уторак, 27. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - sedamnaesti deo

Dan me nije slusao. Ustala sam sa takvim osecanjem mucnine da bih mogla ponovo napisati Sartra. Celog. I njegov Zid i Mucninu. Trebalo mi je sigurno dvadeset minuta buljenja u jednu tacku, da bih se osvestila. Momci su me upitno gledali, zavirujuci u nasu spavacu sobu. Muz je vec ustao (kad pre!?) i otisao od kuce. Nikakvu poruku nije ostavio. Nocu sam ga, kao kroz maglu, osetila kada se uvlacio u krevet. I kada je ustao iz njega, vrlo brzo, vukuci prekrivac da legne negde drugde. Valjda je spavao na sofi u dnevnoj sobi. Kao da nije cuo moje "ostani". A mozda to i nisam rekla. Mozda sam samo sanjala. Zazvonio je telefon, tako jako, da mi je probusio bolnu tacku u mozgu, negde blizu slepoocnice.
"Halo, gospodjo Vladislava, ovde Vas novi vozac, Goran. Vama sam sav na usluzi". Cula sam uzbudljiv i mlad muski glas sa druge strane. Sta to znaci, SAV!?
"Ah, da, mi danas krecemo na put", rekoh, zevajuci.
"Oprostite sto sam Vas probudio, tako neuvidjavno sa moje strane, samo sam hteo da Vas podsetim da krecemo odmah posle rucka. Imamo uplacen hotel u tom gradu u Bugarskoj, i cak i neku kasnu veceru, ako sam dobro razumeo...Pa sam mislio zbog granice da krenemo malo ranije..."
"Mi necemo imati problema na granici?"
"Svakako ne, ali je sezona godisnjih odmora, guzve su na putevima ogromne. Mozemo li da krenemo oko 11.00, da ne cekamo dvojku, kako su nam u putnom nalogu napisali?"
"Znate sta, Gorane, znam da ce ovo zvucati neprofesionalno, ali sam ja imala nekih privatnih obaveza, pa se jos nisam spremila",lagala sam bezocno,"neka ostane u 14.00, molim Vas".
Sta sad, da mu jos kazem kako sam se sinoc napila!?
Znate da to ne dolazi u obzir. Nikako ne dolazi u obzir.
Spakovala sam se, kao i uvek, uredno. Moji lepi firmirani smedji koferi su bili dupke puni. Cak sam ponela i one droljaste cipele Pigalle pumps od Loubotina.
Posle jake kafe i dugog tusiranja, naprskala sam se dobro jednim opojnim Kenzom, obukla najuze farmerice koje imam i navrnula manolice sa perjem! Kad je bal, nek ide zivot!!!
Samo je jedan.
Ni sama nisam znala koliko sam u pravu.
Muzu sam ostavila jedno zanosno pismo. I koliko ga volim i koliko ucestvujem u spasavanju obrazovnog sistema celog Balkana, a ne samo Srbije, i koliko ce mi nedostajati i gde je klopa za klince.
Njih dvojicu sam posteno izljubila (od kad su stariji, TO nikako ne smem da radim) i dala im hiljadu i jedan savet. Stariji se smejao, a mladji je bio ljut na mene:
"Boze, majka, pa kao da se neces vratiti. Nije ti ovo prvo putovanje"
Majka! Bila sam na ivici suza. Od kad mi se nije tako obratio.
Ali, velike devojke u manolicama ne placu.
One krisom brisu oci.
Tacno u dva, stigao je auto ministarstva.
Neka besna limuzina, kakvu nisam ni znala da imamo u voznom parku. Crna kao noc. I Goran, u istom paketu. BMW serije 7, blindiran, kasnije sam saznala. Kad mi je otvorio vrata, opet sam osetila od juce poznato grcenje u stomaku; strah. Auto je bio potpuno crn, ne samo spolja, nego i iznutra. Kao luksuzan mrtvacki kovceg.
Bilo mi je jasno, zasto se zaposlene u Ministarstvu pale na tog frajera. Bio je gibak kao crni panter, vucijih celjusti i sjajnih ociju. Pomislila sam, kako li svetle u mraku!?? Njegove oci, mislim.
Da se razumemo, Goran ni malo nije licio na vozaca, pre na nekog opakog telohranitelja iz filmova sa XXX. Ne onih za odrasle, nego onih sa onim zgodnim celavim glumcem... Vin Dieselom, tako se zove, ako se ne varam.
O bogo, pa ovo ce biti uzbudljivo, pomislila sam dok je strah odjednom nestajao!
Cutali smo satima.
Lecila sam se od ponizenja koje mi je svojim cutanjem svakodnevno nanosio muz, ali i od jucerasnje pijanke. Ispostavilo se, da i Goranu takav ritam odgovara.
Serija 7 je cistila nase puteve kao oluja. Leteli smo kroz siromasnu Srbiju i kisu, koja je u medjuvremenu pocela.
Ali, o putu sam vam vec pricala...
U Blagoevgrad smo stigli vec oko deset sati. Posto je ipak bilo kasno, vecera sa ljudima sa Univerziteta je bila odlozena za sutra uvece. Ja sam narucila mali hladan obrok u sobi.
Ne znam sta je radio Goran.
Hotel je bio, za divno cudo, cist i topao. Posebno mi je prijao posle one kisurine. Perje na manolicama samo sto nije otpalo.
Svanulo je divno, skoro ruzicasto jutro. Rano sam se probudila, kao i uvek, kada sam mirna i spokojna. Sada sam bila sve, samo to ne. Probudilo me je uzbudjenje pred novi zadatak.
Na Univerzitet sam stigla tacno u devet. Goran je bio sjajan saradnik, tih, tacan i precizan.
Pored njega sam se osecala sigurno, i moram priznati, privlacno. Umeo je zeni da da na znacaju.
Cim sam sela sa Bugarima za sto, bilo mi je jasno, zasto su zemlja sa najvise propusta i neregularnosti u EU, kako ih je procenio Brisel. Kao da sam sedela sa nekim kafedzijama, a ne univerzitetskim profesorima. Predsednik saveta za sprovodjenje torinskog sporazuma na njihovom Univerzitetu mi je non stop namigivao, i cak pokusao da me ispod stola gurka cipelom. Govorili su na svom jeziku, ja na ruskom, ali sam se brzo, obzirom na okolnosti, prebacila na srpski, tako smo se bolje razumeli. Sve vreme su govorili "njama problem", sto je trebalo da znaci, "nema problema" i "relaks, relaks" sto je valjda znacilo "opusteno".
Pa sta je ovo? Sa kim ja to pricam!?
Nista nisu potpisali. I ja u stvari nista nisam uradila. Obecali su mi da cemo razgovor nastaviti u "intimnijem drustvu", za vecerom.
Ljutito sam sela u auto,do koga me je ispratila skoro cela delegacija. Dve profersorke su me ljubomorno merkale i pre nego sto su videle vozaca, a kad su videle Gorana i auto, samo sto nisu pukle od muke.
Nek crknu, bar neku satisfakciju da imam za ovo gubljenje vremena!

,

Нема коментара: