петак, 3. јун 2016.

Velika zemlja

9
..."Zvaćemo vas Alexa. To je efektnije od Vašeg imena, Aleksandra. Ko se još zove tako?"nasmejao se Unlimited Korea, prezrivo. I maj Taj je izgledao kao da se smeje. Ne kaže se uzalud da kućni ljubimci počnu da liče na svoje gospodare, i obrnuto. Unlimited je bio jedna odvratna otrovnica, bilo je jasno.
Prevukao je rukom po mojim leđima. Skroz, do poslednjeg kičmenog pršljena. Skoro sam se onesvestila. Nisam volela da mi zalaze sa leđa. Nisam volela ni da se jebem tako. Kad god sam hodala, dobar deo svesti mi je bio iza leđa. Nisam imala dobra iskustva sa događajima iza leđa. Nekoliko puta sam i jedva živa ostala.
Brzo sam se spakovala, kao da sam imala neki prtljag. U krajnjoj liniji, kao da sam imala i neki izbor.
Unlimited Korea je bio čitav moj novi život. Mogućnost novog života, ispravila sam se. Moram naučiti da ih volim, pomislila sam zabrinuto.
Tako je to sa velikim korporacijama. Moraš voleti ono što radiš, ili si mrtav.
"Muerte", kao da je siktao Taj.
Ispred staništa nas je čekao najlepši hoverkraft koji sam videla u životu. Na crvenom suncu, izgledao je kao velika riba nasukana na pesku.
Bilo je jako toplo, i pustinja Godzile u sazvežđu Bossa je disala svojim specifičnim ritmom, skoro pulsirajući. Čim smo se smestili, podigao se i krenuli smo klizeći po pesku kao po vodi.
Trebali smo da odemo u sedište Unlimiteda, gde ću proći standardnu takmičarsku obuku.
Jebene Igre gladi pomislila sam. Jebeni stari filmovi, pomislila sam.
"Mnogo psuješ, Alexa, to je odlika slabih. Moraš naučiti da sublimiraš svoj bes i nemoć". Rekao je glasno moj vodič i domaćin.
"Puši kurac", pomislila sam.
"Izvini", rekla sam.
Prvi put se zaista nasmejao. "Prestani da pominješ genitalije. Ako hoćeš  seks, samo reci. Ili pomisli, sredićemo Ti nešto, ako ti ja nisam dovoljan."
Ćutala sam i gledala kroz prozor, u sve vreme isti pejzaž, bez igde ičega. Nebo i pesak, koji su promicali velikom brzinom.
Taj je mirovao naslonjen ležeći na ramenu Unlimiteda.
Koncentrisala sam se na potragu Korejinog imena. Nigde ga nisam nalazila, kao da nije bio ljudsko biće. Pretraživala sam baze podataka, adresare koji su mi ostali sa zemlje i koji nikome nisu trebali kada sam prodavala sećanja.
Šta je ovo?
Taman sam se spremila da ga pitam, ko je on ustvari, kada su se iza jedne dine pojavila tri ogromna hoverkrafta koja su više ličila na ajkule nego na vozila. Kretale su se ogromnom brzinom. Na jednoj sam videla oznaku RSW.
"Brzi su", rekao je Korea, majstorski upravljajući svojom mašinom. Povećao je brzinu na maksimum. "Mislio sam da će me napasti pre nego što uđem kod Tebe, još noćas".
Konkurencija, dakle, pomislila sam.
"Da, ne mogu da zamisle Westovci da se dokopamo nekoga pre njih". Pritisnuo je jedan displej i mašina se polako transformisala u malu letelicu.
Dobro, ne baš tako malu.
Nisko smo leteli iznad pejzaža koji je počeo da se menja. Visoki useci, ogromni kanjoni su me podsetili sa nostalgijom na Kolorado u kome sam odrasla.
"Imali su gubitke na prethodnom takmičenju, pa su nervozni i agesivni".
Naglo je promenio pravac i jedan hoverkraft se svom snagom zabio u ogromnu stenu koja je ličila na izvaljenu veliku kljovu divljeg vepra.
Taj i ja smo se tumbali po kabini. Jednog momenta mi se uspuzao na nogu i obmotao se. Leden.
Smrzla sam se. Čvrsto sam se rukama uhvatila za naslon stolice u kojoj sam sedela, preplašena.
U kabini je bilo previše adrenalina.
Pomislila sam, ako  se Taj  povredi, ispašće mu čip... Uzela sam ga, nežno u ruke, puštajući naslon. Jedva sam se suzdržavala da ne povraćam. Pomislila sam da ga udavim svojim rukama.
"Da se nisi usudila", čula sam zapovednički, besan glas Koreje u svom mozgu. "Smiri se, meditiraj", nastavio je blaže. "Koncentriši se, ovo ti je prva lekcija. Beg iz pakla iz ruku neprijatelja".
Druga dva hoverkrafta su promenili formaciju. Jedan nam je nestao iz vidokruga, dok je drugi bio tik do nas. Bilo mi je jasno šta rade. Čak i meni, koja nikad nije učestvovala u ludoj trci na Bossu.
"Spremaju se da nam prepreče put", rekao je Koreja.
Hoverkraft nas je gurao prema ogromnoj steni koja je izgledalo je, dotiče nebo.
"Prešli su se, ovo nije običan hoverkraft", rekao je Koreja zadovoljno. Leteli smo velikom brzinom, penjući se uz stenu kojoj nije bilo kraja, vertikalno. Sa druge strane, odjednom iznad nas, pojavio se i drugi hover u koga smo mogli samo da uletimo, da bi poginuli svi zajedno.
Opraštala sam se od života.
Hoverkraft pored nas nas je udarao svom silinom, oštećujući nam uređaje za navigaciju.
Koreja je odjednom pritisnuo malo crveno dugme i mi smo se našli u hiper svemiru.
Ošamućena, samo sam videla ogromnu stenu, deo repa neke komete, sigurno, u dubokom svemiru, koja je letela pravo na nas. Udarac je bio silovit.
Leteli smo negde, na neku planetu, ili satelit oko Godzile, nisam znala. Koreja je bio suviše zauzet pokušajima da uspori pad dok smo ulazili u orbitu da bi se bavio mnome. Udarac je bio silovit, tako strašno, da sam ja izgubila svest.
...
Kada sam se probudila, videla sam mrtvu zmiju, nabodenu na neki šiljak koji je izleteo iz poda pri padu pored mene. Mogla sam to biti i ja, pomislila sam sa olakšanjem i užasom. Koreja je ležao naslonjen na komande, obeznanjen ili mrtav, nisam znala, u gomili stakla, loma, delova metala. Kroz prozor se videla ogromna zaleđena površina nekog sasvim drugog sveta. Meni se sa čela cedila krv, ulazeći mi direktno u usta.
Nema veze, pomislila sam srećno, živa sam.
Valjda su ovi iz Westa uspeli da nas isprate doovde.
Počelo je da mi se vrti u glavi. Verovatno od potresa mozga. Poslednje što sam pomislila, pre nego sam utonula u bezdan, bilo je; "A šta ako me niko ne pronađe? Tako mrzim zimu".


недеља, 22. мај 2016.

Velika zemlja

8
Bila sam u heliobusu, u Italiji, jako sam žurila da vidim ostatke Venecije, padala je neka mala kišica, heliobus nije imao  krov, digla sam ruku da se zaštitim od kiše, možda je bila kisela, nokti su mi bili iznenađujuće kratki. Neko je vikao požuri, požuri, ja sam bila zbunjena, bilo je mnogo lepo, ništa kiselo, blago i meko, svileno, ali zar nisam napustila Zemlju?
Trgla sam se.
Probudila sam se sa olakšanjem. Oko mene je bio mrkli mrak. Uplašila sam se strašno. Gde sam?
Na Godzili nije bilo moguće spavati u mrklom mraku.
Bilo je užasno hladno, lebdela sam u nečem ledenom. Nisam mogla da vrisnem. Kao da sam bila mrtva, a nisam, osećala sam da se gušim, smrzavam, da nemam osećaj za prostor i vreme…
Trgla sam se. Sa olakšanjem ovog puta. Samo sam sanjala. U snu san. Samo sam sanjala.
Ko šiša ledeni svemir, tako dalek i nedostupan.
Bila sam tamo gde sam želela da budem.
Odahnula sam. Nasmešila se u snu. Na zemlji nije bilo šanse da sanjam. Nikako. Stalno sam se nekoga ili nečega bojala i spavala sam uvek samo jednim delom svesti.
Zadovoljno sam se protegla u krevetu. Kakvo je zadovoljstvo spavati. Kakvo fantastično iskustvo.. Spavajući, doticala sam samu sebe. Sve je bilo na mestu. Dojke, bokovi, noge, obe ruke. Sve je bilo u redu.
Krajičkom svesti osetila sam i da je stao vetar. Lekovita tišina Velike zemlje.
Odjednom sam osetila nečije neodređeno prisustvo. Nisam osećala strah u prvi mah, samo znatiželju.
Pa onda strah.
Leden.
Potpuno sam se probudila ne pomerajući se. Štedljivo sam disala.
Neko je bio u mojoj sobi.
Čip je bio potpuno uključen. Konektovala sam se.
Sad sam kroz trepavice videla i siluetu.  Bila je muška. Mada, ko će ga znati.
Osećala sam querr, do kostiju. Tu nikada nisam grešila. Melanž nikada nije bio jasniji. Mirisao je.
Progovorio je, direktno u čip, vrlo glasno, naglo i ledeno: „Crveno jutro je odavno prisutno. Dignite pokretni zid i pustite dan da uđe.“
A onda malo tiše i toplije: „Na Godzilli ne gubimo vreme“.
Nešto je zasiktalo, iza njega. Uplašila sam se. Šta je ovo, jebo te?
Književnost za decu?
Zmija mladoženja?
Jebeni Hari Poter?
„Nemojte biti uplašeni“ dodao je pomirljivo. „Dresirana je. Ujeda po naređenju
Jedva sam pomerila ruku, a ona je zašištala. Tako mi i treba kad sam izabrala peščanu planetu da vladam svetom. Kraljica, moj k….pomislila sam zgrožena.
Tražila sam grčevito dugme za spuštanje zida preko svog čipa.
Kada se konačno jutro sjurilo svom snagom u sobu, jasno sam videla izuzetno lepog i muževnog Kineza, koga sam videla juče u pušionici. Domaćin mi ga je označio kao predstavnika Unlimited Korea.
Gledao me je mirno, ne menjajući izraz lica. Pokrila sam se do grla, skupivši noge. Bila sam u pustinji i bilo mi je užasno hladno.
„Bićete naš čovek“. Rekao je, zaista, posle nekog vremena.
Glas mu je bio suviše afektiran za tako zgodnog čoveka.
„Prokleta pederčina“, pomislila sam, automatski se izvinjavajući.
On je pomerio divnu manikiranu ruku sa sjajno ispoliranim noktima iz širokih svilenih rukava. A iz rukava je izvirala i glava zmije.
„Jebene nadogradnje“, pomislila sam zgađeno.
„Nije nadogradnja i nisam peder. Volim sve. Volim i Vas tako uplašenu.“ A onda raspoloženije. „Ovo je moj ljubimac. Prokrijumčaren je sa zemlje. Jedan je od poslednjih živih primeraka. Sad mu tražim ženku, ovde će im biti lepo. Ovo je kopneni tajpan. Moj Taj. Srodnik  je“običnog” tajpana,  živeo je u Australiji i ima najjači  otrov od svih kopnenih zmija na celom svetu. Ovo je najotrovnija zmija koju ćete verovatno ikada sresti, Maksimalno ubrizgava 110 miligrama, što je dovoljno da ubije 100 ljudi.  Pedeset puta je otrovniji od obične kobre. Srećom, nije preterano agresivan i ljudi na njega retko naleću. A Taj ima i čip.Smrt inače nastupa posle 45 minuta.“..
Ćutala sam.
„Koštao je pravo bogatstvo“. Dodao je zadovoljno, dok mu se zmijurina uspela do ramena, obmotajući mu celu ruku.
Odjednom sam mrzela odvratnog Brus Lija i celu groznu veliku planetu.
Sada se nasmejao skoro srećan. „Nije sve tako crno, draga moja.“
A onda je dodao jetko:“Crnje je„.
Pogledala sam se u crnom displeju aparata za održavanje vlažnosti u sobi. Oči su mi bile razrogačene od straha, a lice potpuno ubledelo. Nisam volela zmije, pogotovo ne najotrovnije na svetu. „Šta treba da radim?“ Upitala sam slabašno.
Ustao je u jednom potezu, gibajući se.
Tajpan je zašištao.
„Spremite se draga moja, treba da smislimo strategiju za vas, Vi ste žena sa ogromnim potencijalom“.
„Kakvu strategiju?“  Upitala sam zabrinuto, držeći se podalje od nezvanog gosta.
„Umeće ratovanja“, dodao je nonšalantno.
Jebo te i Brus Li i Sun Tzu, pomislila sam rezignirano.
Unlimited Korea me je pogledao koketno:“Može“.
Zaboravila sam da možemo da čitamo misli.

понедељак, 25. април 2016.

Velika zemlja

7.
A u knjizi je pisalo:
Fr. 1 Kobile koje me nose, dokle god srce mi žudi, vukle su kad su me boginje povele na put glasovit s onu što stranu svih naselja  nosi čovjeka znalca. Njime bjeh nošen: njim su me nosile kobile mudre, vukle su kola, dok su ih djevojke vodile putem. Uglavljena osovina puštaše pištave zvuke, žareći (sva se) (jer dva su je hitra vrtjela točka s jedne i s druge strane) kada su Helija kćeri, ostaviv nastambu Noći, hitale (mene) da prate u susret svjetlu, skinuvši s glava rukama vela. Ondje su dveri (što vode) na putove Noći i Dana, i njih omeđuje nadvratak zajedno s kamenim pragom; sama su (vrata) eterska, u njima velika krila; Dike s kaznama mnogim drži im ključeve dvojne. Njoj se obrate djevojke riječima blagim i vješto (nju) nagovore da im zasun što zatvara čvrsto smakne okretno s dveri; poletjevši, njihova krila širom se otvore, okrenu sasvim u suprotnom smjeru uglavljene stožere, cijele od mjedi i koje snažno su držali šiljci i klinovi. Upravo kroz njih ravno su djevojke vodile cestom kola i konje. Primi me boginja naklono, desnu (mi) uhvati ruku svojom rukom i riječ mi ovako progovori, reče: „Mladiću kojega prate besmrtni (ovi) vozači, kojega kobile nose dok prilaziš mojemu domu, zdravo, jer nije to pogubna sudbina nagnala ići ovim putem (daleko je izvan ljudskih putanja), nego pravda i pravednost. Potrebno sve je da spoznaš – lijepo zaokružene Istine sigurno srce, a i dokazâ istine lišena smrtnikâ mnijenja. Ipak, naučit ćeš  i to kako je mišljenja takva nužno ispitati brižljivo posve kroz sve u svemu.
Fr. 2 Hajde, kazat ću, a ti slušaj, zapamti riječi, Koji su samo zamislivi istraživanja puti: prema jednome bitak jest a nebitka nema – staza je (to) uvjerenja (/koja/ Istinu slijedi); prema drugome nebitak jest i nužno postoji – to je, kažem ti, sasvim nespoznatljiva staza: ne možeš spoznati ono što nije (jer moguće nije) niti izreći.
Fr. 3 … jer isto je misliti (kao) i biti.
Fr. 4 Gledaj: što izmiče umu stalno je prisutno u njem; neće on, naime, odvajati biće od veze s bićem niti (kad je) rasuto posvud po kozmosu cijelom niti (u jedno) zbito.
Fr. 5 Jer nije mi važno gdje ću da počnem: opet ću natrag onamo doći.
Fr. 6 Nužno je reći i misliti: postoji biće. Dok bitak postoji, ništa ne postoji – promisli, nalažem, o tom. S puta te takva istraživanja prvo, zatim i s onoga kojim ljudi što ne znaju ništa lutaju dvoglavi. Naime, vodi im um što tumara smutnja u njihovim grudima; oni se nositi daju, gluhi i slijepi, zbunjeni, bez rasuđivanja rulja, koji smatraju da su bitak i nebitak isto (ali) i neisto; (za njih) u svemu je povratna staza.
Fr. 7,8 Nikada neće nadvladati to da nebiće jeste, od toga puta istraživanja razum odvrati, neka te navika s mnogo iskustva tim putem ne nagna da bez pogleda upravljaš oči, zaglušen sluh i jezik, nego prosudi mišlju prijeporni dokaz koji ti iznosim. Jedino opis preostaje puta prema kom (biće) postoji. Na njemu vrlo su mnogi znaci da je nenastalo i neuništivo biće, jer je cjelovito (ono)8 , nepomično, bez završetka ;niti je bilo niti će biti, čitavo sad je, jedno, neprekidno. Kakav ćeš tražiti nastanak njemu? Kako se, odakle razvilo? Da je iz nebića, neću dati da kažeš ni misliš: ni misliti, naime, ni reći ne smiješ da nebiće jest. Jer, da se iz ničega rodi, koja bi nužda ga, kasnije ili prije, potakla? Tako je nužno sasvim da jeste ili da nije. Nikada dokaza moći iz nebića pristati neće da se što rađa do nebića. Stog, ne popustivši negve, ne dade Dike da nastane niti da propadne (biće) nego (ga čvrsto) drži; a odluka o tom je ova: jest ih nije. Odlučeno je – kako je nužno – da se napušta put nezamisliv i neizreciv (istinit nije), a drži se zbiljskog i pravog puta. Kako bi moglo propasti biće 11? Nastati kako? Ako je nastalo, ako (tek) nastaje, (tad) ne postoji. Tako se ugasnu nastanak, ne zna se (tako) za propast. Nije ni djeljivo jer je cijelo jednako (sebi), ničega nema više da njemu okupljanje priječi niti manje, već cijelo puno sasvim je bića. I neprekidno sve je, jer prianja biće uz biće. Uz to je nepokretno u međama golemih veza bez početka i kraja: daleko su izgnani jako propast i nastanak. – otjera (njih) nepobitan dokaz. Isto i u istom ostaje, počiva sâmo po sebi; na mjestu stalno ostaje tako, jer moćna ga Nužnost drži u vezama međe što ga okružuje (sasvim). Zbog toga ne smije biti beskonačno da bude: tako mu ne treba ništa, onako bi trebalo svega. Isto je misliti (kao) i ono o čemu se misli; nećeš, naime, bez bića u kojem je (to) izrečeno pronaći mišljenje: drugoga nema niti će biti ičega osim bića – okovala ga Moira nepokretno i cijelo da bude. Sve što su ljudi nazvali, s vjerom da istinu vide, tek pusto je ime: nastanak (kao) i propast, nebitak (kao) i bitak, promjena mjesta (kao) i mijena blistavih boja. A jer ima krajnju granicu, sa svih je strana konačno, nalik na masu lijepe okrugle kugle, posvud od središta jednako daleko: potreba nema ovdje i ondje da bude što veće ili što manje. Nebića nema koje bi priječilo suvislost njemu, nema ni bića koje bi bilo tu više a tamo manje od bića, jer sve neokrnjeno postoji: sebi odasvud isto, jednako doseže međe. S tim ti o istini pouzdan govor i misao (svoju) svršavam. Odsada slušaj mnijenja smrtnikâ (ljudi) pa ćeš čuti moje riječi o poretku lažnom. Njihov je nazor da dvama oblicima ime se daje – jednome od njih ne treba ono (zalutali to su). Lik im razlučiše oprečno, suprotne značajke svakom od njih pridaše: ovdje je plamen eterski ognja, blag i veoma lagan, sebi istovetan svuda, no neistovetan s drugim; ondje je sušta suprotnost: mrkla noć, a njezin je lik i zbijen i težak. Poredak iznosim taj ti što suvislim čini se posve, zato da nikad se ne daš zavesti smrtnika stavom.
Fr. 9 No kad sve je nazvano (imenom) svjetla i noći, pa je po vlastitim silama (nazvano) ovo i ono, jednako puno je svjetla sve i nevidljive noći, u istom razmjeru, izvan obojega ničega nema.
Fr. 10 (Tako) ćeš etersku prirodu i sva u eteru zviježđa pronići, kao i razorni učinak svjetlosti čiste blistava Sunca, i odakle (sve) su nastale (zvijezde), čut ćeš o učinku, prirodi Mjeseca putanje kružne s okruglim očima, o Nebu uokrug saznat ćeš isto odakle nasta i kako ga vodi i okova Nužnost da bi zvijezda držalo međe.
Fr. 11 … kako su Zemlja, Sunce i Mjesec, i sveobuhvatni eter i mliječna staza, najudaljeniji Olimp, te topla zvjezdana snaga stali da postaju.
Fr. 12 (Prsteni) uži nemiješane puni su vatre, slijedeći puni su noći, gdje dio plamena struji; u sredini je boginja koja upravlja svima. Potpuno, naime, rađanjem mrskim i parenjem vlada,šalje na parenje mužjaku ženku, i suprotno opet mužjaka ženki.
Fr. 13 Najprije Erosa od svih bogova izmisli ona.
Fr. 14 zajmljeno svjetlo, noćna luč što obilazi Zemlju
Fr. 15 okrećući se stalno prema zrakama Sunca
Fr. 16 Kao što u svakog udovi, smiješani, lutaju mnogo, tako i um se u ljudima javlja; jer isto za ljude, za sve i svakog (čovjeka sasvim) je ono što misli priroda udova: misao naime je pretežni dio. Fr. 17 Zdesna dječake, slijeva opet djevojčice…
Fr. 18 Kad muškarac i žena pomiješaju ljubavne klice, djelatna sila u žilama stvara iz različne krvi, držeći (pravi) omjer, dobro građena tijela. Ako bi sile, kad smiješa se sjeme, došle u sukob, pa u smiješanu tijelu ne bi se slile u jednu, strašno bi dvojnim sjemenom škodile spolu što niče.
Fr. 19 Tako su nastale (stvari) – po mnijenju –, i sada su (takve), te i ubuduće rast će i iščezavati (zatim); a svakoj od njih su ljudi nadjeli posebno ime.“*
Knjiga mi je ispala iz ruke. Konačno sam zaspala.

*U tekstu korišćeni fragmenti, Parmenid, Grčka filozofija, prevod Dubravko Škiljan Zagreb 1995.

петак, 15. април 2016.

Velika zemlja

Na Zemlji, staroj zemlji, udaljenoj tako mnogo eona, seks je bio zamarajuće raznovrstan. Reprodukcija ne. Za bogate je bilo sačuvano ono najbolje. Bogati su bili retki i za njih je bilo omogućeno uživanje u dizanju svojih potomaka. Zdravih primeraka čistih rasnih odlika je bilo malo. Oni su uzgajani, pošto bi jajna ćelija bila oplođena, u inkubatoru. Svemir je rastao u orahovoj ljusci. Svetina, pusta svetina je imala na raspoloženju gomilu dodataka. Ono hleba i igara iz starog Rima se pretvorilo u seks i grad, tačnije razvalinu istog. Mogao si da svršavaš u bilo čemu. Nebrojene proteze, čipovi, virtuelni odnosi, klonirane i dobro trenirane životinje za seks sa njima, sparivanje u grupi, paru, sa devojčicama i dečacima, sa srednjim polom… Deca su bila svačija i ničija i nije se previše polagalo u njih. Onako divlja, rasla su, često sa degenerativnim promenama u neke nove zemljane koji su meni bili strani. Željne krvi i plena. Samo im je to bilo važno. Ta gomilanja odnosa koji su počinjali jako rano, od mnogih je pravilo zastrašujuće male kreature. Uvek bih se setila Kafkinog Procesa i devojčica u slikarevom ateljeu koje su se neprimereno ponašale za svoje godine… Taj pisac je eto, tako davno, dao sliku mogućeg sveta u kome svako od nas može da završi prerezanog vrata u nekom kamenolomu.
Poslednjih zemaljskih godina, moj život se eto pretvorio u jedan takav virtuelni, koji je , ako ništa drugo, bio potpuno antiseptičan i višestruko orgazmičan, ako bih se upustila u neku strasnu avanturu, koja se jednog trenutka, uvek pretvarala u ogromne količine opijuma i malo tucanja.
Vita nuova, vita nuova, ponavljala sam ushićeno dok sam se spremala za počinak. Bez obzira na sve, nova planeta, tako velika i nepoznata, bila je fantastičan izazov koji sam strasno želela da doživim.
Sutra je bio novi dan na Godzilli. Napolju je bila peščana oluja.
Uzela sam da čitam knjigu.

четвртак, 17. март 2016.

Velika zemlja

3.
Planeta se zove Godzila. Veća je od Zemlje sa nešto jačom gravitacijom, toliko da sam malo spora i moram da koristim kapsulu za disanje, iako vazduh obiluje kiseonikom i peskom, usred užasnog vetra koji po svemu sudeći ne planira da stane. Da nemam masku sigurno bih vrlo brzo bila i slepa i udavljena, a to je najmanje što želim. Život je za mene uvek najlepši izazov.
Volim ga.. Smrt u pesku ne dolazi u obzir.
Gravitaciona sila je proporcionalna proizvodu masa dva tela i kvadratu rastojanja. Veličina tu nema ulogu. Ako je neko telo veće ne znači da ima veću masu. Samo telo nema gravitacionu silu, potrebno je još jedno, jer je to sila izmedju dva tela. Veličina u svemiru nije bitna, tamo možes da budes mali kao igla, a da budes težak milijardu tona, to je nesto nepojmivo za zemaljski život.
Nepojmiva je i kafana na obzorju (ako se tako može zvati kontinuirani kosmički lajtšou kome prisustvujem) pustinje. Kroz nju prolazi granica dve zemaljske korporacije koje se otimaju za Godzilu, javlja mi čip. To je krajnje neobično, ako je ova planeta tako pusta, kako izgleda na prvi pogled. Nešto je trulo u državi Danskoj, pomislila sam nepoverljivo. Kada konačno uspem da otvorim vrata, vetar huji unutra, zajedno sa mnom i peskom.
Nikada nisam videla tako nešto.
Prepuna kosmičkog ološa sa jedne i zvezdanih putnika sa druge strane, kafana je najluđa pušionica opijuma koju vidim, a na Zemlji, staroj zemlji sam videla baš svašta.
Skidam kacigu i dočekuje me muk.
Jedina sam žena unutra, a pozicija žene čak ni u svemiru, nikad nije sigurna.
Nedostaje mi prijatelj.
I pištolj, šapuće glas u meni.
Vremena su mutna, a đavo je odneo šalu.
4.
Iako smo bili udaljeni milijardama svetlosnih godina od Zemlje i na Godzili je bila vidljiva jadna moda ovoga doba. Naime već duže vreme dikatat za modne frikove je bio Pokret za prava izumrlih životinja, a činjenica je bila da si mogao da odštampaš svaki organ, osim mozga, što je podrazumevalo, po genetskom kodu i svaki deo izumrle životinjske vrste.
Dok je srednji pol često i birao neke hermafroditske dodatke, žene su se najrađe kitile repom od lisice, ponekom zmijskom glavom, nogom od srne ili leopardovskim accessesorizom, šta god. Retko koja žena bi nosila rog belog nosoroga na čelu ili grivu belog lava. To je ostajalo za iskusne muškarce.
Meni je ta moda bila patetična i bogohulna i bila sam cela ja. Mada sam imala malu bioničku pomoć. Ali, o tome, ako bude bilo vremena.
Sada u ovom kosmičkom ništavilu, u kafani na kraju svemira, bila sam okružena sa nekoliko aligatorskih hrbata, par pandinih šapa, dve vilice divlje svinje...A o divljim mačkama i pticama visokoletačima da ne govorim. Bilo je tu čak i petlovih kresta, šapa domaćih pasa i rogova bika.
O onome što je eventualno moglo biti u zaštitnim pantalonama, nisam smela ni da pomislim.
Baš sam se uplašila.
Srećom, tišina je kratko trajala.
Glas o novom takmičenju je stigao i do uživalaca opijuma.
Uđite, sedite za šank, draga moja, širokim osmehom hijene obratio mi se po svemu sudeći domaćin kuće.
Vadeći divnu, potpuno retro flašicu prepunu neke providne tečnosti, koju je stavljao pred mene, ukazivao mi je dobrodošlicu.
Šta je ovo? Pitala sam, a već sam znala odgovor. Domaćin se nasmešio, još šire.
Bila je to flašica čiste divne vode, koju nisam pila decenijama...
Voda bi mogla da bude spas, pomislila sam žedno, osvrćući se oko sebe.
Ekipa se kladila u pobednike, javljao mi je čip.
...Nalazim se na Godzili,u pesku, u BOSS Velikom zidu, superjatu galaksija koje ima prečnik od milijardu svetlosnih godina, u okviru 830 galaksija raspoređenih u četiri super jata, 10000 puta većem od Mlečnog puta i pokušavam da pijem vodu.
Zatvorila sam oči i prinela flašicu usnama....
Mogla sam isto tako i da plačem.
No, trebalo je biti štedljiv i ne rasipati se.
5.
"Sada kada sam Vas upoznao, shvatio sam da su sve o Vama izmišljotine. Nećete preživeti Godzilu. Trebaće Vam sponzor".
Spustila sam flašicu, a da sam tek dotakla grlić. Žedno sam se oblizivala.
"O čemu govorite"? Pitala sam domaćina, koji mi je sad kada sam prestala da se plašim, izgledao manje kao hijena, više kao vuk. Popila sam gutljaj vode. U telu mi se rascvetalo hiljadu cvetova. Obrisala sam krišom suzu u kraju oka.
"Pa znate, osim što se kladimo u to ko će biti pobednik, velike i male kompanije preko svojih ljudi angažuju igrače da budu deo njihovog tima. Noseći njihovo ime, reklamiraju brend. Ovde sa nama su letači iz najudaljenijih kutaka svemira. Niko nije usamljen. Svi rade za nekoga".
Bila sam prilično iznenađena. Ovo je bila era kapitalizma o kojoj sam samo čitala. Na Zemlji je bila davno napuštena, još onda kada su krenule velike migracije. Grupe su se brinule za potrebe svojih ljudi, kao nekakva horda, krdo, šta li. Velike humanitarne organizacije su jedva egzistirale, kao i eksploatatori. Sve je bilo, manje ili više, iskorišćeno. Rudna bogatstva, mora, energenti. Sve.
Živelo se od danas do sutra.
Ovde je dakle bilo šta da se eksploatiše, pomislila sam sa nadom.
"Osim toga," nastavio je moj domaćin, dok su se par njih zainteresovano muvali oko nas,"sad kada sam vas čuo, tačnije kada Vas je čuo moj čip, jasno mi je da ste potpuno sami ovde".
"Godzila je velika, i nije mesto za samu ženu, posebno ne svežu, sa Zemlje, poput Tebe" dobacio je jedan rogonja koji je sedeo za šankom. Domaćin ga je nestrpljivo ućutkao, mašući rukom:"Neki su se već reklamirali da radiš za njih, a potpuno je jasno, igraš samo za sebe. Uzmi lulu, pa ćemo nastaviti kad se opustiš".
"Kakvo pušenje", rekla sam tiho i zabrinuto, "neću više liznuti opijum. Treba mi trezna glava, ako hoću da preživim". Nisam bila budala, valjda.
A onda sam šapnula još tiše, na uvo domaćina, "Gde i kako mogu da nabavim oružje na Godzili"?
"Tu su predstavnici i Unlimited Korea i Reunion Star West, pa pogledaj sama", profrktao je domaćin.
"Previše se očekuje od mene," pomislila sam, popivši flašicu vode konačno do kraja.

Velika zemlja

1.
...Kada sam pobegla sa stare planete, nisam to uradila iz hira. Jedan dan sam se vozila heliobusom ulicom kroz koju stalno prolazim i nisam prepoznala njen izgled. To me je užasnulo. Beda, izobličena lica, arhitektura grada koji se širio kao neka guka u svim pravcima, gore u nebo, dole pod zemlju. Na zemlji odavno nije bilo mesta. Nestašica vode, energenata i osnovnih životnih namirnica čiji sam ukus već davno zaboravila... Usamljenost u gomili koja je ličila na potpuni armagedon, ako je iko više čitao prastare tekstove i znao šta je to. Svet se promenio i ja to nisam mogla da podnesem.
Skok kroz hiper svemir nije bio takav kako je pisalo u turističkim vodičima koji su trebali da ti putovanje ogade, a ne da te  na njega privuku.Tek mali štrecaj; više kao kosmički uzdah, neki mali zaokret kroz crvotočinu, ništa drugo.
Nisam imala da platim drugačije nego svojim sećanjima. Njih sam sve prodala jednom navigatoru za malo mesto u najlošijoj klasi. Kapsula je bila tako tesna da sam mislila da ću se udaviti. Stajala sam u njoj u nekom polufetusnom položaju, onako kako se živelo u lošim stanovima koji su, kada se Azija sasvim raširila po svetu, bile deo onog standarda na koji su se ljudi polako navikavali. Spavaš u stanu u jednoj smeni, u svojoj posudi, onda ideš dalje u dan i poslove koje obavljaš. Bez suvišnog tereta, bez ličnih stvari... Tako sam naučila da u poslednjim decenijama dišem štedljivo, da u noćima bez polusna, osluškujući pažljivo, da te neko ne...
Kada smo sleteli, iako sam bila blago omamljena od leta, ili od opijuma kojim sam se dobro napušila (Kinezi nikada nisu bili blesavi), bilo mi je jasno da je druga planeta, totalni promašaj. Postala sam svesna da turistički vodiči nisu lagali i da nije bilo izlaza. Pakao je bio svuda. I na nebu i na zemlji. Pustinski krajolik je bio veličanstven i užasan u isti mah. Nekoliko zvezdanih tela je obasjavalo prostor kontinuirano, pa je pustinja ličila na senku nekadašnjeg Las Vegasa, non stop. Crvena, plava, ljubičasta, zelena. Nigde nije bilo žutog sjaja okrepljujućeg zemaljskog Sunca koje se ipak, ipak, kada bi se atmosfera malo razbistrila moglo videti na Majci Zemlji.
Raj na drugom svetu je bio samo...urbani mit.
Bila sam beskrajno tužna.
Prihvatni centar je ličio na one centre u kojima sam bila i na Zemlji dok sam radila za UN. Lekarski pregledi, zaštitna oprema, plač dece, male porcije. Gužva, neizvesnost, miris straha. Ko si, odakle si, šta očekuješ od nove planete, kako možeš da budeš koristan? Vađenje starih čipova, ubrizgavanje novih. Sve je trebalo platiti, a ja, ja nisam imala nikakav novac. Sećanja, kojih je bilo, o još kako, sećanja na smeh, lepotu, sjaj, kupanja u divnim morima i ljubavi, sam već prodala onom prevarantu.
Onda se desilo čudo. Jedno crveno jutro, dok sam izmoždena ležala (blagoslov pravog kreveta je bio jedini luksuz u mom novom domu) oporavljajući se od ljubičaste noći u kojoj sam se osećala kao nekad ribice koje sam gledala u akvarijumu moga detinjstva, dišući na škrge, koje naravno nisam imala, ponuđeno mi je da učestvujem u takmičenju  kojim bi otplatila dugove prema novom domu, i ako pobedim, mogućnost dobijanja nagrade. Život na delu planete, koji je ipak postojao, što sam saznala tom prilikom. Život u izobilju, lepoti i sunčevom sjaju koji smo zaboravili. Svako ću biti u dobitku, mislila sam, ako Vas ne ubiju, rekli su mi.
Rukavica je bačena, pomislila sam sa strepnjom.
Avantura je valjda mogla da počne.

Dobro mi bilo, crveno jutro u Bašti crvenog sljeza, pomislila sam skoro šeretski.
Jedva sam disala.
2.
Eskalacija geopolitičkih tenzija čini se da vuče Zemlju u pravcu povećanja militarizacije svemira i zaštite postojećih sredstava, sa rastom fondova za obezbeđivanje sredstava za zaštitu svemira kao rezultat. Svemir postaje sve manji, bliži, i jeftiniji, iznova pokrećući privredu koja stagnira već́ decenijama i otvara prostor za nove aplikacije, tehnologiji i konkurenciju. Šta ako vam kažemo da je  već u 21 veku slanje u svemir koštalo 11 puta manje nego pre 5 godina i da sateliti mogu da koštaju 100 puta manje? Naša sposobnost da se otisnemo u svemir se  promenila u poslednjih 5 godina više nego tokom celog prethodnog perioda istraživanja svemira. Novi lakši pristup može radikalno promeniti naše aktivnosti u svemiru.
Niski troškovi lansiranja omogućavaju primenu jeftinih satelita sa kraćim očekivanim trajanjem života smanjuju barijere za komercijalne, vojne i naučne aktivnosti u svemiru. "Sazvežđa" odnosno flote ili konstelacije manjih satelita sada mogu da obavljaju posao starijih satelita uz značajne uštede u troškovima. Bez ove visoke barijere ulaska, ekonomija svemira može da se podvrgne eri kreativne destrukcije. Proizvođači satelitske opreme i provajderi lansirnih rampi moraju brzo reagovati i sami sebe ponovo redefinisati da bi uspeli da iskoriste ono što može biti tržište sa visokim rastom. Zašto je to važno? Jeftiniji pristup svemiru je ono. što ovu igru čini ponovo živom.
Poslednje dve zemaljske godine ja sam uglavnom provela pušeći opijum, jer više nisam mogla da podnesem banalnost svakodnevice. Opijum mi je takođe pomagao da zaspim. Bez njega je sve bilo nemoguće. Ukidao mi je snove, tako da sam padala u bezbedno ništavilo. Noć bez opijuma je bila pravo mučenje. Puna šumova i buke, osluškivanja mogućeg asasina. Velika greška je bila što sam pristala na beta verziju čipova, koji su osim ličnih podataka ubrizgavali i realiti programe, filmove, pa čak i sećanja onih koji su svoja prodali velikim reklamnim kompanijama, ili političkim kampanjama. Sa malo vežbe, opcija se mogla isključiti ili se navići na nju, onako kako se čovek nauči na buku ulice. Nisam bila dovoljno imuna na tuđa osećanja, jednostavno mi se previše toga vrzmalo po glavi. Posla je bilo i preko glave. Stalni protok grupa koje se dolazile i kretale se sa jednog dela sveta u drugi, kao da je negde bilo bolje. Galimatijas jezika i kultura u prožimanju. Razne vrste usluga koje sam sa ovako mnogo životnog iskustva mogla da ponudim.
Trange frange, tante za kukuriku, tamo vamo, gore dole. Sve ostalo je bila prokleta umreženost, a ja - ja sam uvek bila individua i sve me je strašno zamaralo.
Ono što je bilo najproblematičnije je činjenica da je nekadašnji san o otiskivanju van zemlje sad bio realnost,
A svemir je bio hladan i neprijateljski, ništa bliži nego kada smo začarani sa Zemlje gledali u noćno nebo.
Kako god, nazad se nije moglo.  Bila sam ovde, a ne tamo, na Zemlji. Ovde, gde su sve privatne relacije bile ukinute i gde sam mogla da budem vazduh, ako sam to htela.
Nisam najbolje razumela sva zamršena pravila takmičenja, ili ih nisam ni dobila do kraja. Na glavnom sastanku, kada su nas postrojavali u grupe, shvatila sam da se svako bori protiv određene osobe u rešavanju nekih zadataka, koji su bili najraznovrsniji. Neka vrsta Opstanka kombinovana sa kvizovima tako popularnim u doba televizije, kako se zvao medij pre digitalne revolucije, a pre moždane evolucije.
U suštini, nisu me interesovali ostali takmičari, i onako je bilo vremena da ih upoznam. Mnogi od njih su mogli da mi budu deca, toliko su bili mlađi, pomislila sam, ali nisu. Mogla sam da ih hladno ubijem, ne trepnuvši, znala sam.
Ali i to je mogla da bude čista iluzija, kao i činjenica da nisam znala protiv koga zaista igram.
Bilo je to kao u onom kvizu iz dvadesetog veka: da li ste Vi Petar Petrović, osvajač dalekog svemirskog raja?
Osoba A. Ja sam Petar Petrović...
Osoba B. Ja sam Petar Petrović, osvajač...
Osoba C. Ja sam Petar Petrović osvajač dalekog...
Osoba D. Ja sam Petar Petrović osvajač dalekog svemirskog...
Utopija.
Stajala sam u pustinji opskrbljena malom kacigom za dodatni kiseonik, i finim naočarima podešenim  ne samo za zaštitu od vetra nego i za dobar vid, dok je vetar, užasno jak vetar, nemilosrdno duvao.

понедељак, 18. мај 2015.

Ne znam ti ja ništa

Priča o Marku 2
Posle smo sudili Srbima. I izbacivali ih iz Hrvatske. Ja nisam ni klao, ni krao ni ubijao. Mislim, nisam ubijao one koji nam nisu smetali i koji nisu dirali B. Silovao nisam ni slučajno.
Mene seks nije interesovao.
Ako bih nekome dao sve, dao bi to B. Ali, ja ga nisam interesovao. On je voleo žene, isključivo. Ja ne volim nikoga. Samo B. I kad ne zna kako se Džoni zove, nego ga stalno zove Džimi. Kako je to ovoga nerviralo. Tako tašt i sujetan, a gazda ne zna ni kako se zove.
Odrastao sam bez roditelja. Bio sam lepo dete, bar su tako svi govorili i uzimali su me u starateljske porodice. Nisam mogao to da podnesem. Bilo je svega i svačega. Bio je to prost svet koji me je često zlostavljao. Zato sam mnogo čitao i bežao kad god sam stigao.  Mislili su da sam glup zato što sam veliki i krupan i zato što ćutim…
Posle sam bio na ulici i tu sam naučio svašta. B. me je izvadio iz blata. Nahranio me i dao mi porodicu. Jednostavno.
Nije bilo lako ubaciti B. u BIU.
Ni organizovati njegovu pogibiju.
Ni uzeti blago sa vrha planine, iz snega.
A B., B. je samo blago i interesovalo.

Ni na šta čovek više ne može da računa, mislila sam dok sam prala ruke na bunaru ribarevog dvorišta. Ni na ljude ni na prirodu. Širio se vonj slomljenih rečnih školjki, koje su, neke i slane (liznula sam slušajno prst, dok sam se po nosu češkala od uboda komarca, valjda) stigle ko zna od kuda. Iz naslaga ostataka Panonskog mora, možda. Širio se i doduše zgaslo, vonj zgarišta sa komšijine sojenice.
Opet sam osećala mučninu. Od svih tih intenzivnih mešanih mirisa, svakako.
Kada sam oprala ruke, pogledala sam se u neku naprslu na više mesta, pomalo iskrivljenu ogedalčinu koja je visila na ogromnom drvetu pokraj bunara i koja je pre pasovala uz neku neobaroknu gradnju nego uz sojenicu. Moj lik se menjao iz sekunde u sekundu. Učinilo mi se da su mi grudi značajno porasle, što objektivno nije bilo moguće, bar ne u mojim godinama.
Nema veze. To je uvek bila dobra preporuka.
Posebno za mene, koja i ovako ne znam ništa.
Ništa.
„Je li, deda, odakle ti ova lepota od ogledala, šteta što je popucala na mnogo mesta?“ Okrenula sam se ka mom starom spasiocu.
„A to, Vladislava, Dunav sa poplavama doneo, pa ja obesio. Volim i ja lepo, nego šta.“ Nasmejao se deda šeretski.

недеља, 17. мај 2015.

Ne znam ti ja ništa

Markova priča
Još uvek nepotpuni podaci o obrani Vukovara beleže 1.700 poginulih na hrvatskoj strani (od toga 1.100 civila), više od 4.000 ranjenih, 3.000 – 5.000 zarobljenih, više od 1.000 nestalih (vojnika i civila) i hiljade prognanih. Vukovar je branilo približno 1.800 boraca, koji su tekom obrane ustrojeni u 204. brigadu Zbora narodne garde (HV); oko 40% branitelja bili su dobrovoljci iz svih delova Hrvatske, BiH i dijaspore. Hrvatske snage koje su pomagale odbranu grada izvan obruča imale su oko 400 poginulih vojnika. Malobrojna i slabo naoružana vojska ostvarila je neverovatne borbene rezultate: uništeno je oko 400 srpskih tenkova i oklopnih vozila, oboreno 20 borbenih aviona i helikoptera, Broj mrtvih srpskih vojnika procjenjuje se na 5.000-8.000, a 10.000 – 15.000 ih je ranjeno. Iako je osvojila Vukovar, srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Tromesečno vezivanje velikih vojnih snaga agresora na Vukovar stvorilo je vreme i prostor za organizovanje HV. Nakon pretrpljenih ogromnih gubitaka i mnogo izgubljenog vremena, Srbija nije više imala snage za daljnji ratni napor u ovladavanju teritorijem Republike Hrvatske te je bila prisiljena na sklapanje Sarajevskog primirja… Zbog svega toga možemo smatrati da je odbrana Vukovara odbranila i Hrvatsku, a junaštvo malobrojnih branitelja Vukovara koji su se gotovo 3 mjeseca odupirali mnogo nadmoćnijem protivniku (odnos u ljudstvu iznosio je upravo neverovatnih 30:1 u korist srpske vojske!) razlog je što je Bitka za Vukovar postala jedna od najsvetlijih stranica ne samo u Hrvatskoj, već i u svetskoj vojnoj istoriji.
Oko 10. oktobra te godine, stanje u okruženu Vukovaru jako se pogoršalo. Hrvatski vojnici u okolici Vinkovaca bili su dobro opskrbljeni lakim naoružanjem, ali nedostajalo je granata za tešku artiljeriju, protivoklopnog i protivavionskog naoružanja.  Dan kasnije je naređen proboj prema Vukovaru, kojim bi se potisnule srpske snage, osigurala evakuacija ranjenika i popuna oružjem. Pričam o Borovu, gde smo mi bili. Povlačenje je trajalo danima, ulicu po ulicu, kuću po kuću. Civili su već bili u Fabrici nedeljama. Zadnji dan smo im se pridružili i mi jer više nismo imali kud.
Oko 11h četnici su zapalili zgradu Borovo Comerca koja je od upravne zgrade tvornice gde je bilo središnje sklonište, udaljena cca 800m. U podrumu te zgrade bila je improvizovana bolnica u kojoj je bilo 200 ranjenika i cca 1500 civila. Budući je Vukovar i Borovo Naselje presečeno, morali smo u Borovu N. improvizovati bolnicu za ranjenike.
Na 4. sprata te zgrade nalazile su se hemikalije za proizvodnju klinastog remenja. Kada su četnici zapalili zgradu nisu znali da se ispod nje nalaze ranjenici i civili.
Odmah smo s njima stupili u kontakt i zatražili da nam dopuste da idemo gasiti zgradu i izvući te ljude napolje.
Sa jedinim još čitavim vatrogasnim kamionom kretali smo jedno 5-6 puta, ali bi svaki puta četnici na nas otvarali vatru sa okolnih zgrada čim bi smo izašli iz kruga tvornice na glavni put, zbog čega smo se morali vraćati.
Tek negdje oko 13h major tzv. JNA je rekao da sačekamo da zapoved o obustavi vatre dođe do svih njihovih položaja. Popeli smo se na kamion nas 25. i to pod oružjem. Krenuli smo i ušli u krug gdje se nalazila zgrada, koja je već bila u plamenu, a iz nje se dizao gusti crni dim. U trenutku kada smo ušli, iz trave i okolnih hangara (remenjare) su izašli četnici, sišli smo s kamiona, odložili oružje i podigli ruke. Odmah je krenulo mlaćenje i premlaćivanje. Jedan naš se uspeo izdići i zatražiti da razgovara sa onim majorom, utom je došao major i rekao da možemo početi sa gašenjem požara, a nakon toga sa iznošenjem ranjenika, te svakome od nas dao po jednog četnika koji će nas pratiti, te nam zapretio da se ne pokušavamo sakriti među civile kasnije. Bio sam siguran da to znači da će nas streljati, jer smo i danas jedini živi svedoci da su im ti ranjenici živi predani u ruke.
Samo što je to izgovorio, jedan četnik je ispalio rafal i ubio pred očima svih nas jednog od nas, te nas je ostalo 24.
On je kao šatro razoružao tog četnika, i vikao na njega, ali samo nakon 10 minuta, video sam tog istog četnika nazad sa oružjem.
Počeli smo gasiti ulaz u zgradu jer su dole ljudi vrištali i zapomagali, creva su bila izbušena, nadljudskim naporima smo držali cevi pod pritiskom da bi 2 vatrogasca moga usmjeriti šmrkove na ulaz.
Oko 16h smo započeli sa iznošenjem ranjenika, prethodno su civili, žene, djeca i starci (pokretni) izašli. Bilo je užasno. Ranjenike smo iznosili na nosilima, putem stepenica, pazeći da nam ne ispadnu sa nosila. Jer je sve bilo u plamenu, zidovi su pucali pod temperaturom, a stepenica je bilo puno.
Oni su zapomagali, vrištali od bolova, jer nije bilo sedativa, anelgetika, ničega.
Naredili su nam da ih slažemo na beton. Bilo je užasno hladno, pao je mrak, oni su se tresli od hladnoće, bili su u groznici, većina ih je bila gola, samo plahte preko njih.
Civili su u međuvremenu otišli autobusima. Nakon što smo i zadnjeg ranjenika izneli, zgrada je samo propala, ali doslovno je legla do temelja. Bilo je u zadnji tren.
To je bila noć užasa, koju nikada neću zaboraviti. U jednom trenutku sam pogledao u onu središnju zgradu gdje su bili ostali branitelji i civili, koji su se predali tek sutradan poslijepdne, i pomislio, da znate što vas čeka, nikada se ne biste predali.
Ali, bio je to rat, a ja za drugo nisam znao.
B. je bio heroj i ja sam mu se divio. Oduvek. Ponosni potomak vukovarskog dvora.
Ja, ja sam bio niko i ništa.

Dan sam provela na Dunavu. Iznad reke sam, prvi put, gledala kako labudovi lete, u formaciji. Uvek sam mislila da oni i ne umeju da lete. Da samo lagano klize, elegantni, po mirnim površinama voda.
Moj stari ribar mi je, dok smo oboje pili kafu, ko zna koju, čisteći mreže od školjki, jer se riba noćas nije hvatala, ranjavim rukama od krhotina, pokazivao na sojenicu komšije, koja je izgorela, tako drvena, do temelja …
Kaže, novi komšija ih je napravio od oblica doneših iz Laćarka, kod Sremske Mitrovice, od stolara koji ih je uklapao. Kuća je bila divna, ali nije slušao starosedeoce da su instalacije pored reke loše i da ne sme mazati oblice naftom, da ih štiti, jer će sve goreti kao šibica…
Zapalila sam cigaretu, što odavno nisam radila. Kroz plavi dim sam gledala paljevinu…
Tako sam mogla i ja…Da izgorim sa jednom rukom duboko u zemlji, a drugom dok pridržavam nebesa.

понедељак, 27. април 2015.

Ne znam ti ja nista

"Nema tu neke velike dileme, da sam ja na Vučićevom mestu, ja bih se okrenuo Rusima! U slučaju montiranja nekakvih "plišanih", "vunenih" i ostalih "tekstilnih revolucija" raspalio bih svim silama po bagri izdajničkoj prozapadnjačkoj a kamenolomi i jamski rudnici radili bi mi u tri smene i to punom parom!!! Pa da vidim "tko" bi se to "bunil" protiv saveza sa braćom Rusima!!??
U slučaju navale šipšonskih slinavaca, naša armija potpomognuta sa par divizija Ruske armije, sravnila bi šipšone sa zemljom jureći ih do otrantskih vrata!!! Makedoniju bismo očišćenu od šipšonskih žvalavaca, prisajedinili Velikoj Srbiji jer je to odvajkada srbska teritorija tzv. Stara Srbija!
Naravno, ni Kroasani ne bi ostali zaboravljeni!!!
Njima bismo nakon "Tornada" ostavili Zagreb sa okolinom i malo oko Varaždina, Koprivnice i Karlovca... I to bi im bilo mnogo ali ajd sad... Srbi nikad nisu bili cicije.
Takozvana BiH bi se cela prisajedinila Srbiji i tu dileme nema! Džamahircima i fundamentalistima bi bio dat rok od tri dana da biraju gde će... da li će ostati ili se tornjati u neku od islamskih zemalja!
Nakon toga, Velika Srbija bi postala punopravni član Evroazijske Unije!
Službeni jezik u državi bi bio srpski a u školama bi se obavezno učio i ruski!!!
Ko bi želeo, mogao bi da uči i engleski ali to ne bi bilo obavezno."
Sedeo sam sa tim klipanom u hotelu Moskva i pitao se, sa dosadom,odakle ova nedisciplina u Srbiji? Od kad placenici seru onima koji su im naredbodavci?
Omeksao sam, izgleda... A i ponovo sam poceo da pusim...
Osvrnuo sam se po kafani. Lepo sredjen, dokon svet. Nekoliko matorih srpskih knjizevnika, poneka porodica iz unutrasnjosti, nekoliko poslovnih ljudi, stranaca...
Kroz velike prozore i dim cigarete sam video da pocinje prolece. Iznad krovova grada nije bilo ni jednog oblaka.
Cekali smo Marka, koji nikada nije kasnio...
Sa dosadom sam se ukljucio u razgovor, iako sam mogao da ga potpuno ignorisem:" Srbija hoda po tankoj zici gradjanskog rata. Ovi sto Vas vode to znaju..Nece trebati mnogo naelektrisanoj masi da krene na Nemanjinu...Mislim da bi se ovi na vlasti tome istinski i obradovali. Njima treba problem da bi opravdali svoje postojanje...jer iz tog problema naprave bar jos dva...Sta su resili od kada su na vlasti? Nista. Ali, to je teret bavljenja politikom u Milosevicevo vreme...Vucic je postao kao Draskovic svojevremeno na mitinzima...Krene jednu pricu, masa pocinje da mu zvizdi, on okrece pricu i krece skandiranje. Prvo treba raditi da sacuvate ono sto je jos uvijek pod Vasom jurisdikcijom ili bi trebalo da bude i po odlukama Savjeta bezbenosti...a za to treba poturiti ledja...Zasto bi Rusi poturali ledja za Srbiju, kada srpska drzava jos nije resila problem od NATO agresije u Srbiji?"
"A Vi gospodine, niste Srbin, sta!?" Skocio je klipan sa stolice sav ubledeo.
U tom trenutku, srecom, usao je Marko u Moskvu.

субота, 18. април 2015.

Ne znam ti ja nista

...Tajna savrsenog zlocina je u odvracanju paznje. Prica je ista kao kod madjionicara. Nekim nebitnim detaljem, koji ucinite bitnim, skrenete paznju sa onoga sto je Vasa interesna sfera. I delate. Samo sto je kod madjionicara iluzija u sluzbi zabave. A ja, ja sam bio sve, samo ne zabavljac...
Iz Amerike sam povukao Marka. Suvise dugo je bio sa Dzimijem. Znam da mu nije bilo lako da trpi tog pauna koji ga je ponekad i samarao. Bio je moj najbolji operativac, davno pre Vukovara. Lojalan, cvrst, dobro koncentrisan. Spasao mi je zivot. I ja njemu. Dva puta. Bila je to jaka veza. Jaca nego neke krvne. Onaj moj najstariji sin, na primer...Bili smo stranci. Kad bi dolazio iz svajcarskog liceja, gledao bi me prezrivo. Sta sam mu dao. Ej. Nasi koreni su bili tako duboki, a on, moj sin, je bio pravi razmazeni klipan. Za to mu je bila kriva majka. Suvise je stitila decu od mene. Mada, mozda je tako bilo i bolje.
Nedavno je Marko organizovao i rusenje jednog aviona u francuskim Alpima. O tome je govorio ceo svet, kao zlocinu pomahitalog kopilota. Niko nije obratio paznju na paket sto je nestao iz aviona. I mi smo doduse jedva stigli do njega. Bio je to dobar komad blaga koji smo vracali kuci, sa sneznih, skoro nebeskih visina. Jedva smo ga pronasli. Hvala satelitu i navigaciji. Sverceri koji su ga slali za USA su cutali. Jebi ga. Ne mozes prijaviti policiji da ti je ukradeno nesto sto si sam ukrao. Trebalo je programirati nesrecnika na takav spektakularan zlocin.
Za to je bio zasluzan Marko, bez daljnjeg. Ljudske zrtve su bile irelevantne.
Radili smo i atentate. Bio sam jako ljut na ekipu koja nije uspela da ubije onog malog zigola Vladu i kucku. Onoliki smetovi, sami na putu kod jezera...I nista. Ostadose zivi. I jos nas je on i pokrao. A nikada nije bio lojalan. Valjda je mislio da je nezamenjiv.
Niko nije nezamenjiv. Tu malu halavu picku cemo svakako eliminisati. Kao pile cu ga udaviti vlastitim rukama.
Nije se igrati sa mnom.
Prodaja podataka po celom svetu je bila opasna izdaja. Takve izdaje  nisam prastao.
Ta mala kucka mi je bas smetala. I onda kada je dosla u Temisvar, cim sam je video, mirisao sam nevolju. Igrao sam mudro, ali se ona suvise vezala za mene. Ipak, ja sam ozenjen covek a za seks si uvek mogao da uzmes neku kurvu. Ili trafikantkinju, sekretaricu, neku medicinsku sestru. Umetnicu. Glumicu. Balerinu, jebi ga. Modela...
Svakako ne tetku sa dva sina, sluzbenicu Ministarstva kulture.
Ona sa njenim cipelama i krvarenjima i halucinacijama, koje su bile vise nego prikaze.
Ne znam odakle joj ta moc. Vidovitost. Jbt. To nisam video u zivotu. A video sam svasta, verujte mi na rec.
Nisam mogao da verujem da je nasla moje skroviste u Konzulatu. Nekoliko godina sam pazljivo pokusavao da vratim vukovarsko blago sa svih strana sveta. Spiskovi i dokumentacija koja je bila na kompu, srecom skenirana, u orginalu je cela morala da bude unistena. Na svu srecu, sto nije ukapirala nista.
Ni sa kim ima posla. Valjda sam je tako fizicki privlacio, da se gubila. Sa tim njenim ljubicastim usnama i podocnjacima od gubitka krvi...Klimaktericna kucka. Posebno mi je islo na zivce to stalno podrhtavanje i to sto se stalno zalila da joj je hladno.
A ja sam je jos stalno pojio sokovima.
Moracemo je ubiti. Bila je suvise blizu.
Samo da se prvo resimo te grupe Amerikanaca koji su je zajahali.
Todorova ko jebe.
_________________________
Probudila sam se udavljena. Pogledala sam sat. Bilo je oko tri ujutru.
"Kretencino, ubi se sam, cudoviste".
Oteo mi se krik.
Bila sam progonjena i umirala sam od straha.
A progonio me je neko koga sam dobro poznavala, sada sam bila sigurna u to.
Samo...

петак, 17. април 2015.

Ne znam ti ja nista

…Povratak u Beograd je bio mucan, svakako samo za mene. Ameri nisu zatvarali usta. Bila sam svakako njihov covek. Blagonaklono su prihvatili i cinjenicu da nisam htela da vezbam pucanje. Sve je stimalo. Bio je to najbolji svet od svih uredjenih svetova. Jedino sam ja povracala na svakoj benzinskoj pumpi na kojoj smo se zaustavili. Nisam vise bila sigurna da li je u pitanju bila hrana sa salasa. I onako sam do kraja dana jela samo sir, sve ostalo mi se gadilo. Mozda je u pitanju bila kadarka, vino koje sam probala u vinariji u koju nas je vodio domacin u bogato backo predvecerje. Kadarku je, kao autohtonu srpsku sortu, u velikoj seobi 1689. ovde doneo patrijarh Arsenije Čarnojević i ona je tokom 18. i 19. veka potisnula sve druge sorte. Tada je činila gotovo 70 odsto svih zasada grožđa u celoj Panoniji. Bilo je to lepo crveno vino i nisam mu odolela, iako sam znala da mi je posle crvenog vina uvek zlo.
Vino je bilo intenzivne rubincrvene boje sa purpurnim odsjajem na obodu, odlične bistrine i veoma čistog odsaja u čaši. Laganog tela i vrlo pitko i sveže, voćnog ukusa, elegantno i dobro izbalansirano imponovalo je, pa nisam odolela. Mogla sam i da se udavim u casi. Toliko nista toga dana nije imalo veze sa mnom.
Kasnije su mi, kada smo stigli u Beograd, pretpostavljeni iz Amerike drzali vakelu. Nije tu bilo pretnji kakve sam mogla da dobijem od Todorova na primer, prosto konstatacije: da nisam jedina i da u Srbiji ima gomila sveta u svim sferama, od show biza do politike, koji bi svoje dupe prodali za moju poziciju. Isli su na gadjanje mog takmicarskog duha, ali nisu znali jedno, a to je cinjenica da kompeticija nikad nije bila motivator za mene, vec samo ljubav. Bilo koje vrste, da me ne biste pogresno razumeli. Ljubav prema Srbiji, na primer.
Bila sam veliki rodoljub. Tacnije; ja jesam veliki rodoljub. I nista mi ne znace ni skepsa ni ironija. Groteska mi nije stimulans. Ni politicka ni privatna.
Ma, jebite se. Sa kim hocete, da preciziram.
Mene sve rane moga roda bole.
Saznala sam jos da ce u Beogradu svi oni ostati duze vreme, zbog cega mi je pao mrak na oci.
Bilo je puno posla (i jos uvek ga ima) oko otvaranja necega sto su nazvali umetnicki inkubator. Bio je to tezak laznjak. Beogradska kancelarija je spolja izgledala kao moderna galerija a iznutra…
Rado ide Srbin u vojnike.
A to svakako nije bilo sve…

понедељак, 30. март 2015.

Ne znam ti ja nista

"Objasnite Vi meni zašto smo potpisali taj IPAP sporazum sa NATO-om, ako se tvrdi da je taj sporazum posledica zakona „Akt o prevenciji ruske agresije 2014” za period od 2015. do 2017. koji je doneo Kongres SAD u jeku ukrajinske krize, u maju prošle godine?!" Upitala sam, dok je ekipa birala igracke, a ja se odjednom osecala kao neka potpuno iscasena verzija Lazanskog. Sva sam bila od vojnih intervencija. Najezila sam se od gadjenja.
"Mi smo tu u društvu Ukrajine, Gruzije, Moldavije, Azerbejdžana, BiH, Kosova, Makedonije i Crne Gore. Sad će NATO moći da kruži po Srbiji kako hoće i da koristi vojnu infrastrukturu Vojske Srbije, da ima eksteritorijalni i diplomatski status." Rekao mi je jebeni Zvonko Bogdan, nas mladi domacin, koji je gostima upravo pokazivao jedan pistolj. "Postoji ritual prenošenja oružja ovde, gde sam odrastao. Oružje se nasleđuje od predaka. Moj brat je dobio očevo, a ja dedino još dok sam bio u obdaništu. Pozitivna strana toga je što me je otac naučio da poštujem oružje", nastavio je. Bio je to obican mali m84, ali sa lepim okvirom za drsku, izgleda od tresnje. Gledao ga je sa ljubavlju i cak ga pomazio.
Istog trenutka je prestao da mi bude zgodan.
Setila sam se kako sam tu noc sanjala vuka koji mi prilazi,a ja ga odvracam tako sto ga gadjam svojom patikom. Mislim, tako ste mogli oterati psa, ali ne i vuka. On se nije ni stresao, samo je pregazio patiku i nastavio zureci u mene onim zutim neocekivanim ocima.
Probudila sam se jedva srcuci vazduh, uzasnuta. Trebala sam odmah da znam; ali, nisam. Bila sam vidovita za druge, ne i za sebe. Verovatno bih se roknula, da sam vidovita, pomislila sam skepticno, zezajuci se na sopstveni racun.
"Ako smo vojno neutralni zašto nismo takav isti status dali i Rusima, pripadnicima srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu? Gasili su nam požare, spasavali ljude u poplavama. Da li je iko u ovoj zemlji svestan šta je potpisano? Pa, sutra će nam Albanija tražiti da stacionira četu svoje vojske u Bujanovcu, ili na Kopaoniku." Nastavila sam skoro mrmljajuci.
"E, vidiš, Vladislava, kako ne razumeš stvari. Naši su to lepo smislili, dođe Vama četa albanske vojske u Bujanovac, a Vi odmah četu vojske Srbije pravo u Prištinu." Nastavila je Olivija, konacno vadeci tompus iz usta." Osim toga, sada možete da pošaljete Vaše vojnike i u Čikago, tamo je mnogo Srba, da ih zaštitite. Možete da pošaljete vase oficire u supertajne američke baze, odakle se komanduje nuklearnim sredstvima." "Recimo u bazu Ofut u Nebraski," dodao je zadovoljno najstariji gost, za koga sam pretpostavljala da im je bio mentor, jer je bio negde mojih godina. Mislim da je to prvi put da je i rekao nesto meni licno.
Vise mi nisu licili na hipstere, a ni ja sebi na sluzbenicu Ministarstva kulture.
Bila sam izdajica, a oni Amerikanci. I kao izdajica sam se i osecala. Izdato, iznevereno, prodato.
Ima Seoba, al smrti nema, ponovila sam gorko u sebi. E necu pucati, pa nek me jebu, pomislila sam prkosno.
I onako bih mogla umesto mete samo da roknem neku domacu zivotinju na salasu.
Ili ne daj boze, nesto od divljaci u zoloskom vrtu koji je bio u blizini, osetilo se i po mirisu.
Mirisalo je tu, na Palicu na rano prolece, stale, jezero ali i na divlje zivotinje.
Provirila sam napolje, jer se dobovanje kise vise nije culo. Sunce se stidljivo pomaljalo iza oblaka. Kisa je prestala.