понедељак, 15. јул 2013.

Marginalije, ili zasto ne slusam narodnjake

Ne volim da pisem o svakodnevici. Banalna je i dosadna. U mom slucaju kao neka visoka kula sastavljena od navika, suzenih izbora i briga samohranog roditelja sto sam vec godinama. Udovicki status moze da uzbudjuje samo zlurade i dokone umove, kakvima sam, na zalost, cesto okruzena.
Sto vise procitanih knjiga, to manje prijatelja, pronadjoh nedavno. Ne znam cije je. Ali lici.
Kada sam bila mala moja omiljena bajka bila je Andersenova Snezna kraljica.  Identifikacije sa Gerdom se nikada nisam oslobodila, koliko god se trudila. Spasiti Gerda sa dalekog severa i ugrejati ga svojom ljubavlju. Biti akciona heroina na jedan uvrnut nacin u potrazi za ljubavlju. Ljubavlju cije i srce i oko postaju zli usled komadica onog uzasnog ogledala sto se razbilo i rasulo po celom svetu…
1996. godine otac srpske nacije, Dobrica Cosic objavi svoje Vreme vlasti1. Radim u RTS TV NS. Novosadski sajam knjiga, vodim knjizevno podne predstavljanja  pomenute knjige. Vodimo Dobricu Cosica na rucak u neki kineski restoran kod spomenika Svetozaru Mileticu. Secam se da je na rucku bio Rajko Petrov Nogo, autor jos uvek aktuelne Golubnjace Jovan Radulovic i ne mogu da se setim, ko je bio izdavac te knjige!? BIGZ, Nolit, Prosveta, pojma nemam. Imam 32 godine i cvrsto verujem da je umetnost, iako je rat oko nas i u redakciji svakodnevno, izvan i iznad svega. U to i dalje verujem ponekad.
Imam 32 godine i potpuno sam anonimno simpaticno lice pred kojim se slobodno i otvoreno prica.
I tako, prica Dobrica Cosic o raznim knjizevnim i politickim temama, i onda uz put isprica, kako je posle drugog svetskog rata na jednom partijskom sastanku dobio zadatak da sa Josifom Slavenskim napravi nacrt kakva ce se muzika slusati u Jugoslaviji u narednim decenijama. I tu, rec po rec, Josif i Dobrica se ozbiljno sporeckase oko zadatka. Po sopstvenim recima, Dobrica je bio za zapadnjacku orijentaciju, a autor Balkanofonije i Simfonije Orijenta, Slavenski, za balkansku orijentaciju. Na sirem partijskom sastanku, kad se glasalo, opcija Slavenskog pobedi. I na tom jedinom rucku na koji sam ja vodila cuvenog pisca, koga mozete negirati ali ga ne mozete izostaviti, da se razumemo, Dobrica umorno uzdahne:”I tako danas slusamo Cecu.”..
Mislim. Ja nisam nista zaboravila. Ni kako je bilo devedesetih. Ni Arkana ni uzas turbofolka, ni malog vlasnika ruzicaste televizije kako potrckuje sa ostalom svitom i dvorskom kamarilom za autorkom Noci i dana ciji su nadahnuti tekstovi u novinama skidali glave. Dok su “filosofi”, od kojih su danas mnoge znamenite licnosti srpske kulture po Srbiji,  bljuvali hvalospeve na racun njenog knjizevnog dela. I onda, kad taj ideolog devedesetih koji je otvorio vrata bedi duha, siromastvu i prostakluka i jednoj poseljacenoj Srbiji sponzorusa i ratnih profitera, otvori devedeset tv kanala i jos se slika na istim, sa sve pricom o tome kako se obraca urbanoj ciljnoj grupi, prozivajuci jedine tragove istinske demokratije (ako je uopste ima na ovim prostorima, ako je uopste ima igde) meni pozli.
I setim se raspadnutog ogledala koje siri zlo po celom svetu. I ledi srca i oci.
I nemoj neko vise da mi pomene narodnjacke koncerte. I pevaljke. I reality programe.
Ej bre, pa moji klinci u Saobracajnoj skoli u Zemunu, sa periferije, marginalci, pisu bolje sastave o temama, Za i protiv reality programa i Izmedju Guce i Egzita od cele srpske intelektualne elite. Ako i nje ima. Ako i nje ima…
I moji klinci i Biljana Kordic i ja smo svetski prvaci u jednoj akciji u kojoj je ucestvovalo 49 skola iz celog sveta. I vest smo poslali i Tanjugu i Beti, i Studiju B i RTS i…ma svima redom. I to je objavio samo radio Beograd Prvi program. Da se neko posibao, naprostacio, nalupetao i nakrao, bilo bi na svim medijima…
Pre neki dan mi Marina Abramovic postala prijateljica na facebooku. Prvo mal nisam pala u nesvest kad sam videla da ima profil, a onda mal nisam pala u nesvest kada je prihvatila zahtev za druzenje. Pa onda mal nisam pala u nesvest jer izgleda da ona sama zaista postuje, kao i sav ostali svet.
Ona je za mene uvek bila nepristajanje. Umetnik zivota i smrti. Usamljenosti sa jedne strane i opake, mocne seksualnosti sa druge. Totalnog, asolutnog . Fine ironije. I grubog sarkazma. Zena koja je umela i koja ume da prica price, na svoj, beskompromisni nacin.
Kod nje sam nasla,  citirala je nekog, bas me briga koga, da je umetnost rat, a ne fina i udobna lepota, kulturtregeraska.
Nego kako. Nego kako! Nema kompromisa i pristajanja!
Nema banalnosti i lose muzike, jeftinog humora i lakih knjizevnih resenja, da bih nastavila svoj roman.
A od kad sam bila na koncertu omiljene mi grupe Jamiroqai u prvom redu i od kad mi je Dzej Kej pevao licno u mene gledajuci, sto sam mozda pomalo i umislila, moju najomiljeniju pesmu na svetu Cosmic girl…
Mislim…Nemoj neko da me dira.
Imam i jos neke nove sjajne, brilijantne drugarice umetnice skroz, ovde u ovom virtuelnom svetu. Njima posvecujem ovaj mali post.
Meni je tek danas danas pocelo leto.

Нема коментара: