среда, 1. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Prvo sam plakala, pa sam povracala, pa sam opet plakala.
Zato me je Goran zvao! Da mi kaze za “nesretan slucaj”, pa nije mogao. Znao je da je to za mene, osetljivu do granica svemira, tesko, pretesko. Odjednom je cela prica –  ona prosla i ova jos neispricana, dobila mracni, zastrasujuci ton. Price u kojoj se zivoti gube.
Nemojte me pogresno razumeti. Nije taj covek bio covek mog zivota i nisam ja zalila za mogucom, promasenom ljubavlju, Nisam bila iznenadjena da se les vraca zeni. Muskarac takvog kalibra nije ni mogao da bude sam. Na fotografiji, nekoliko dana kasnije, videla sam mu i zenu, krajnje obicnu. U biografiji mu je pisalo da su proveli skoro trideset godina zajedno. Tako.
Nisam zalila za ljubavlju, zalila sam za covekom. Bojala sam se i  za sigurnost mojih sinova. Vise mi pretnje Cvetana Todorova nisu bile nemoguca misija, nego uzasna mogucnost.
Nisam ja ni kukavica, za sebe ne brinem. Valjda je to jasno.
Razbolela sam se, naravno. Ona noc na auto putu, pa onda ovo. Imala sam uzasnu glavobolju i temperaturu. Na skype sam se jedva pojavljivala za vreme da razgovaram sa momcima. Moj stariji je kapirao da se nesto desava. Jedva sam ga zaustavila da ne doleti u Temisvar. Stavljala sam tri sloja pudera, prvo korektor pa tecni i kameni. Obrazi su mi bili narumenjeni kao nekoj vodviljskoj pevacici, ne bi li sakrila bolest. Jednu noc je konzul zvao i hitnu pomoc, tako sam imala visoku temperaturu.
Osecala sam se kao izmanipulisana lutka na tankom koncu cijom sudbinom su upravljali drugi. Valjda se svako tako nekad oseca!?
Telefonske razgovore umesto mene sa ministarstvom je preuzeo konzul. Jednu drugu noc me je cak mazao i nekom odlicnom rakijom. Posle se salio da je bar tri deci popio on, a bar dva, moje vrele ruke i ledena stopala.
Moja nova drugarica glumica se takodje muvala oko mene, trudeci se da bude korisna.
Nisam imala pojma kako cu dalje. Ponadala sam se da ce cela prica biti otkazana.
Jebo Ameriku, hocu kuci.

Нема коментара: