понедељак, 16. фебруар 2015.

Ne znam ti ja nista

Sve je to bio samo jedan dah. Dah samo.
Mrvila sam divni sir medju zubima i skupljala mrvice sa stolnjaka, odmahujuci rukom na ponudu:"Hm...kazes da se secas svega iz Vukovara? Bas svega? Svih likova?"
Pucale su kosti medju njegovim zubima. Predator, kojima nikada nisam pripadala, pomislila sam zadivljeno. Uvek su me fascinirali bez obzira na duboki prezir koji sam osecala. To je ona pozicija zabe pred zmijom o kojoj sam vec pisala. Mecis na sav glas, ali ne bezis. Ne bezis.
"Secam se. Mozda ne svih imena", iznenadjujuce otmeno se posluzio salvetom posle zalogaja. Video je moje iznenadjenje u pogledu. "Ma nisam ja seljacina. Znas koliko sam preko snajpera smaknuo ovom rukom. To je hirurska preciznost. A tek preko..."
Uhvatila sam ga za ruku koju je pokazivao, sva prebledela."Slusaj, ne moram to da slusam..Samo sam zena u mutnim vremenima. Da li je to u redu? " Odjednom sam bila svesna da sam mozda pred pravim i dragocenim izvorom informacija. Morala sam da budem cvrsta i dosledna. A nisam se osecala nikako.
Tako. Kako.
"Pricaj o Vukovaru", rekla sam nestrpljivo.
Lukavo se nasmesio:"Nego sta cu. Zato sam i ovde, zar ne". Stigla je jos jedna porcija mesa.
Malo sam se opustila. Konacno, mozda ovo bude i dobar rucak.
Ubacila sam zalogaj mesa u usta. Ovo je bilo bas res peceno, kako ja volim.
 

Нема коментара: