четвртак, 22. новембар 2012.

For Penelope

Sanjala sam kako padaju veliki snegovi, gusti i tmasti, neprekidno.
Sanjala sam kako konacno putujem na to daleko ostrvo, ali nema pasosa i nema novca. Sanjala sam prazne drumove i pusta mora. Sanjala sam sebe kako tarem i trosim divna ruha. Haljine, ves, sve. Sve.
I kako vreme prolazi.
Kroz prozor sam videla obrise nekih muskaraca. Neke sam i u kucu primala. Neki su mi pomagali, neki odmagali. Neki su bili dobri, nezni i mozda brizni. Drugi lukavi i okrutni. Takvi mi nisu trebali.
U kuci sam videla senke nekih zena. Pohlepnih, sebicnih, pakosnih. Nekih ljupkih i velikodusnih. Ni one mi nisu trebale.
Videla sam moga sina jedinca kako raste kao mocno mlado drvo.
Jos netaknut, a dotaknut.
U zemlji sam videla dobru decu kako rastu u lose ljude.
Na zemlji sam videla decu...
Slusala sam ptice kako donose vesti. Slusala sam vetrove kako ne donose vesti. Slusala sam mesec i zvezde.
Svaki dan sam pravila.
Svaku noc sam rusila.
Mikro tragovi.
Makro potezi.
           Jutro.
           Dan.
           Vece.
           Jutro.
           Dan.
           Vece.
Ruckovi, hlebovi, cvetovi.
Kucni ljubimci.Majke.
Godisnja doba.Telefoni, kompjuteri.                                                                               Terasa, prozor,opet.                                                                                                           Itaka.

Нема коментара: