петак, 6. април 2018.

Volela bih da sam u Tangeru

Vilijam Barouz III je sa naporom obrisao prljavom maramicom na kojoj se jedva video monogram, oznojeno čelo. Bio je užasno vreo dan, a sa Gibraltara nije dolazio ni dašak vetra, što je bilo nepodnošljivo. Tirkiz priobalja je blještao u daljini izmedju belih građevina Kasbe kao fatamorgana. Pogledao je u pukotinu izmedju dva kamena na zidu na koji se naslonio. Unutra je šmugnuo mali gušter koji se do tada, dok se Barouz III nije naslonio, lenjo sunčao na podnevlju tangerskog sunca.
Sve je treperilo.
Kao i njegov predak, Barouz III je mnogo eksperimentisao. Koristeći sve tehnike svoga mnogo slavnijeg imenjaka, Vilijam je mislio da će za života uspeti da dostigne i njegovu književnu slavu.
Knjigom “Goli ručak”, Barouz po prvi put prezentuje inovativnu tehniku pisanja poznatu kao “cut up” ili “isečak”, koju je orginalno stvorio Brajon Gajzin. Ova metoda služila je rasčlanjivanju uvreženog, linearnog američkog mišljenja pisanjem “oscilatorne” proze i poezije. Korišćenjem nasumično izabranih isečaka iz tekstova, razbijale su se stereotipne jezičke konstrukcije i stvarala se dela koja bi potencijalno nosila drugačija značenja i koja bi uticala na servirane i naučene misaone sklopove.  Barouz se služio još jednom tehnikom, manje zahtevnom za čitaoce i prevodioce – tzv. ”fold-in” ili tehnika “presavijanja”. Ova tehnika se sastojala u dijagonalnom, vertikalnom ili vodoravnom presavijanju izabranog teksta sa ciljem uspostavljanja novih značenja i veza između reči. Ekscentrična i smela tematika Barouzovih dela (homoseksulizam, eksplicitni opisi seksa, flert sa smrću, narkomanija) kao i radikalizacija jezičkog izraza, činili su njegovog pretka i dalje najslavnijim od slavnih.
Barouz III je istina imao pomalo književnog uspeha. Omanja grupa pesnikinja je čak imala i čitalački klub u njegovu čast, a ponekad bi objavljivao i po neku priču u lokalnom književnom časopisu koji je četiri puta godišnje izlazio samo na internetu. Ipak, internet nije bio lokalno mesto, tešio se on. Već velika svetska mreža u kojoj je bilo svakakvih književnih riba.
U Tangeru se obreo u avgustu 2017. godine, tražeći blaženog Seida kod koga je, zajedno sa mnogim rok zvezdama Vilijam Barouz pušio hašiš na vrhuncu svoje slave. Bili su mladi i Vilijam i Seid tada, kao Barouz III sada.
Seid Basri Barakat bio je danas jedan od najčuvenijih tangerskih prodavaca umetnina u čijoj se strašno modernoj galeriji, u prostranoj niši sa strane, mogao pušiti hašiš kao nekada. Bila je to bašta u belom karare mermeru sa šedrvanom koji je oplakivao njene skupocene zidove. Mikelandjelova Pieta plakala je u istom kamenu, dodajmo.
Seid je bio bogat čovek. Iako je patio od reume (u Maroku?!), uvek se po savetu čuvenog japanskog lekara Šigeaki Hinohare koji je živeo 105 godina, zabavljao da bi pobedio bol.
Zato je sa nestrpljenjem iščekivao svoga gosta, koji mu se najavio još početkom godine. Sa nostalgijom se sećao kako je pre pedesetak godina Tanger bio živ grad. Kako se trošilo i kakve su to lude zabave bile. Ružičasta, plava, zabava sa šeširima…Eh. Seks i droga. Muzika i avangarda. A turisti nisu bili pingvini, kao sada. Ruke ne zavlače u džepove, frktao je razdražljivo, gledajući kroz neprobojna stakla svoje galerije na prekrasan centralni trg Kasbe.
Kada je konačno Barouz III dobauljao sa dubokim osećajem mučnine od vrućine (ipak, nije on bio Indijana Džons da podnosi sa lakoćom afričku klimu) Seid ga je brže bolje odvukao, koliko je to bilo moguće, jer je ipak bio u dubokoj starosti, u baštu koju je osim šedrvana, rashladjivao i sistem veštačke kiše. Sluškinja je donela i bokal hladne vode, koji je Barouz III posle prvobitnog halapljivog ispijanja sa zadovoljstvom meračio.
Poseo ga je na jedan raskošan otoman i odmah zapalio šišu punu do vrha najboljim Rojal Afgani hašišom. Najbolji dolazi iz severnih delova, između Hindu Kuš masiva i ruske granice (Balkh, Mazar-i-Sharif).  Spolja po boji tamnobraon, gotovo crn, iznutra je bio tamnozelen. Ovaj je bio dosta mek i lako se gnječio. Miris, kao i ukus, mu je bio dosta jak, praktično začinjen, sa prilično oštrim dimom na čijem kraju je mirilo kokosovo ulje. Osećaj je bio jako telesnog tipa, gotovo narkotički.
Seid mu je pričao o zabavama u prošlosti, smeškajući se ispod i dalje koketno uvijenog brka, zabacivši fes na vrh ćele. Barouz III je stalno pitao za svog imenjaka, posebno za smrt Džoane Volmer, njegove žene, koju je autor Golog ručka ubio, iako je u svoju odbranu izjavio da je smrt bila slučajna.  U prvobitnoj izjavi pisac je rekao kao su on i žena pod dejstvom alkohola igrali igru o Viljemu Telu, kada je pisac pokušao da pogodi čašu vode na ženinoj glavi. Pucao je i usmrtio Džoan. Međutim, posle konsultacije sa svojim advokatom, promenio je priču i izjavio kako je čistio pištolj, koji je nesrećnim slučajem opalio. Osuđen je posle kontraverznog suđenja koje je trajalo godinu dana, a koje je obeležilo podmićivanje sudija od strane piščevog brata. Ipak, u zatvoru je proveo jedva dve nedelje. Berouz je godinama kasnije izjavio kako je smrt njegove nevenčane supruge uticala na njega da postane odličan pisac.
Seid je vukući posebno dug srk hašiša, rekao da je to bilo pre njegovog vremena i da on nije nikada upoznao njegovu ženu, samo pisca.
Pitao je Barouza III, konačno, kada su obojica sedeli već prilično omamljeni, zašto je došao kod njega, u Tanger.
Barouz III se spetljao trabunjajući nešto o inspiraciji i hodočašću.
Seid Basri Barakat je povukao još jedan dug srk, pogledao ga preko jantarne boce i mirno rekao: Ništa ne treba da tražiš, sve će samo doći. 
Iza njegovih leđa opalila je puška.

Нема коментара: