недеља, 27. октобар 2013.

Ne znam ti ja nista

Bila sam malo kuci. I na poslu, u ministarstvu, prvi put od kad su postavili novog ministra. Nikad nisam videla tako nesto, pa mi je bilo zanimljivo. U ministarstvu prosvete su nekako stvari bile manje glamurozne, na drugi nacin pod lupom javnosti, pa nikad nije bilo bas ovako. A ovo! Sodoma i Gomora. Savremeni Vavilon ( volim to skoro koketno poredjenje kad god hocu da ispadnem pametna) . Svi se prave da govore isti jezik, a niko ne zna sta ovaj drugi prica. Svi j… jedan drugog i vicu “vidi ruke”.
Neki su mi se bas zgadili. Oni najglasniji, koji su bili protiv dolaska novog ministra: “Te on je pravi umetnik, te ekscentrik je, te…”
Prvi su isli na legalo.
Kao kod Nusica, majke mi. Pisar Vica iz Sumnjivog lica. Gogoljeve Mrtve duse.
Brojgel i Hieronimus Bos u jednom snovidjenju, strahovitom.
Gledala sam kako u tako neverovatnom trenutku , fremu jednom, travestiraju od poslusnika jednog ministra u poslusnika drugog. Kako od partijskih govana postaju svetski ljudi, siroke ruke i blistavih manira.
Niko se nije cak ni zacrveneo. Ili zamucao u trenutku tako besramnog laganja.
Gledali su me sa prezirom sto se ne ukljucujem u kavalkadu groktanja, mukanja i njiskanja pred ministrovom kancelarijom.
Kao i uvek bila sam oprezna…
Vikend sam provela na reci, na kojoj davno nisam bila. Posetila sam i ribara koji me je onomad pronasao, polumrtvu. Bez reci smo se vozili po mocnom Dunavu. Bio je divan, pomalo prohladan dan. Pescane plaze su se tek pomaljale na blagosolvenom prolecnom suncu. Svetlost se leskala po vodi, opasno penusavoj i talasastoj, kao velike zlatne ploce. Nebo je bilo bez oblacka, prosarano tek po nekim tragom mlaznjaka. U vazduhu je klizio jedan mocni jastreb sirom rasirenih krila…
Eh, da sam ptica, pa da odletim u drugi zivot, pomislila sam zalostivo, omamljena suncem.Odjednom je u mojoj dusi nastala jesen…Kao da je svaki susret sa rekom i starim ribarom moj zivot menjao za jednu dekadu. Ili sam i to samo sanjala.
Kuci sam stigla sa dzepovima punim oraha, pomalo crvljivih, ali ipak slatkih i masnih, promrzla i rascupana. U korpi sam donela 11 ogromnih, zrelih, zutih kao dukat dunja, koje su me setile na detinjstvo. Na nasu baku i nas tri koje u velikim bracnim krevetima, pod debelim jorgancinama, pred spavanje slusamo radio, dok nas dunje posmatraju sa vrhova ogromnih sifonjera. Posle cucorenja bi slusale Selo veselo, a ujutru Dobro jutro deco. Baka, koju smo zvali majka bi nas nocu obilazila i ususkavala. To je bilo vreme kada se lecilo preznojavanjem, a ne tusiranjem, tako da smo uvek posle spavanja bile usmurane i pomalo  iscrpljene. Trebalo je preziveti toliko perja na sebi…
U secanje na baku sam napravila od dunja kitnikez sa orasima, koji sam dugo mesala na sporetu drvenom varjacom, bas kako je to nekada radila ona u letnjoj kujni, dole niz gonak.
Pozvala sam i sestre i imale smo idilicno vece. Smejale smo se i secale detinjstva. Cekala sam sinove da se jave na Skype.
 Pricale smo sa njima. Odrasli su i pomalo se promenili. Imali neki seretluk u pogledu i poneku boricu u osmehu. Nostalgija ih je gusila, videlo se. Kada su videli kitnikez, obojica su se uozbiljili i na brzinu zavrsili razgovor…Bila sam tuzna. Pile smo visnjevacu koje je pravila jedna od sestara, jele kitnikez, a ja sam se, ko zna koji put ove godine, napila.
Tako pripite smo kasnije isle u pozoriste i gledale novu Gospodju ministarku, koju je glumio jedan muskarac. O boze! Sve je licilo na moje Ministarstvo, travestirano, karnevalsko i prostacko. Odjednom sam se otreznila.
Dolazila je zima, a ja sam se u ponedeljak vracala za Temisvar.
 Ujutru su me zvali sa posla, po starom dobrom komunistickom obicaju. U poslednji trenutak, bre! Insistirali su na najboljem sluzbenom automobilu ne ministarstva, nego Vlade. Bila sam iznenadjena. Objasnjeno mi je da sa mnom ide cuvena udovica cuvenog glumca … Pomislila sam da to lici na dvorsku kamarilu, a ne demokratiju, no nisam imala izbora. Auto je dosao po mene, crn i besuman, sa crnim i besumnim vozacem koji je licio na gorilu.
Na Dedinju smo bili za sedam minuta. Gospodja je isplovila iz svog apartmana a ja sam pomislila na Mortisu Adams iz istoimene serije…
Naravno da sam znala ko je ona. Ako se nisam bas i prisecala njenih uloga, njenih sisa i te kako jesam. Moj otac ju je obozavao. Ja sam prezirala njenog muza i nju i njihove potomke.
Veciti Robespjer sa svih barikada. Uvek povisenog tona u ulozi svih srpskohrvatskih dvorova poslednjih 50 godina. Pomislila sam: Boze, dokle? Dokle kulturtregeri koji kroje umetnicku scenu. Dokle poslusnici svih vlasti. Kad ce vec jednom da pomru…Svi odreda…
Setila sam se jedne njene uloge na Sterijinom pozorju na kome sam se te godine slucajno nasla, jos uvek radeci u prosveti. Dvadeset minuta njenog preglumljenog pateticnog jecaja u naduvanom monologu,koji je oduzela glavnom glumcu. Diva srpske scene.
O kako cu ovo preziveti!?
Dakle, kad Diva ide u Rumuniju, to vise nije drugorazredna dijaspora srpska. Ima i tu novca, jer koliko sam znala, Diva nikad nije nigde isla bez dobrog honorara, bar. Mada sam mislila da je njeno polje interesovanja bilo iskljucivo slovenska dusa.
Diva je bila sirokog osmeha, radila je na tome da me sarmira. To me nije ni malo iznenadjivalo…Sav taj svet je mislio da smo isti. Mi sluzbenici i oni na sisi drzave. Uhvatila sam sebe da netremice buljim u njenu bistu u retrovizoru automobila. Jos je bila dobrodrzeca.
Dan je bio divan, put cist i lep i do Temisvara smo stigli zacas. Pao mi je mrak na oci kada sam shvatila da cu ja biti domacica Divi i da ona namerava da ostane sa mnom sve dok se monografija ne dovrsi. Od kad je ostarila, postala je sjajna pesnikinja, sto ce biti divno za monografiju, nakrivila je glavu govoreci to, poklanjajuci mi jedan blistavi osmeh. I smeh iz dubine grla.
Povecavao se broj aktera u prici, sto me nije bas radovalo.
A ja sa tajnama nisam mrdnula ni pedalj.
B. se ludo zabavljao, videla sam mu to po vrhu nosa. Napravio je divne cvetne aranzmane, servilno se udvarajuci nasoj cuvenoj gosci, koliko je to bilo moguce, u njegovom polozaju.
A ja sam postajala ljubomorna…
***
To vece sam konacno, kada se zavrsila jedna duga vecera sa puno nazdravljanja cuvenoj gosci i secanju na njenog muza, ponovo pronasla sobu. U njoj nisam nasla nista novo, osim osecaja bezrazlozne smirenosti. Kao da ce sve biti u redu, odjednom je osecaj bio takav.
Legla sam da spavam sa glavicama belog luka na natkasni.
Ne znam sta su mi one trebale.

субота, 5. октобар 2013.

Ne znam ti ja nista

Posle uzbudljivog otkrica ovog prepodneva, dan sam provela lunjajuci po kuci. Imala sam jedan problem. Nisam imala poverenja u mog sagovornika, ni malo. Sve mi je bilo neverovatno. Kakvu sam ja ulogu mogla da imam uopste u tim dogadjajima? I o kojim je dogadjajima bilo rec ustvari?  
Moj ljubazni bastovan, koga cu od sada zvati B. mi je jos svasta ispricao. Sustina je bila da se u Rumuniji nalazila veza koja je ukradene umetnine iz Evrope slala u Ameriku i da je jedan deo vukovarskog blaga opljackanog u tamosnjem muzeju devedesetih, pa izgubljen dvehiljaditih bio skriven u ovom gradu, po tragovima i dojavama sudeci…
 Da su u te dogadaje bile umesane srpske paravojne formacije koje su maskirane zivele posle devedesetih kojekuda i da je Cvetan Todorov bio karika koja je povezivala medjunarodne trgovce umetnina sa kradljivcima. 
Sve je zvucalo tako logicno i cisto, a ja sam i dalje bila u nedoumici.
B. mi je rekao takodje, da mene nisu ni hteli da umesaju u dogadaje, ali da sam se umesala sama. Tacnije, da me je umesao poklon koji sam dobila od Todorova u vidu onih zmiujurina na cizmicama.
Zasto je jedna gospa srednjih godina (krvava, poprilicno, sto bi se moglo okarakterisati i kao klimaktericna) uopste trebala Todorovu koji je mogao da ima koju god je hteo lepoticu iz celog sveta ( i sire, i sire)… To nije bilo jasno.
Nisam B. rekla nista o otkricu koje sam imala. Ni rec o sobi i predmetima. Nisam zelela da me tako zgodan muskarac dozivi kao histericnu i ludu pedestogodisnjakinju sa krizom svesti i morala.
Nisam sa B. zelela da delim nista… osim kreveta.
A i do toga je bilo daleko.
Ono sto jeste bilo na nivou neverovatnog, bila je cinjenica da nigde nisam mogla u kuci da pronadjem sobu u kojoj sam nasla predmete, iako sam odmah posle razgovora sa B. jurnula u nju…Licila mi je na dobar trag.
 Bila sam malo kuci. I na poslu, u ministarstvu, prvi put od kad su postavili novog ministra. Nikad nisam videla tako nesto, pa mi je bilo zanimljivo. U ministarstvu prosvete su nekako stvari bile manje glamurozne, na drugi nacin pod lupom javnosti, pa nikad nije bilo bas ovako. A ovo! Sodoma i Gomora. Savremeni Vavilon ( volim to skoro koketno poredjenje kad god hocu da ispadnem pametna) . Svi se prave da govore isti jezik, a niko ne zna sta ovaj drugi prica. Svi j… jedan drugog i vicu “vidi ruke”.
Neki su mi se bas zgadili. Oni najglasniji, koji su bili protiv dolaska novog ministra: “Te on je pravi umetnik, te ekscentrik je, te…”
Prvi su isli na legalo.
Kao kod Nusica, majke mi. Pisar Vica iz Sumnjivog lica. Gogoljeve Mrtve duse.
Brojgel i Hieronimus Bos u jednom snovidjenju, strahovitom.
Gledala sam kako u tako neverovatnom trenutku , fremu jednom, travestiraju od poslusnika jednog ministra u poslusnika drugog. Kako od partijskih govana postaju svetski ljudi, siroke ruke i blistavih manira.
Niko se nije cak ni zacrveneo. Ili zamucao u trenutku tako besramnog laganja.
Gledali su me sa prezirom sto se ne ukljucujem u kavalkadu groktanja, mukanja i njiskanja pred ministrovom kancelarijom.
Kao i uvek bila sam oprezna…
Vikend sam provela na reci, na kojoj davno nisam bila. Posetila sam i ribara koji me je onomad pronasao, polumrtvu. Bez reci smo se vozili po mocnom Dunavu. Bio je divan, pomalo prohladan dan. Pescane plaze su se tek pomaljale na blagosolvenom prolecnom suncu. Svetlost se leskala po vodi, opasno penusavoj i talasastoj, kao velike zlatne ploce. Nebo je bilo bez oblacka, prosarano tek po nekim tragom mlaznjaka. U vazduhu je klizio jedan mocni jastreb sirom rasirenih krila…
Eh, da sam ptica, pa da odletim u drugi zivot, pomislila sam zalostivo, omamljena suncem.