tako duboki, a on, moj sin, je bio pravi razmazeni klipan. Za to mu je bila kriva majka. Suvise je stitila decu od mene. Mada, mozda je tako bilo i bolje.
Nedavno je Marko organizovao i rusenje jednog aviona u francuskim Alpima. O tome je govorio ceo svet, kao zlocinu pomahitalog kopilota. Niko nije obratio paznju na paket sto je nestao iz aviona. I mi smo doduse jedva stigli do njega. Bio je to dobar komad blaga koji smo vracali kuci, sa sneznih, skoro nebeskih visina. Jedva smo ga pronasli. Hvala satelitu i navigaciji. Sverceri koji su ga slali za USA su cutali. Jebi ga. Ne mozes prijaviti policiji da ti je ukradeno nesto sto si sam ukrao. Trebalo je programirati nesrecnika na takav spektakularan zlocin.
Za to je bio zasluzan Marko, bez daljnjeg. Ljudske zrtve su bile irelevantne.
Radili smo i atentate. Bio sam jako ljut na ekipu koja nije uspela da ubije onog malog zigola Vladu i kucku. Onoliki smetovi, sami na putu kod jezera...I nista. Ostadose zivi. I jos nas je on i pokrao. A nikada nije bio lojalan. Valjda je mislio da je nezamenjiv.
Niko nije nezamenjiv. Tu malu halavu picku cemo svakako eliminisati. Kao pile cu ga udaviti vlastitim rukama.
Nije se igrati sa mnom.
Prodaja podataka po celom svetu je bila opasna izdaja. Takve izdaje  nisam prastao.
Ta mala kucka mi je bas smetala. I onda kada je dosla u Temisvar, cim sam je video, mirisao sam nevolju. Igrao sam mudro, ali se ona suvise vezala za mene. Ipak, ja sam ozenjen covek a za seks si uvek mogao da uzmes neku kurvu. Ili trafikantkinju, sekretaricu, neku medicinsku sestru. Umetnicu. Glumicu. Balerinu, jebi ga. Modela...
Svakako ne tetku sa dva sina, sluzbenicu Ministarstva kulture.
Ona sa njenim cipelama i krvarenjima i halucinacijama, koje su bile vise nego prikaze.
Ne znam odakle joj ta moc. Vidovitost. Jbt. To nisam video u zivotu. A video sam svasta, verujte mi na rec.
Nisam mogao da verujem da je nasla moje skroviste u Konzulatu. Nekoliko godina sam pazljivo pokusavao da vratim vukovarsko blago sa svih strana sveta. Spiskovi i dokumentacija koja je bila na kompu, srecom skenirana, u orginalu je cela morala da bude unistena. Na svu srecu, sto nije ukapirala nista.
Ni sa kim ima posla. Valjda sam je tako fizicki privlacio, da se gubila. Sa tim njenim ljubicastim usnama i podocnjacima od gubitka krvi...Klimaktericna kucka. Posebno mi je islo na zivce to stalno podrhtavanje i to sto se stalno zalila da joj je hladno.
A ja sam je jos stalno pojio sokovima.
Moracemo je ubiti. Bila je suvise blizu.
Samo da se prvo resimo te grupe Amerikanaca koji su je zajahali.
Todorova ko jebe.
_________________________
Probudila sam se udavljena. Pogledala sam sat. Bilo je oko tri ujutru.
"Kretencino, ubi se sam, cudoviste".
Oteo mi se krik.
Bila sam progonjena i umirala sam od straha.
A progonio me je neko koga sam dobro poznavala, sada sam bila sigurna u to.
Samo...

петак, 17. април 2015.

Ne znam ti ja nista

…Povratak u Beograd je bio mucan, svakako samo za mene. Ameri nisu zatvarali usta. Bila sam svakako njihov covek. Blagonaklono su prihvatili i cinjenicu da nisam htela da vezbam pucanje. Sve je stimalo. Bio je to najbolji svet od svih uredjenih svetova. Jedino sam ja povracala na svakoj benzinskoj pumpi na kojoj smo se zaustavili. Nisam vise bila sigurna da li je u pitanju bila hrana sa salasa. I onako sam do kraja dana jela samo sir, sve ostalo mi se gadilo. Mozda je u pitanju bila kadarka, vino koje sam probala u vinariji u koju nas je vodio domacin u bogato backo predvecerje. Kadarku je, kao autohtonu srpsku sortu, u velikoj seobi 1689. ovde doneo patrijarh Arsenije Čarnojević i ona je tokom 18. i 19. veka potisnula sve druge sorte. Tada je činila gotovo 70 odsto svih zasada grožđa u celoj Panoniji. Bilo je to lepo crveno vino i nisam mu odolela, iako sam znala da mi je posle crvenog vina uvek zlo.
Vino je bilo intenzivne rubincrvene boje sa purpurnim odsjajem na obodu, odlične bistrine i veoma čistog odsaja u čaši. Laganog tela i vrlo pitko i sveže, voćnog ukusa, elegantno i dobro izbalansirano imponovalo je, pa nisam odolela. Mogla sam i da se udavim u casi. Toliko nista toga dana nije imalo veze sa mnom.
Kasnije su mi, kada smo stigli u Beograd, pretpostavljeni iz Amerike drzali vakelu. Nije tu bilo pretnji kakve sam mogla da dobijem od Todorova na primer, prosto konstatacije: da nisam jedina i da u Srbiji ima gomila sveta u svim sferama, od show biza do politike, koji bi svoje dupe prodali za moju poziciju. Isli su na gadjanje mog takmicarskog duha, ali nisu znali jedno, a to je cinjenica da kompeticija nikad nije bila motivator za mene, vec samo ljubav. Bilo koje vrste, da me ne biste pogresno razumeli. Ljubav prema Srbiji, na primer.
Bila sam veliki rodoljub. Tacnije; ja jesam veliki rodoljub. I nista mi ne znace ni skepsa ni ironija. Groteska mi nije stimulans. Ni politicka ni privatna.
Ma, jebite se. Sa kim hocete, da preciziram.
Mene sve rane moga roda bole.
Saznala sam jos da ce u Beogradu svi oni ostati duze vreme, zbog cega mi je pao mrak na oci.
Bilo je puno posla (i jos uvek ga ima) oko otvaranja necega sto su nazvali umetnicki inkubator. Bio je to tezak laznjak. Beogradska kancelarija je spolja izgledala kao moderna galerija a iznutra…
Rado ide Srbin u vojnike.
A to svakako nije bilo sve…